Recenzija: Harry’s Law

Slijedeći naputak “radi ono što znaš”, David E. Kelley vratio se na televiziju novom odvjetničkom dramom. Nakon Zakona u LA-u, Pravde za sve, Ally McBeal i Boston Legala uz nekoliko izleta van odvjetničkih voda s Kućicama u cvijeću i Boston Publicom (i priče o televizijskoj adaptaciji Wonder Woman*), prije tri tjedna svoju premijeru doživio je Harry’s Law.

Harry iz naslova je Kathy Bates (vrlo domišljato, nema što), cijenjena odvjetnica koja se bavi slučajevima vezanima uz patente, no taj posao joj dopizdi i odluči dati otkaz. Šećući gradom i kontemplirajući daljnju karijeru, padne joj na glavu (da, doslovno) mladić koji se htio ubiti jer će ga zbog problema s bijelim prahom izbaciti s faksa te odmah nakon toga, dok je prelazila cestu prema svom budućem uredu u sumnjivom kvartu, udari je nadobudni mladi odvjetnik koji ima slične vizije doprinosa društvu.

Mladić (crnac, naravno) s početka joj se omili te mu obeća spriječiti izbacivanje s faksa putem suda, usput i postane njen pripravnik; mladi odvjetnik njen asistent; tajnica koja ju je odlučila slijediti u nove avanture zadrži svoju poziciju i uz to odluči njen ured iskombinirati sa trgovinom cipela; a kellyevske ekscentričnosti zaokružuju lokalci iz kvarta predvođeni njihovim samoprozvanim zaštitnikom i osvetnikom (koji vjerojatno samo meni izgleda kao bizarni crni Matt Smith).

Mjesto radnje svega toga je Cleveland, bar mislim, jer grad izgleda prilično generički i izuzmemo li nedostatak referenciranja na npr. njujorške osobitosti, od njega ga aposlutno ništa ne razlikuje.

Lokacija je čak i najmanji problem serije: cijeli setup djeluje umjetno, neuvjerljivo i kao neki loš vic, motivacija likova je nepostojeća, a radnja… radnja je užasno plastična, razvoji potpuno prozirni, slučajevi klišej za klišejem, a melodramatski monolozi i propovijedanja koji ju pokreću, naglašeni brutalno patetičnom muzikom u jednu ruku jesu očekivani za seriju Davida E. Kelleya, no ovo je konstatno na rubu parodije.

Usprkos tome, još uvijek redovito gledam seriju najvećim dijelom iz nekih ni meni dokučivih razloga i tjednima se već dvoumim je li to parodija, no bojim se da je Kelley skroz ozbiljan.

Davno su, još u Boston Legalu, slučajevi u seriji prestali imati veze s realnošću; pogotovo u zadnjoj sezoni gdje se obrušio na sve standardne negativce (farmaceute, duhansku industriju itd), no sezonama ranije nas je polako pripremio i sve to izveo uz neki šarm, a sada… ne znam čekam li samo konačnu potvrdu da je Kelley otišao kvragu i utopio se u izdrkavanju vlastite liberalne propagande, no seriju ne bih preporučio nikome tko nije zagriženi fan Kelleya ili šire, odvjetničkih procedurala, a i njima je možda bolje da ju zaobiđu.

Preporučio bih ju jedino osnovnoškolcima koji se pripremaju za debatni klub.

*moguće je da niste znali da Wonder Woman već ima svoju savršenu filmsku adaptaciju – animiranu, doduše – sa Keri Russell kao Wonder Woman i Nathanom Fillionom u ulozi Stevea Trevora; od ljudi koji su  stvorili definitivnu adaptaciju Batmana, Supermana i Justice Leaguea.