Undercovers (pilot)

Undercovers je nova serija JJ Abramsa, koju kao koautor potpisuje sa Joshom Reimsom (Brothers & Sisters, What about Brian, Felicity, Everwood). Abramsovo ime bilo je dovoljan razlog za nadmetanje mreža za serijom, a iz istog razloga vjerojatno već i znate o čemu se u seriji radi. No, ponovimo.

Steven (Boris Kodjoe) i Samantha Bloom (Gugu Mbatha-Raw) supružnici su koji vode svoj catering, a uz to su i umirovljeni špijuni (upoznali su se na starom poslu, što je prilično čudno). Idilu prekida posjet CIA agenta koji ih nagovara na privremeno vraćanje iz mirovine, jer ima slučaj koji (nevjerojatno) samo oni mogu riješiti.

Gugu Mbatha-Raw jednako je lijepa koliko je teško točno napisati njeno ime. I ima solidnu kemiju i simpatičan supružnički banter s Kodjoeom (koji ima pomalo iritantnu bradu, no dobro). Jedini je problem što nisam potpuno uvjeren da bi stvarno mogla kickati assove kao recimo Anna Torv. Abrams je obećao lightweight, neserijaliziranu seriju (baš to), i to smo i dobili: malo sekspijunaže, malo pucanja (i puno zolja), malo tuče, malo atraktivnih lokacija (ili setova koji ih glume), malo napuštenih ruskih tvornica i malo… ne, to je to. Kao siromašna nepretenciozna produkcija jamesbondolikog filma.

No, to nije JJ Abrams. Da, ima Word Art u špici (koji je morao naglasiti dvostruko značenje naslova); da, muzika po dijelovima liči na Giacchina (čule su se prepoznatljive trube, iako nisam siguran je li on kompozitor); da, poznata su neka behind the scenes imena na špici (čovjek jako voli raditi s istim ljudima); da, jedan od likova je nerdy comic relief; da… ne, nemam više ništa.

JJ Abrams je veliko dijete koje odlično zna upravljati našom empatijom. Sve svoje radove gradi na jednostavnom i prilično osnovnom setu emocija. Zamislimo ih kao set jednako udaljenih cigli. Kojima vas udara po glavi. Jednom po jednom. Zatim između njih dolazi mort detalja. Onda vas udari cijelim setom cigli. Nakon toga na prvi sloj dolazi sljedeći, gušće raspoređen sloj cigli. BAM! Opet po glavi, proces se ponavlja.

Mort između cigli najčešće je neka bizarnost, neki misterij, neki Rambaldi, zečja noga, nevidljiva čudovišta u džungli, čudovišta koja nekog rašćereće iznutra ili neka treća čudovišta.

Sve to kako bi vas doveo u stanje u kojem potpuno nemoćni vičete “OMG WTF wants mooooar”. I volim ga zbog toga. Volim ga zbog toga što to tako vješto radi, s toliko dječačke energije i makar se činilo upravo suprotno, s toliko nepretencioznosti. Čovjek samo želi da se dobro zabavite.

Ova serija, dakle, nije JJ Abrams. Pogledajte rađe Alias. Jebeno rastura.

Ili, za primjere dječačke energičnosti, dodatke na DVD-u Star Treka; zatim, da ovo udaranje po glavi nisam izmislio, pročitajte mali uvid u stil pisanja scenarija za Lost.

Na kraju, vratimo se još malo Undercoversima. Jer ovo je već druga recenzija zaredom gdje sam više pričao o autorima, nego o samoj seriji. No, kao i ta prethodna, postoji prilično velika šansa da ju ne bih ni pogledao da ju potpisuje netko nepoznat. Možda me Undercoversi, kao i Terriersi, vrlo ugodno iznenade do treće epizode. Više sam skeptičan nego u slučaju Terriersa, jer i Lost i Alias su imali fantastične pilote (prvo udaranje ciglom…).

Čini se da im ni gledanost ne ide na ruku: sumnjam da se za seriju nije znalo. Možda se i previše znalo, pa je dio gledateljstva kojem je nakon finala Losta ostao gorak okus u ustima (iako JJ nije s njim imao veze) odlučio ovo odmah preskočiti. Uz to, bez obzira na jednakosti, bratstva i slobode u Americi, ne bi me čudilo ni da je crni bračni par u glavnoj ulozi u ne-sitcomu također imao utjecaja. Moram priznati da to nisam očekivao, no, s moje strane, to je samo zato što sam si po defaultu zamislio Sydney i Vaughna.

Problematična su ta očekivanja.