I tako dolazimo do naših deset (ili malo više) najdražih serija godine. Televizijski frikovi kakvi jesmo, odgledali smo hrpu materijala i teška srca izabrali konačnih… dvanaest. Širi izbor kandidata već smo vam predstavili u prethodnom članku. Kao i uvijek, lista i popis serija je isključivo naš subjektivan doživljaj televizijske 2010. godine. Godina na zalasku je bila vrlo, vrlo dobra, a konačna lista je ono najbolje što smo mi gledali. Slobodno nam se pridružite u komentarima s vašim listama. Tu tamo se može naći koji spoiler u komentaru serije, pa čitajte jednim okom ako nešto niste pogledali do kraja.
Ono što je “Thin Red Line” bio za “Saving Private Ryan”, to je Pacific za svog starijeg brata Band of Brothers. Potpuna izričajna suprotnost. Miniserija u fantastičnoj produkciji HBO-a, brutalna priča o surovoj stvarnosti trojice mladića u paklu Drugog svjetskog rata, pokazala je da neprijatelj nije najgora stvar s kojom se vojnik može suočiti. Iskonski strah, nemir, gubitak, opravdavanje cilja, sačuvanje vlastite duše i eventualna integracija u normalnost života poslije rata prekrasno je dokumentirano u deset epizodnih filmova prošlog proljeća na HBO-u. The Pacific je neodoljiv pogled u najgori dio povijesti čovječanstva, a teška svjedočanstva i istinite priče učesnika samo su tužan podsjetnik. Joe Mazzello, James Badge Dale i Jon Seda ponudili su performanse života, dajući projektu dodatnu dušu i realizam kakav se rijetko pojavljuje na malom ekranu. Miniserija funkcionira fantastično u maratonskom DVD tretmanu i nagrađuje višestruko gledanje. The Pacific je televizijski događaj godine koji nikako niste smjeli propustiti
Koliko dobra može biti serija u kojoj nekolicina ljudi sjedi u jednoj sobi i gleda u papire? O, koliko samo dobra može biti. Najbolje serije trebaju vremena da vam ispričaju svoje priče. Rubicon, AMC-jeva pretposljednja serija, jedna je od takvih. Strpljenje je vrlina koja može učiniti golemu razliku, a oni gledatelji koji su ga imali, ovog ljeta svjedočili su jednoj od ponajboljih ovogodišnjih serija. Slojevita i intrigantna priča Rubicona gradila je svoje temelje ciglu po ciglu dok nije podigla palaču. Usred prve, i nažalost jedine sezone, Rubicon je izgradio fantastičan niz gotovo savršenih epizoda do briljantne završnice pretposljednje epizode. Mozak, srce i muda uložena u projekt isplatili su se kada je Will Travers (James Badge Dale) pognuo svoju glavu, zaplakao i otpratio nas u neizvjesnu budućnost. No, onda se dogodilo finale sezone, koje je ostavilo nešto gorčine u ustima, skoro upropastivši sve odlične poteze koje je serija do tada napravila. Ali bez obzira na greške učinjene u finalu, Rubicon će nam jako nedostajati. Odlična glumačka ekipa predvođena Badge Daleom, nevjerojatno šarolikom paletom vrhunskih sporednih likova počela je i završila svoju odiseju na televiziji sa metaforičkom djetelinom s četiri lista.
Malo smo varali. Preteško je sastaviti listu od samo deset dobrih serija, pa smo Louieja i Archera skrpali u jedno mjesto. Obje serije proizvod su ovogodišnje FX-ove kuhinje, obje su jednako provokativne, bezobrazne i urnebesno smiješne. Louis C.K. je na FX-u dobio u potpunosti odriješene ruke, prema njegovim riječima, mreža mu čak ne kontrolira scenarij, što je za televiziju nevjerojatan izraz povjerenja. Louie je vrlo, vrlo čudna serija. Predstavlja se kao komedija, ali sa golemom dozom surove realističnosti svojstvene čistim dramama. U svakoj epizodi Louis predstavlja kratki film ili dva, isječak iz njegova života i stanja uma. Ponekad brutalno smiješan, ponekad brutalno ozbiljan; to je stvar sa Louijem. Nikad ne znate što ćete dobiti.
Sa Archerom već znate na čemu ste. Narcisoidni, egoistični, seksistički mamin sin u špijunskoj agenciji prepunoj nesposobnih zaposlenika. Ima seksa, akcije, one-linera, pop-referenci, špijunaže, (animirane) golotinje, pištolja, kalaša… Humor je britak, bezobrazan, seksistički, jeftin i sirov. Taman.
Znanstvena fantastika ne mora nužno imati međuplanetarne brodove, ružne izvanzemaljce i borbe laserima u dubokom svemiru. Znanstvena fantastika je uvijek bolje funkcionirala kada je pričala obične, bliske i tople ljudske priče unutar svog žanrovskog balona. Fringe je ove sezone to zorno i prikazao. Fantastičan niz epizoda s kraja druge sezone nastavio se i u devet epizoda treće, hrabro i odvažno pripovjedajući ono što nam je nedostajalo u prvoj sezoni. Od bezlične Anne Torv (Olivia) s početka serije učinio je osobu koja nam je slomila srca u samo nekoliko treptaja očima iz posljednje epizode ove godine. Velike ideje o paralelnim svemirima začahurane u bliskosti međuljudskih odnosa i prijateljstava, naviranjem sjećanja samo su podsjetnik na najbolje dane X-Filesa i Losta. Fringe je kreativni povratnik godine koji će nam jako, jako nedostajati ako ga FOX odluči ukinuti nakon ove sezone.
Budimo iskreni i priznajmo kako nismo normalni i ne uklapamo se u obično društvo. Ako u vašem kalendaru nema mjesta za rođendane i blagdane od silnih epizoda omiljenih serija, onda ste isti kao i mi. Ako zamjećujete pop-kulturne reference tokom gledanja Dnevnika, onda ste isti kao i mi. Ako vam je originalno to što Chevy Chase glumi starog rasističkog gada, onda ste isti kao i mi. Ako razumijete što znači typecast, onda ste isti kao i mi. Isto vrijedi i za jumping the shark. Ako ne marite kada lik u seriji naziva gledatelje, odnosno vas, idiotima jer je to meta, onda ste isti kao i mi, oštećeni. Community je serija za nas.
Parks je počeo kao neki nimalo smiješni ni originalni The Office wannabe, na kojem su autori Parksa prethodno radili. Što je djelomično posljedica opterećenosti autora serijom koju u neku ruku naslijeđuje. Onaj najbolji dio serije taman je sa kraja protekle i prve polovice ove godine, kada je Parks konačno izašao iz sjene Officea. Ako tek namjeravate početi gledati Parks, preskakanje “čitave” prve sezone (ima cijelih šest epizoda) nije loša ideja. Lani je NBC imao perfektan humoristični blok u kojem su uz ove dvije komedije bili veterani 30 Rock i The Office, ali su ga upropastili Outsorcedom. Da, još uvijek se durimo zbog toga, ali barem nas od siječnja čeka 16 friških epizoda Parksa. Ron fucking Swanson. Samo toliko.
Kada je 2006. godine na NBC-u krenuo Friday Night Lights, remake istoimenog filma, s poprilično razočaravajućom gledanošću, nitko nije ni pomišljao da će se ova obiteljska drama zadržati na malim ekranima čak pet sezona. NBC je nakon 2. sezone odlučio FNL podijeliti s DirecTV-evim 101 programom, te je serija postala jedna od rijetkih čija je kvaliteta uspjela zasjeniti financijsku (ne)isplativost i otkazivanje. FNL prati srednjoškolsku ekipu američkog nogometa malog teksaškog gradića Dillona, čiji stanovnici žive za svoje Pantherse. Prebacivanje na DirecTV 101, gdje gledanost nije toliko važna, dalo je autorima serije i scenaristima slobodu koju malo serija ima. Da bi održali vjerodostojnost serije, u potpunosti su zamijenili jednu generaciju srednjoškolaca, koji su krenuli različitim životnim putovima, te su nas upoznali s novim likovima, čije su priče jednako fascinantne i zanimljive. Dva glavna lika, srce ove serije, koja je sinonim za nedovoljno priznanja, trener Eric Taylor (Kyle Chandler) i njegova žena Tammi (Connie Britton), napokon su dobili zaslužene nominacije za Emmy. FNL nikada neće biti serija koja će biti privlačna široj publici, posebice izvan SAD-a, jer je mnogi otpisuju misleći da je američki nogomet glavni fokus serije, što uopće nije istina – realistični prikaz “divljeg” Texasa, međuljudski odnosi, obiteljski problemi i potraga mladih srednjoškolaca za vlastitim identitetom je ono što čini srž FNL-a. Kako bi coach Taylor rekao – Clear eyes, full hearts, can’t lose!
Da, Lost. Kontroverzno finale serije bio je jedan od najočekivanijih i najvećih televizijskih događaja, ne samo ove godine, već od završetka… pa recimo Friendsa. Svi smo nervozno lupkali nogom o pod, čekajući što će nam Damon, Carlton i društvo objasniti u dva sata dugačkom finalu. Ispostavilo se da nam nisu ništa previše objasnili, što je potaknulo brojne rasprave, svađe, kolektivno internet-kamenovanje tvoraca i ljutnju za ukradenih šest godina života. Pomalo drastično za “običnu” televizijsku seriju, zar ne? No, činjenica je da Lost nikad nije bio običan u srcima i glavama svojih gledatelja, bez obzira na njihov konačan doživljaj finala. Kraj je podijelio i uredništvo Serijale, koje je u većini ipak bilo zadovoljno viđenim. Lost nas je silovao u mozak šest godina, nikad nam nije ponudio rješenja na pladnju, ali nas je zabavljao više nego bilo koja serija u povijesti televizije. Bilo je tu i grešaka i krivih poteza i glupih likova, ali u šest sezona postojanja nikad, ali stvarno nikad, se nismo dosađivali. Bilo nam je iznimno drago pokušavajući posložiti kockice i raspravljati s prijateljima o značenju svih minornih detalja i izgovorenih rečenica. Lost je prije svega bio jedno veliko iskustvo, čekanje i druženje između svake epizode. Zato buduće generacije koje će gledati Lost možda neće shvatiti i otkriti sve čari koje je serija između svojih epizoda i sezona nudila. Trenutak kada je Jack posljednji put zatvorio svoje oko, s prekrasnim Giacchinom u pozadini, isplatio je sva otvorena pitanja koja su ostala. Hvala i zbogom Lost.
Drame više nisu kao što su bile. Rijetke su danas one koje će vas prikovati za ekran satima. Trenutno se više cijene specijalni efekti, sise, poznati glumci i količina tzv. šok materijala. Zato postoji David Simon koji nas redovito opskrbljuje s brutalno dobrim drogama. Treme je tip drame u kojoj su najvažniji likovi. To je Simonov najnoviji uradak i iako smo ga već pretjerano nahvalili na Serijali, vjerojatno nismo dovoljno. Teško je opisati tu seriju tako da vam se odmah svidi. Čovjeku, koji nije pogledao ni minute možda je najpametnije reći kako uopće nisu bitni ni mjesto radnje, ni Katrina, ni siromaštvo, ni New Orleans kao grad tradicije, glazbe i karnevala. Bitni su samo likovi. Oni će vam postati dio obitelji.
Women want him, men want to be him. Don Draper već je u prvoj sezoni postao televizijska ikona i niti u jednom trenutku nije bilo upitno da li će serija biti uspješna. I tko kaže da Mad Meni nisu zabavni? Najkomičnija stvar ove godine upravo je Draperov pohod na sav mogući alkohol šezdesetih i sve žene toga doba koje bi mu dale (dakle, sve žene). U odnosu na četvrtu sezonu, za njega se u prvoj sezoni može reći da je bio sramežljiv. Zašto su Mad Meni tako visoko? Oni posjeduju smrtno ozbiljnu produkciju i vizualni stil od kojeg prdonje u Akademiji dobivaju trajnu erekciju, ali nama je ipak najvažniji balans dramskih elemenata koji se postiže konstantnim razvojem likova (i njihove okoline) te sidetrackova u vidu Draperovih avantura. Ah, da, i C. H.
Ova crnohumorna drama, realistično ostvarena priča o neobičnom partnerstvu i prijateljstvu dvojice likova potpunih suprotnosti, držala nas je ove godine doslovno na rubu stolca iz epizode u epizodu. Jedno od najboljih televizijskih dostignuća u proteklom desetljeću, Breaking Bad je umjetničko remek-djelo koje već sada parira najboljem što je medij ikad ponudio. U savršenom spoju kompleksnih likova, laži, prevara, moralnih dilema, krivih odluka, pod oblakom čistog plavog kristalnog metamfetamina i raskošnog vizualnog stila Michaela Slovisa, Breaking Bad sjedi kao kralj na svom tronu. Bryan Cranston i Aaron Paul pošteno su zaslužili svoje Emmye ove godine, a treća sezona Breaking Bada apsolutni je pobjednik i naša najdraža serija u 2010.
