Recenzija: The Newsroom – Sorkinova propuštena prilika

U sjajnom nedavnom članku New Yorkera, prije same premijere nove HBO-ove serije The Newsroom, Aaron Sorkin je opisan kao jedan od auteurova moderne televizije. Dok je to tehnički točno, teško se pomiriti s činjenicom da su trenutno možda samo tri takva; sva trojica zovu se David i sva trojica rade isključivo za HBO (Simon, Chase i Milch, naravno).

Sorkin je sredinom prošlog desetljeća slovio kao jedan od najboljih showrunnera na televiziji kada je poslije Sports Nighta radio na ranim (i najboljim) sezonama The West Winga. Kasnije je reputaciju malo upropastio sa Studio 60 (čak se i prijetio šaketanjem kritičara koji su tokom emitiranja iz tjedna u tjedan gazili seriju), a sada na HBO-u ima seriju koja ga možda i više nego prije definira kao one trick ponyja. U spomenutom članku Emily Nussbaum piše kako je gospodin Sorkin svakako jedan od rijetkih inovatora na televiziji koji ima specifičan glas i ako ste ikad gledali neki od njegovih radova prepoznat ćete njegov potpis u tren oka. Isti članak se vrlo negativno osvrće na Newsroom (kritičari su prije premijere dobili prve četiri epizode na uvid) i spušta Sorkina na zemlju iz njegove vlastite “bolji sam od svih vas” svemirske rakete u kojoj leti iznad nas smrtnika. Dok je članak u jednu ruku možda i prestrog prema dobitniku Oscara, Emmyja i Zlatnog globusa, u drugu ruku ipak iznosi i odlične argumente zašto je Sorkin jedna od precijenjenih figura, bar što se televzije tiče.

Iako iza sebe ima bogatu, hvaljenu i nagrađivanu karijeru, što televizijsku što filmsku, ipak i sam priznaje da mu je najdraži i najvažniji rad vezan uz kazalište. “Sorkinove serije su za onaj tip ljudi koji nikad ne gledaju televiziju, ali svejedno tvrde da su njegove serije bolje od svega ostalog na malim ekranima”, piše Nussbaum za New Yorker i pogađa ravno u sridu.

Jednako tako Sorkin je poznat kao čovjek koji je toliko opterećen kontrolom nad svojim radovima da ponekad zaboravlja što točno radi. Jedan od najvećih problema ovdje je izrazito očito, i na trenutke užasno zamarajuće, podilaženje točno određenoj skupini gledatelja koje vas jednostavno napada s ekrana. Očito je to već u prvoj epizodi njegove nove serije The Newsroom, a postaje još jasnije u narednim epizodama.

U srcu Newsrooma imamo klasičnog Sorkinovog junaka, Willa McAvoya (Jeff Daniels), poznatog voditelja večernjih vijesti jedne kabelske mreže koji se toliko uljuljao u svoju ulogu da je poznat pod nadimkom “Jay Leno voditelja vijesti”. Čovjek koji se nikome ne želi zamjeriti. Kamilica. Uvodna scena epizode, kao što su već mnogi spomenuli — namjerni hommage najpoznatijem monologu iz sjajnog Networka, prikazuje Willa kako je konačno izgubio kontrolu nakon što mu je upućeno pitanje zašto je Amerika najbolja država na svijetu. U tipičnoj Sorkinovoj maniri Will drži govor zašto to nije tako. To je nešto što autor serije radi briljantno pa ni ne čudi da je to i najbolji dio cijele premijere. Ljigavo je, totalno masturbatorno, i pomalo gnjusno, ali i najbolji dio premijere.

Will se nakon dva tjedna odmora vraća na posao da bi vidio kako ga je većina osoblja napustila. U njegov život vraća se MacKenzie MacHale (Emily Mortimer), bivša djevojka, a sada i nova izvršna producentica News Nighta, emisije koju Will vodi. Kao središnja figura serije Will je samodopadan, bezobrazan i ne voli promjene koje su mu nametnute. Antipatičan je protagonist koji je popio svu pamet svijeta, živi u paralelnom svijetu u kojem televizijski voditelji ne čitaju s blesimetra, načitani su, znaju izvijestiti o bitnom i pitati prava pitanja. Newsroom je napravljen tako da gledatelji dobiju uvid u razvoj iza scene radnog mjesta, tako je uostalom radio sve svoje serije, a koliko je točno uspio možda najbolje opisuje Dan Rather — jedna od najvećih ličnosti američkog televizijskog novinarstva — za Gawker. No, je li to uopće bitno za nas kao gledatelje jedne televizijske serije? Pogotovo zbog činjenice da se ovdje radi o “povijesnoj drami” (bez obzira što se događa jedva godinu-dvije u prošlosti) i što serija patetično i važno iznosi svoja mišljenja o događajima koji su stari i prežvakani. Aaron je kasno donio Bakarsku vodicu na tulum i nije ni primjetio da svi već povraćaju od bambusa

Čitavu plejadu sporednih likova predvodi Charlie Skinner (Sam Waterston) kao Willov šef; Maggie Jordan (Alison Pill) kao osobna asistentica kojoj Will isiljenom duhovitošću ne može zapamtiti ime; Jim Harper (John Gallagher), inteligentni i sposobni mladi producent koji je došao zajedno s MacHalevom; Neal (Dev Patel), čovjek zaslužan za vođenje bloga Willove emisije – također uveden kroz niz nehumorističnih dosjetki i Dan (Thomas Sadoski) kao bivši izvršni producent emisije.

Pilot epizoda — a kasnije još više — jednostavno toliko smrdi po Sorkinu da u velikoj većini trenutaka graniči s parodijom. Čovjek koji je svoju karijeru izgradio na walk-and-talk konstrukciji televizijskih epizoda kao da je ostao tamo gdje je i počeo. Nekad veliki inovator i čovjek ispred svog vremena ostao je zatočen u vremenu i vlastitom balonu (ne)maštovitosti. Likovi u seriju su nekakav mišung svih njegovih prijašnjih televizijskih šablona, a brzina kojom pričaju, repliciraju i razmišljaju zapanjujuća je i posve nerealna. Nema ovdje zbilja ništa toliko loše da bi se Newsroom trebao jako sramiti, ali jednako tako nema ovdje ništa novo, originalno i svježe da bi zasluživalo biti na HBO-u. I u tom grmu zapravo leži zec. Na nedavnom zagrebačkom panelu Fantastic Film Festivala o filmskim adaptacijama stripova poteglo se i pitanje o HBO-u. Aleksandar Radivojević iznio je izvrstan argument o trenutnim problemima u kojima se HBO nalazi. Mreža koja je nekada slovila kao hrabra i inovativna, zasluženo se dičila pod sloganom “Mi nismo televizija”, danas vrlo rijetko naručuje originalne scenarije i gotovo isključivo ide u adaptacije već postojećih materijala. Sopranosi, The Wire, Carnivale i Deadwood zamijenjeni su True Bloodom, Game of Thronesom, Ricky Gervais Showom i drugim već najavljenim adaptacijama kao što su Kingov Dark Tower, Gaimanovi Američki bogovi te Milcheve adaptacije djela Williama Faulknera. Pedigre mreže malo je poljuljan kada je jedina ljetna (tradicionalno najjači period za HBO) originalna serija The Newsroom, koja bez nekih velikih preinaka može komotno ići u devet navečer na ABC-u.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=S78RzZr3IwI[/youtube]

Sorkin nam ovdje prodaje svoje ideale kako bi svijet po njemu trebao i morao funkcionirati i zbilja nema ništa loše u tome, sve do neke granice kada shvatite da vas zamara te da se propovijed odužila i pretvorila u jeftinu seosku zabavu. Držanje za ručicu i ponavljanje istih lajtmotiva dobro je do onog trenutka kada se počinjete derati televizoru da razumijete što vam želi reći po stoti put. Nije ovo zbilja ništa novo za tvorca, a formula je sada već jasna. The Newsroom je serija za ljude koji ne traže puno od toga što gledaju i vole formule koje “uvijek pale” zadnjih desetak godina.

The Newsroom je zbrka unutar koje se nalaze iskupljujući dijelovi, jer bez obzira na kaos koji je ovdje stvoren, Sorkin je i dalje dovoljno vješt kao pisac da ponudi gledateljima dozu tjedne televizijske zabave. Prilika za nešto više ovdje je nažalost propuštena, a hoćete li ćete imati dovoljno strpljenja i volje za daljnje praćenje ovisi isključivo o vama. Gledljivo je, ali i većim dijelom iritantno. Zabavno je, ali sebično iz krivih razloga. Trojka za Newsroom.

(Hvala, A. Dolazim.)