Recenzija: Whitechapel – Serijski ubojice prijete Londonu

Više od dvije godine bilo je potrebno da britanski Whitechapel prepliva ocean i stigne u Dramaville koji se prikazuje na BBC America. Dramaville, kojeg vodi britanski glumac Idris Elba, baš kao i PBS-ov Masterpiece zaslužni su za prodor britanskih serija na tlo Amerike, poput The Hour, Being Human ili Downton Abbeya. Whitechapel nije bio te sreće da ga kritičari toliko pohvale, no to nije utjecalo na visoku gledanost i popularnost koju je stekao među gledateljima.

Sam naziv serije daje naslutiti o čemu bi ovdje moglo biti riječ, i ako ste pogađali da postoji povezanost s Jackom Trbosjekom, pogodili ste. Jack Trbosjek je vjerojatno jedan od najomiljenijih likova i legenda koja i danas živi u filmovima, serijama, knjigama, a nagađanja o njegovom (ili njenom) stvarnom identitetu motiv su za daljnja istraživanja. Tako je i Whitechapel oživio zločine iz 19. stoljeća, ali u obliku imitatora koji sije strah ulicama Londona.

Priča je u principu jednostavna- unatoč neiskustvu DI Chandler dobio je promaknuće i mora uspostaviti red i disciplinu među detektivima, a upravo u to vrijeme pojavljuju se neobični zločini koji počinju podsjećati na one iz davne 1880. godine za koje krivac nikad nije pronađen. U slučaj se uključuje i Edward Buchan, poznavatelj i zaljubljenik u istraživanja i mitove o Jacku Trbosjeku, autor knjige koja vjerno opisuje zločine iz prošlosti, a ujedno će i pomoći u istrazi koju vodi Chandler. Također je i veliki detektiv u duši, baš kao i poznata nam Miss Marple Agathe Christie.

Druga sezona također se bavi serijskim ubojicama i imitatorima, no u ovom slučaju pratimo kopiranja zločina zloglasnih blizanaca Kray koji su sredinom prošlog stoljeća postali legende među britanskim gangsterima. Ovog puta zločini i organizirani kriminal zadiru duboko u institucije, pa tako i policiju, a i naša ekipa pravednika našla se na meti zločinaca.

Mini-seriju snimljenu u klasičnom britanskom stilu ‘što kraće, to bolje’, dvije sezone po tri epizode, gledatelji su uistinu dobro prihvatili. Poznato je da je specijalnost Britanaca baviti se policijskom tematikom, inspektorima, otkrivanjem zločina, no ovog puta forenzičari nisu bili ti koji su došli do izražaja, već je fokus usmjeren na cjelokupnu ekipu s naglaskom na dvojac Chandler, kojeg glumi Rupert Penry- Jones te DS Miles kojeg glumi Philip Davis. Sama imena potvrđuju da je riječ o odličnoj glumi, ne nedostaju niti pokoja komična scena, a zanimljivo je i koliko DI Chandler u nekim trenucima podsjeća na Monka. Ako se najprije osvrnem na prvu sezonu i samu ideju o Jacku Trbosjeku 21. stoljeća, zaplet i napetost primamljivi su, te ako maknemo na stranu činjenicu da su poneki klišeji i više nego vidljivi, a oko ubojice ostaje čitav niz nepoznanica, zanimljivost i napetost nameću da je, ako je to moguće, ovu seriju najbolje pogledati u jednom dahu.

Druga sezona je s početkom i pričom o blizancima gangsterima malo ostala u sjeni serijskog ubojice, ali posljednji nastavak i rasplet priče presudili su i automatski povisili i dojam i cjelokupnu ocjenu. Jezu koju stvara Craig Parkinson (a pratimo ga i u Misfitsima) u ulogama blizanaca koji imitiraju Krayeve jedna je od odlika ovih nastavaka, a odabir glumca nije mogao biti bolji. No, čitava priča o imitatorima polako postaje upitna ako uzmemo u obzir da je serija dobila još šest nastavaka u sklopu treće sezone, vraćajući nas tristo godina daleko u prošlost oživljavanjem još jednog zločinca. Očito je ovaj odjel specijaliziran za hvatanje imitatora i pomalo je smiješno da se svaka sezona bavi isključivo njima. No iako nije ponudila ništa novijeg osim toga, sveukupan dojam je prilično dobar, a tko će biti sljedeći zločinac, saznat ćemo za nekoliko mjeseci.