Recenzija: Unsupervised – Mlaka, sterilna i bezazlena animirana komedija

Ova nova animirana komedija intrigirala me zbog deblje liste zanimljivih imena vezanih uz seriju te činjenice da dolazi s FX-a, mreže čije serije obožavamo ovdje na Serijali. Sama ideja serije – koja prati dvojicu 15-godišnjaka koji prolaze kroz tinejdžerski život bez roditeljskog nadzora – nije bila previše bitna.

Imena s odjavne špice imaju opak pedigre, podjednako sjajan kao mreža na kojoj se serija emitira. FX je posljednjih godina nanizao sjajne komedije – Sunny in Philly, The League, Louie, Wilfred i animirani Archer gotovo su podjednako genijalni, a njihovim stopama trebao je krenuti Unsupervised. Usprkos impresivnoj i zanimljivoj listi imena potpisanih na odjavmoj špici, ispao je razočaravajuće mlak, tup i bezazlen, posebice u usporedbi sa navedenim komedijama.

Potvrdit će vam to J.J. Abrams, mnogi gledatelji precjenjuju zasluge (i krivice) izvršnih producenata koji nemaju scenarističke zadaće. Rob McElhenney, Glenn Howerton i Charlie Day poznati su vam iz Philadelphije, a Adam Reed kao autor Archera – no njihova ćete imena vidjeti u potpisu samo zato što njihovi producentski studiji… produciraju seriju. Što ima mnogo manje veze s kreativnim, a mnogo više s tehničkim aspektom stvaranja, no odoh predaleko u digresiju.

Navedeni imaju mnogo, mnogo manje stvarnih zasluga nego autori serije, David Hornsby, Scott Marder i Rob Rosell. Da, i njih se u pompoznom i varljivom press izvješću može najaviti kao “autore uspješne i sjajne komedije It’s Always Sunny in Philadelphia,” jer se tehnički radi o scenaristima i producentima serije. No, svi znamo kome idu glavne zasluge za vulgarnost i duhovitost Phillyja.

Hornsby se u Phillyju povremeno pojavljivao kao “Rickety Cricket,” a odvojen od matične serije ove jeseni za CBS kreirao je onu sitcomašku grozotu How to Be a Gentleman, brzo otkazanu nakon par epizoda. Na ničiju žalost. Hornsby posuđuje glas jednom od dvaju glavnih junaka, a Kristen Bell i Kaitlin Olson glasovi su par sporednih likova.

Primjetili ste da sam potrošio poprilično teksta bez da sam se dotaknuo same serije. To je uglavnom zato što imam jako malo sadržajne kritike. Unsupervised upada u onu skupinu serija koje djeluju kao mlaka voda, kamilica… Ford Fiesta. Ne bude gotovo nikakve emocije, teško im je naći konkretnu manu, ali i prednost. Vrlo je jednostavno sažeti kritiku u četiri riječi – Unsupervised zbilja nije duhovit.

Dojma sam da je ekipa u glavi imala tek okvirnu ideju onog što bi željeli da serija bude – neki alternativni pogled na tinejdžere prepuštene samima sebi, poput Beavisa i Butt-heada, samo mnogo simpatičnije, draže i dobroćudnije. I jednako naivne. Ali jednostavno nisu uspjeli dovoljno razraditi što bi to točno trebalo biti smiješno u njihovim životima. Unsupervised je vrlo daleko od FX-ovog oštrog, nerijetko vulgarnog senzibiliteta. Miljama daleko od slojevitosti sjajnog Archera, čije su dosjetke mnogo opskurnije nego što vjerojatno mislite.

Unsupervised ne iritira, nije napadan i teško ga je mrziti. Ali istovremeno jako ga je teško gledati, ovako nezanimljivog i sterilnog.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=DgxFeRVF6ug[/youtube]