Recenzija: Russian Doll kombinira humor i nihilizam pod vodstvom Natashe Lyonne

Netflixova polusatna komedija se tijekom svojeg kratkog prvosezonskog vijeka od osam epizoda poigrava s elementima fantastike, egzistencijalizma i mentalnih bolesti, no na kraju uspijeva sve uspješno pomiješati u zadovoljavajući i nevjerojatno uzbudljivi komični finalni proizvod.

Najbolji savjet prije gledanja Russian Doll je izbjegavati i najmanju informaciju o samoj seriji jer ima potencijal da upropasti početno uzbuđenje koje vlada od prve minute sezone. No, najbezbolniji opis glasi da u središtu serije pratimo izvanrednu Natashu Lyonne kao Nadiju Vulvokov koja se vraća na početak beskonačne petlje iste večeri svaki put kad umre. Nadiju slijedimo od trenutka kad se prvi put pogleda u ogledalo kupaonice u stanu prijateljice koja joj je pripremila veliku zabavu za njen 36. rođendan, iako je Nadiji glavni cilj večeri da se napuši, poseksa i pronađe svoju izgubljenu mačku. Da bi ju naposljetku udario taksi.

U prvoj iteraciji petlje, karizmatična Natasha Lyonne fenomenalno postavlja Nadiju kao samodestruktivnu i ciničnu Njujorčanku koja je probala sve droge na svijetu i nije ju briga za tuđe mišljenje, što zvijezdi jednog od prvih Netflixovih hitova Orange is the New Black daje puno više prostora za svoj kreativni izričaj. Serija je napravljena pod vodstvom same Lyonne i Amy Poehler te postoji već sedam godina kao nedostižna ideja njihove međusobne suradnje. Priča je dijelom uvijek bila bazirana na Natashinom životu i njenom borbom protiv ovisnosti prije više od 10 godina, a prvi koraci prema ekranizaciji su napravljeni 2014. u obliku komedije Old Soul za NBC. No, serija nije prošla fazu pilota, a njihova iduća nada je bio Netflix, koji je prije dvije godine velikodušno dočekao njihov zajednički pitch i plan od tri sezone.

Kao programerka koja inače radi na dizajniranju video igrica, Nadia je vrlo dobro upoznata s konceptom beskonačne petlje u kojoj se našla, no ovaj put nema tipkovničkih prečaca koji bi prekinuli loše napisanu skriptu njenog svakodnevnog pakla. Scene umiranja rangiraju od besmislenih i urnebesnih pa do vrlo hladnih i jezivih, a već od drugog ponavljanja, Nadia počinje tražiti i najmanji razlog zbog kojeg je zaslužila ovakvu sudbinu.

U jednoj sceni čak ispravi grešku u programskom kodu igrice u manje od minute, no potrebno je osam epizoda da shvati što je programski bug u njenom sistemu kroz slojevitu dekompoziciju glavne junakinje poput ruskih babuški po kojima je serija dobila ime. Svaka lutka u sebi sadrži manju, i tako sve do one posljednje — jezgre iz koje je sve postalo — te problema koji je Nadia zakopala jako duboko u sebi i svojoj prošlosti. Na trenutke se čini kako Netflixova komedija crpi inspiraciju iz serija poput Black Mirrora ili čak The Good Place, u kojima su gledatelji imali prilike gledati glavne likove zarobljene u uvijek istim situacijama, bez očiglednog izlaza. No, ovaj miks dolazi s nešto blažim zapletom, posuđujući kvalitetne elemente iz obje serije te dodajući svoj autentični štih.

Mnogi će na prvi pogled reći da je tema predstavljena u Groundhog Day 1993. već prožvakana bezbroj puta kroz filmove i serije bazirane na likovima zarobljenima u vremenskoj petlji, te povremenim bottle epizodama zadnjih 30 godina. No, Russian Doll uz pomoć karizme Natashe Lyonne, uzbudljive priče koja unatoč temi baziranoj na ponavljanju nikad nije jednolična i repetativna, te divnih sporednih likova poput Elizabeth Ashley, dostavlja svjež i zabavan pogled na pakao postojanja, i to iz ženske perspektive za razliku od svojih prethodnika.