Serijalin retrovizor: The Sopranos 2×11 – House Arrest
Slušajući odvjetnikov savjet, Tony se udaljava od mafijaških prijatelja i provodi vrijeme na svom paravanskom uredskom mjestu u firmi za gospodarenje otpadom. Osim minglanja s tom ekipom, ležernog jebuckanja tajnice i organiziranja uredskog klađenja jedini pravi posao mu je kontroliranje Richijevih nesankcioniranih dilanja iz smetlarskih kamiona, ali taj ritam života mu vraća napade panike i fizički se manifestira osipom na ruci.
Melfi mu temeljem toga pretpostavi dijagnozu usporedivši mu ponašanje s morskim psom te mu natuknue da ima antisocijalni poremećaj ličnosti, čime je konačno i ona na glas rekla da bi mogao biti sociopat. Njeno stanje, pak, sve je gore: sve više pije, grubo se odnosi s drugima, dovodi u neugodne situacije i općenito psihički raspada. Pomalo njena agresija podsjeća i na Tonyja.
I čak niti ne zna da u Sliding Doors nije glumio Brad Pitt – usput, to je prilično dobar film – iako, ni blizu Seven, gledajući kojeg je Tony sebi i počeo postavljati pitanja o ovom nizu distrakcija koje zovemo životom.
Junior nakon operacije u bolnici sreće poznanicu iz mladosti, kojoj su i muž i sin policajci, s kojom se nema volje družiti, ali nakon što mu ruka ostane pričepljena u sudoperu dok nema nikog da mu pomogne, strah od bespomoćnosti u usamljenosti ga ipak natjera da se predomisli i odluči ipak provoditi vrijeme s njom. Vrlo simpatično je bilo to njihovo druženje, upravo niz nebitnih distrakcija u kojima Tony ne vidi smisao.
Jedino kome se to nije dopalo je, tko drugi nego Livia, za koju smo skoro i zaboravili da nije u dobrim odnosima sa Junom, otkad ga je zapravo ostavila na cjedilu nakon pokušaja atentata. Ovdje se nakratko ukazuje u svojoj standardnoj zloj odličnosti, iz… nisam siguran koje potrebe. Ljubomore? Ili samo da bi nekom napakostila? Oduševilo me kako joj je Junior spustio slušalicu.
Jedino što me više oduševilo u ovoj epizodi, osim i više nego standarno odlične muzike – počevši od uvoda uz taktove Pretendersa preko Dylana i More than a Feeling u sredini do završne You Can’t Put Your Arms Around a Memory – je ta završna scena koju ona prati: kada se Tony vraća u poznato okruženje gdje se zapravo ništa ne događa, u rutinu svoje standardne svakondevnice gdje njegova ekipa džabalebari i priča o ničemu, FBI-evci navrate pozdraviti i komentirati jučerašnju tekmu, motre se kvartovski događaji i Paulie hvata zrake sunca u oblačnom danu. Nadam se da je gledajući to i vama bilo toplo oko srca kao i meni, lagani smiraj prije velikih događaja koji nas očekuju u sljedeće dvije epizode.
PS sjećate li se one šale o Marshallu McLuhanu koju Junior nije skužio? A nisam ni ja, no kad sam vidio što Wikipedia piše o njemu, bilo mi je malo neugodno što ne znam tko je i vidim da ću morati proučiti njegove radove.
Epizoda: 2×11 – House Arrest
Originalno emitirana: 26.03.2000
Scenarij: Terence Winter
Režija: Tim Van Patten
(Playliste će se vratiti uskoro, do kraja sezone će sve biti updateane i postavljene)
