Recenzija: Sense8 — Ambiciozna serija kultnih autora nije ispunila sva očekivanja

Najnovija Netflixova serija u dvanaest epizoda je svojim većim dijelom nekoherentan nered začinjen bolnim dijalozima, predugim izlaganjima radnje, stranac bilo kakve strukture, tempa i narative s brojnim dosadnim likovima i suludom pričom. Sense8 svoje postojanje i namjeru objašnjava jednako kao i čekić kojim pribijate čavlić rušeći pritom nosivi zid vlastitog stana. Suptilnost je riječ koja ne postoji u riječniku njenih autora, što ponekad i nije loš predznak.

S druge strane ta ista serija može se ponositi nevjerojatnom iskrenošću koju prati gotovo svaki projekt brata i sestre Wachowski. Srce i emocije se ovdje ne nose na rukavu već ispadaju iz njega brže od Hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskim prvenstvima, a za količinu te dječje zaigranosti i naivnosti teško im je prigovoriti bez da se ispadne cinično govno. Kao što je Conan O’Brien jednom rekao, cinizam je govnarska kvaliteta koja ne vodi nikamo pa tako i pokušavam gledati na Sense8.

U jednom od rijetkih slučajeva neslaganja, dio uredništva koji je gledao seriju bio je malo pozitivniji prema viđenom od mene, što mi je bilo čudno obzirom da si ukuse poznajemo, tako da će možda osvanuti još pokoji tekst za Sense8 (neće).

Radnja serije prati osmero neznanaca iz različitih kultura i različitih dijelova svijeta koji bivaju “probuđeni” jednim događajem u prvih deset minuta prve epizode i koji su nakon tog događaja mentalno i emocionalno povezani. Priča prati osmero svakidašnjih ljudi, osmero sensateova, ljudi koji predstavljaju određeni evolucijski skok. Kako to obično biva u ovakvim pričama u igru su upletene tajne organizacije, zlikovci, sumnjivi likovi i nedosljedna misterija. U kratkim crtama to su osnove radnje, no budući da paralelno pratimo osam priča gotovo mogu reći da se radi o osam tematski različitih serija povezanih jednom idejnom niti. Radnja nam vrlo sporo spaja priče u jedinstvenu cjelinu i često sam gledajući želio kako bi bilo dobro da se to malo brže i dogodi.

Glumačka ekipa je raznolika, dobra i najzanimljiviji je dio serije. Mnogo je ovdje that guyeva i girlova koje ćete prepoznavati i upirati prstom u televizor poput maloumnika koji u slobodno vrijeme razgovara sa svojim frižiderom. Osmero sensateova polako otkriva svoje novostečene sposobnosti, pa tako i njihova globalna odvojenost ne predstavlja problem za priču. Najzanimljivije scene serije su kolektivno posuđivanje vještina, koje djeluju kao logistička noćna mora produkcije i montaže. Izvedba scena u kojima svojim pojedinačnim umijećima sudjeluje svih osmero sensateova tehnički su podvig i kapa do poda ljudima iza kamera.

Snimanje serije trajalo je šest mjeseci na četiri različita kontinenta u osam različitih država, nešto čime se rijetko koja serija može pohvaliti. S tehničke strane teško je bilo što prigovoriti, ova skupa i ogromna produkcija jedinstvena je pojava na televizijskom nebu u jednakoj mjeri koliko i mreža na kojoj se serija prikazuje udovoljava pojmu tradicionalne televizijske mreže.

Sense8 svoje probleme krije u drugim stvarima. I dok se ambiciji same priče nema što prigovoriti, izvedba ideje ne prati mogućnosti koje su ponuđene. Brat i sestra Wachowski su zajedno s veteranom industrije J. Michaelom Straczynskijem (Babylon 5) napisali svih dvanaest epizoda, a veliku većinu i režirali. I Wachowskiji i Straczynski nisu stranci ovakvim visoko-konceptualiziranim pričama koje svoja sidra pronalaze u univerzalnim temama ljubavi, nade i ljudske prirode. Serija pati od viškova na sve strane, što likova, što osjećaja, radnje, trajanja i svega ostalog. Poput prekrcanog gepeka obiteljskog automobila koji putuje na zimovanje u Alpe i Sense8 bi bolje vozio bez dvanaest lonaca sarme za sedam dana. U trenucima kada serija krstari na vlastitoj atmosferi bez nepotrebnih objašnjenja i držanja za ručice — tada je i najbolja. Problem je što su takvi trenuci kratki i previše udaljeni jedan od drugoga.

Sense8 svoju poantu voli spominjati kao Milan Bandić da je purger, a strukturalne probleme skriva kao Zagrebačke ceste križanje Vukovarske i Heinzelove, praveći nas budalama pitajući “a koje rupe?”. Zbog velike glumačke postave teško je posebno izdvojiti MVP-a, ali osobno sam najsretniji bio kada je radnja pratila Willa (Brian J. Smith), Riley (Tuppence Middleton) i Nomi (Jamie Clayton). Svaki od likova zvijezda je svojeg dijela serije, a načini na koji se svaki od njih razlikuje veliki su u toj mjeri da bi svaki od njih bez većeg problema mogao nositi vlastitu seriju. Nemam ih potrebu poimence niti spominjati ovih putem jer je stvar osobnog doživljaja tako da sam uvjeren da će svatko pronaći osobnog favorita.

Ovo je ogromna serija s planinom neiskorištenog potencijala autora koji ne znaju reći “dosta”. Sredine ovdje nema, mišljenja su polarizirana na krajevima spektra, ali teško je ne cijeniti ambicioznost i maštovitost projekta. Serija je nesuvisli džumbus nedovoljno razrađenih ideja, zaigranog karaktera, poput prometne nesreće s koje ne možete skloniti pogled. Jednako tako ne može se poreći koliko je truda i ljubavi uloženo u nešto što nemamo često prilike gledati na televiziji. Pohvale idu za ideju, trud, hrabrost i odustajanje od učmalosti uvijek istih serija koje gledamo. U nadi sam da će druga sezona biti jednako čudna, ali dosljedna i organizirana.