Predstavljamo: Sons of Anarchy – serijala.com
Trenutno čitaš
Predstavljamo: Sons of Anarchy

Predstavljamo: Sons of Anarchy

Preselite Tonya Soprana na motor i dobit ćete Sons of Anarchy. Možda ne baš sasvim, ali iako je Kurt Sutter inspiraciju te kostur (ne samo lubanju) za svoje djelo pronašao u Hamletu, Sonsi su nešto najbliže što se pojavilo na ekranima poslije Sopranosa. Ne da je prošlo puno vremena… Paralele se mogu pronaći u samoj srži obaju serija, u poigravanju sa moralnošću, dvjema naličjima iste istine, štićenju obitelji.

Kurt Sutter državnu maturu položio je na The Shieldu, gdje je dugo radio kao scenarist, producent te, tu i tamo, glumac. Na Sonsima je diplomirao, magistrirao i doktorirao. Radi se o životopisnom momku oštrog jezika, zločestom dečku televizije, koji je pripremajući se za Sonse nekoliko mjeseci proveo u bajkerskom klubu sjeverne Kalifornije.

Sons of Anarchy

Glavni su likovi članovi podružnice anarhističkog bajkerskog kluba Sons of Anarchy, smještenog u fikcionalni gradić Charming, negdje u sjevernoj Kaliforniji. Sonsi žive po svom kodeksu koji je iznad svih zakona. Na prvom je mjestu obitelj, zajednica. Obitelj i klub su svetinja i moraju opstati po cijenu zatvora ili čak života. Više nego jednom natjerat će vas na preispitivanje tog kodeksa, kolika je cijena reda kojeg Sonsi čuvaju (i svog dupeta), ili misle da čuvaju, u Charmingu.

Sonsi po liniji koja dijeli pravdu od zločina plešu i osciliraju u ekstreme, nerijetko gubeći kompas pod opravdanjem štićenja famoznog kodeksa, koji zapravo služi kao sredstvo mirenja vlastite savjesti. Pod pretpostavkom da je uopće imaju.

Sutter ih uspoređuje sa The Shieldom – ako su njegovi likovi bili pozitivci u omjeru 60:40, Sonsi su otprilike 40:60. Predstavnici zakona poput zamjenika šefa policije ili ATF agentice koja podlim trikovima nastoji srušiti klub, u svakoj “normalnoj” seriji bili bi pozitivci, no Sutter nas uspijeva prisiliti da svim srcem navijamo za protagoniste u izbjegavanju nečeg što ih po svim ljudskim zakonima treba sustići jednog dana.

Sons of Anarchy

Kako bi se to postiglo, prva je sezona dobrano podređena razvoju likova i njihovih odnosa. A kako švercere oružjem i hladnokrvne ubojice učiniti dovoljno humanim da se gledatelj identificira s njima? Tako da na suprotnu stranu stavite neo-naciste koji dilaju drogu. Poanta: likovi su fantastično karakterizirani, u jednom trenutku si nećete moći pomoći, a da se ne identificirate s njima, već u drugom će vas šokirati i natjerati da preispitate sve što ste mislili o njima.

Okosnica priče leži na trima likovima. Clay Morrow (Ron Perlman – Hellboy), predsjednik je kluba i član “prvih devet”, originalnih članova kluba. Potpredsjednik Jackson “Jax” Teller (Charlie Hunnam), Clayev je posinak, sin osnivača kluba Johna Tellera i zapravo centralna figura serije. Kako sezona odmiče, dolazi u sve češću konfrontaciju sa Clayem, prvenstveno utjecan knjigom koju je njegov otac napisao prije smrti, koja je svojevrsni putokaz za mirniju (i legalniju) egzistenciju kluba. Clayeva “stara cura” (naziv za ženu koja “pripada” nekom članu kluba) te Jaxova majka je Gemma Teller, matrijarh skupine, koju glumi Katey Sagal, inače supruga kreatora serije, Kurta Suttera. O ostalima ne bih trošio riječi, osim spomenuo da je casting savršen. Ljudi imaju problema sa Hunnamom, ja ne. Možda zato jer je zgodan i plav. Mislim, to obično ljudima smeta, nije da ja… Ma zaboravite.

Sons of Anarchy

Sutter svoj izopačeni um projicira na seriju u formi seksa (i droge i rokenrola), nasilja, oružja, jezika te crnog humora. Sons of Anarchy često je nasilan i brutalan (jer ipak se radi o odmetnutim bajkerima, a ne asocijalnim balerinama), što je nerijetko prikazano vrlo grafički, koliko je god to moguće na osnovnom kabelskom programu. Čitao sam komentare koji šokantnost Sonsa uspoređuju sa True Bloodom, što je samo površinski točno. Nasilje i šok u Sonsima isključivo su u službi radnje i razvoja likova, umjesto šokantnosti čistog šoka radi.

Posebno je fantastičan stil kojim se epizode nerijetko završavaju – ili otvaraju. Upečatljiv soundtrack u pozadini, obrade klasika poput Forever Young ili John the Revelator, spore izmjene scena nabijene emocijama, usredotočene na likove, bez dijaloga. Najbolji je primjer finale prve sezone u kojem eskaliraju posljedice nekih događaja i odnosa kroz sezonu, meni osobno jedno od najboljih finala sezone… ne znam, u duže vrijeme.

Ako iz dosadašnjeg teksta niste zaključili, Sonsi su bez problema jedna od pet najkvalitetnijih drama na televiziji trenutno. Ili tri. Za mene dvije. Breaking Bad je toliko hvaljen (s apsolutnojebenim pokrićem) da se ne usudim usporediti Sonse s njime (ne još), no ukoliko ste se navukli na Heisenberga, Sam Crow vas neće razočarati.

Mislim da ću ovdje stati sa dijelom recenzije namijenjene onima koji nisu gledali seriju. Nadam se da znate što vam je činiti. Nastavak koji slijedi više je osvrt na tok i finale druge sezone (spoileri).

Treća sezona počinje 7. rujna.

* * *

Sons of Anarchy

Ne mogu opisati koliko mi je finale prve sezone bilo fantastično. Svo sranje iz prethodnih epizoda srušilo se na Jaxa, Claya i Tiga u posljednjoj epizodi. Tenzije između Jaxa i Claya bile su očite tokom sezone, no Clay je arogantno smatrao da “malog” ima pod kontrolom, sve do samog kraja. Nesretno ubojstvo Opijeve supruge bilo je benzin na plamen njihove konfrontacije. Bilo je neizbježno, zapravo, no Jaxovo saznanje istine, dodatno Clayevo nijekanje, te Jaxov nasrtaj kontra Tiga (Tig: You just crossed the line brother. Jax: Not yet.) označili su točku nakon koje povratka na staro nema.

Finale je Jaxu zacementiralo uvjerenje da se stvari moraju promijeniti, duh njegovog starog nikad nije bio glasniji, koliko god se Gemma i Clay trudili ušutkati ga. Cijela druga sezona ležala je na tenziji između Claya i Jaxa, očekivao sam da finale ponudi novi okršaj dvojca, koji će zahvatiti i ostatak kluba. No ono je eskaliralo, kulminiralo i razriješilo se prije samog kraja, a finale se bavilo negativcima, koji su za mene uvijek bili sporedni nosioc priče likova i kluba. Bilo je u potpunosti antiklimaktično i razočaravajuće, sa cliffhangerom od kojeg su emocionalno bili jači krajevi većine posljednih epizoda. Zapravo, mislim da sam očekivao neki veći korak u ostvarivanju vizije Tellera starijeg, no Sutter je malo pametniji, pa Jax kaže da se “promjene ne odvijaju preko noći.”

Zasmetalo me i ubojstvo Half Sacka, koji je, iako u nekim trenucima previše karikiran za jednog člana SAMCRO-a, bio svojevrsni comic relief serije. Ali hrabar momak koji je znao pokazati da ima veća muda čak i od Tiga (pun intended). Nije imalo smisla, obzirom da smo dobivali naznake da bi Half Sack mogao biti patchan, no Sutter je u kasnijem  intervjuu objasnio da Johnny Lewis nije bio zadovoljan te je želio napustiti seriju.

June Stahl ponovo je zakuhala ogromno sranje sa Sonse te Gemmi smjestila ubojstvo (mada je glupača sama kriva, zašto uopće ide loviti pištolj kojim je Irac ubijen) i općenito overstayala svoj welcome u seriji. Spomenuo sam već da bi ona u nekoj drugoj seriji zapravo bila hvaljeni junak koji pravdi privodi okorjele zločince. Na moralno upitan način, no glavni junak bez takvog začina obična je CSI-jevska / Law and Order karikatura. Žao mi je što dosad nije dobila dodatnu dimenziju, nakon susreta s Opijem, nakon što joj je “bandit i zločinac” poštedio život, u potpunosti se slomila, na što sam gledao kao neki pomak u njenom liku, no finale je zabetoniralo njen lik kao beskompromisno hladan i podmukao.

Sam kraj finala sa otmicom Abela malo previše puca na jeftini šok, pretpostavljam kao pokretač priče sa treću sezonu u kojoj bi (spoiler), Sonsi trebali krenuti put Belfasta. Je li još netko uopće svjestan da Zobelle trčkara na slobodi? I to negdje blizu nas, u Mađarskoj.

Nedajte se smesti mojim rantanjem zbog finala, fantastična je ovo serija.

Komentari (0)

Odgovori

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861