Recenzija: American Horror Story – Horor, ali iz svih krivih razloga

Brat i sestra useljavaju se u novu kuću. Napustili su svoj dom u Houstonu nakon što im je majka, koja je završila u invalidskim kolicima uslijed čudne nesreće u Burger Kingu, prerezala vene i tako si oduzela život kada je ugledala beživotno tijelo svog polugolog supruga koji je preminuo zbog auto-erotske asfiksije. Novi dom u Miamiju raskošna je vila s tragičnom prošlošću koja počinje proganjati nove ukućane, posebice sestru koja je već istraumatizirana jer joj je poklopac klavira odrezao distalne falange na objema rukama taman usred najvažnijeg koncerta svoje karijere. Naime, bivši useljenici bili su žrtve serijskog ubojice koji ih je žive zazidao u kupaonici. Taj serijski ubojica pretvorio se u takvog monstruma jer su mu baka i djed bili originalni vlasnici kuće koji su jedne kobne večeri odlučili svoju kćer i svog punca ugušiti na spavanju, ostavivši iza sebe trogodišnje dijete, koje je istraumatizirano postalo serijski ubojica. Sada njihovi duhovi, duhovi prethodnih vlasnika i još hrpa nebitnih nadnaravnih idiotizama okreću svoju pažnju na brata i sestru koji su upravo uselili, a koji su preglupi da shvate da jednostavno trebaju iseliti.

Evo. Kome da prodam ovu priču? Ima tko broj Ryana Murphya? Jer očito sam i ja dovoljno sposoban imati vlastitu seriju.

Ne sjećam se kada sam zadnji put bio toliko isfrustriran nekom serijom. Horor serija na kabelskoj televiziji – već su me time kupili. Onda su još objavili i da će Connie Britton biti glavna glumica, a ja, kao veliki fan Friday Night Lightsa, nisam mogao biti sretniji. Naravno, cijelo sam vrijeme bio svjestan činjenice da iza serije stoji Ryan Murphy, koji sve svoje kreacije nakon 15-20 epizoda pretvori u smeće, no nadao sam se barem izvrsnom startu serije. Uslijedila je odlična promotivna kampanja, s bolesnim, uvrnutim i originalnim posterima i najavama. I onda sam odgledao pilot.

Cijelo moje mišljenje o seriji može se sumirati u dvije rečenice od 34 riječi, čije popratno obrazloženje slijedi u narednim odlomcima – “Samo niz nabacanih perverzija i fetišizama Ryana Murphya da ima što za gledati kao popratni sadržaj dok si noću gura šaku u šupak i plačući svršava dok pjeva ‘Don’t Stop Believin.’ Jebeno smeće.”

Naravno, mnogi koji se neće složiti sa mnom oko ove serije tvrdit će da je AHS “previše za mene”, da me “vrijeđa kao gledatelja” i da jednostavno “nisam sposoban uvidjeti njezinu čar”. Ne, American Horror Story nije niti previše eksplicitna za moj ukus, niti me vrijeđa, ali da, nisam sposoban uvidjeti njezinu čar, jer ona ne postoji. 50 minuta pilot epizode djelovalo je kao hrpetina nelogičnih boleština, kao najgora Nip/Tuck epizoda koju je Murphy napisao dok je bio na kokainu ili kao najgora Glee epizoda koju je Murphy napisao dok je izmjenjivao tjelesne tekućine sa suicidalnim emačem koji mu je poslužio kao muza. Ne postoji nikakva vrsta eksplicitnosti na televiziji koja mene može uvrijediti. Ja sam se u True Blood zaljubio od samog početka, dok još ni dvadeset ljudi nije gledalo seriju na HBO-u i dok se nije znalo hoće li biti druge sezone. Subsekventna obrnuta proporcionalnost između kvalitete i popularnosti serije priča je za neku drugu priliku. Također, shvaćam i da je cilj horora kao žanra šokirati i uplašiti gledatelja. Ali ne, redanje “šokova” jednog iza drugog bez ikakve kvalitetne pozadinske priče koja bi trebala poslužiti kao kralježnica serije uopće mi nije privlačno niti je naznaka kvalitetno producirane i napisane serije.

Za razliku od priče brata i sestre kojom sam vas “počastio” na početku recenzije, u središtu American Horror Storya nalazi se bračni par Harmon i njihova tinejdžerska kći, koji se doseljavaju u Los Angeles u ogromnu i raskošnu kuću. Prije selidbe, Ben (Dylan McDermott), psihijatar po struci, prevario je svoju ženu Vivian (Connie Britton), koja se nosila s posljedicama pobačaja, sa znatno mlađom ženom. Harmonovi odlaze u Los Angeles u nadi da će im to donijeti novi početak i spasiti obitelj od razora. Kćerka im je drska tinejdžerica koja mrzi cijeli svijet oko sebe, a oblači se kao 60-godišnja amiška baba zapela u 195o-ima, bez novca, češlja i ukusa. Utjehu pronalazi u Tateu (Evan Peters), pacijentu svog oca koji uživa terorizirajući svoje kolege u školi. Jessica Lange glumi Constance, uštogljenu babuskaru, ujedno i susjedu Harmonovih, koja paradira po tuđoj kući sa svojom kćerkom koja pati od Downovog sindroma (još jedan fetiš gospona Murphya). I na posljetku, tu je i služavka Moira (Frances Conroy/Alexandra Breckenridge), koju Vivian vidi kao odvratnu staricu, a Ben kao zavodljivu, perverznu crvenokosu ženu koja ga tjera na masturbaciju popraćenu plačem (na tu scenu neću ni trošiti riječi).

Cijela serija smrdi na Ryana Murphya. Na što god pomislili. Režija je klasična Murphyevska, scenarij također (bivši vlasnici su homoseksualni par koji je uživao u svojoj kolekciji S&M odijela dok jedan nije popizdio i ubio drugog, a zatim i sebe – c’mon), a dijalog tipično bolestan just for the sake of it: “Šmrkao mi je kokain s bradavica pa su mi dva dana bile utrnute.” “Utopio si svoju tugu u pički dvadesetineštogodišnjakinje.” “Uplašio sam se da mi kurac neće fukcionirati, jer sam upoznao nekog.” Da, to su direktni citati. I, moj omiljeni, kojeg neću prevoditi jer je tako fantastičan u originalu: “She’s a cocksucker. I mean, literally, a cocksucker. She used to suck the guy off next door all the time.”

Čak je i sam naslov serije, American Horror Story, poprilično varljiv. Serija nije horor, ona vas neće uplašiti. Njezin je jedini cilj šokirati vas i, ako ste osjetljiviji, uvrijediti vas. Connie Britton, žalibože njezinog talenta, iskorištena je u seriji isključivo za bezbroj jefinitih scareova gdje kamera u milisekundi zumira u njezinu uplašenu facu, prije nego što shvati da ju nije nitko došao ubiti, već samo posjetiti. E da, i za scene seksa sa manijakom u kožnom S&M odijelu. Pozadinska glazba klasična je glazba koja je ispunjavala stare horor filmove, i tu su se Murphy i kompanija također poigrali, željevši dati spin na klasične horor filmove, ubacivši boleštine i psovke koje bi u ondašnje vrijeme rijetko kome izašli iz usta. Takav je i lik Constance, napudrana wannabe starleta koja se u jednom trenu doima pristojnom, a u drugom vam prijeti kako će vam polomiti ruke ako još jednom dotaknete njezinu kćerku. Znate, onu jadnicu koja ima Downov sindrom i voli pljuvati u hranu koju priprema drugima. Osim imbecilnim dijalogom, Murphy je izbombardirao pilot i razno-raznim frikovima, za koje bismo trebali povjerovati da će njihovo porijeklo pravovremeno biti objašnjeno. Osim već spomenute dvolične spremačice i pljuvačice, imamo Chuckyevog pradedu koji živi u podrumu i najnoviji spin na Two-Facea čiju smo, priznajem, pozadinsku priču već saznali, a kojeg glumi Denis O’Hare, mnogima poznat po ulozi Russella Edgingtona u True Bloodu.

Nevjerojatno je kako jedna serija, koja je takvo jeftino i nepotrebno smeće, može biti prodana kao kvalitetna i kao moderni standard u današnjem svijetu televizije. Hvala Bogu pa da još uvijek postoji jedan Breaking Bad, jedan Mad Men, jedan Justified, jedan Game of Thrones, koji će me uvjeriti da situacija ipak nije tako loša i tragična. No, činjenica da ima toliko ljudi koji ovu seriju vide kao umjetnost i smatraju je najboljom novom serijom ove jeseni na televiziji je apsolutno zastrašujuća. E, to je prava američka horor priča.