Recenzija: Unsupervised – Mlaka, sterilna i bezazlena animirana komedija
Ova nova animirana komedija intrigirala me zbog deblje liste zanimljivih imena vezanih uz seriju te činjenice da dolazi s FX-a, mreže čije serije obožavamo ovdje na Serijali. Sama ideja serije – koja prati dvojicu 15-godišnjaka koji prolaze kroz tinejdžerski život bez roditeljskog nadzora – nije bila previše bitna.
Imena s odjavne špice imaju opak pedigre, podjednako sjajan kao mreža na kojoj se serija emitira. FX je posljednjih godina nanizao sjajne komedije – Sunny in Philly, The League, Louie, Wilfred i animirani Archer gotovo su podjednako genijalni, a njihovim stopama trebao je krenuti Unsupervised. Usprkos impresivnoj i zanimljivoj listi imena potpisanih na odjavmoj špici, ispao je razočaravajuće mlak, tup i bezazlen, posebice u usporedbi sa navedenim komedijama.
Potvrdit će vam to J.J. Abrams, mnogi gledatelji precjenjuju zasluge (i krivice) izvršnih producenata koji nemaju scenarističke zadaće. Rob McElhenney, Glenn Howerton i Charlie Day poznati su vam iz Philadelphije, a Adam Reed kao autor Archera – no njihova ćete imena vidjeti u potpisu samo zato što njihovi producentski studiji… produciraju seriju. Što ima mnogo manje veze s kreativnim, a mnogo više s tehničkim aspektom stvaranja, no odoh predaleko u digresiju.
Navedeni imaju mnogo, mnogo manje stvarnih zasluga nego autori serije, David Hornsby, Scott Marder i Rob Rosell. Da, i njih se u pompoznom i varljivom press izvješću može najaviti kao “autore uspješne i sjajne komedije It’s Always Sunny in Philadelphia,” jer se tehnički radi o scenaristima i producentima serije. No, svi znamo kome idu glavne zasluge za vulgarnost i duhovitost Phillyja.
Hornsby se u Phillyju povremeno pojavljivao kao “Rickety Cricket,” a odvojen od matične serije ove jeseni za CBS kreirao je onu sitcomašku grozotu How to Be a Gentleman, brzo otkazanu nakon par epizoda. Na ničiju žalost. Hornsby posuđuje glas jednom od dvaju glavnih junaka, a Kristen Bell i Kaitlin Olson glasovi su par sporednih likova.
Primjetili ste da sam potrošio poprilično teksta bez da sam se dotaknuo same serije. To je uglavnom zato što imam jako malo sadržajne kritike. Unsupervised upada u onu skupinu serija koje djeluju kao mlaka voda, kamilica… Ford Fiesta. Ne bude gotovo nikakve emocije, teško im je naći konkretnu manu, ali i prednost. Vrlo je jednostavno sažeti kritiku u četiri riječi – Unsupervised zbilja nije duhovit.
Dojma sam da je ekipa u glavi imala tek okvirnu ideju onog što bi željeli da serija bude – neki alternativni pogled na tinejdžere prepuštene samima sebi, poput Beavisa i Butt-heada, samo mnogo simpatičnije, draže i dobroćudnije. I jednako naivne. Ali jednostavno nisu uspjeli dovoljno razraditi što bi to točno trebalo biti smiješno u njihovim životima. Unsupervised je vrlo daleko od FX-ovog oštrog, nerijetko vulgarnog senzibiliteta. Miljama daleko od slojevitosti sjajnog Archera, čije su dosjetke mnogo opskurnije nego što vjerojatno mislite.
Unsupervised ne iritira, nije napadan i teško ga je mrziti. Ali istovremeno jako ga je teško gledati, ovako nezanimljivog i sterilnog.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=DgxFeRVF6ug[/youtube] Animirana komedija
David Hornsby, Scott Marder, Rob Rosell
FX
David Hornsby, Rob Rosell, Scott Marder, Kristen Bell, Justin Long, Kaitlin Olson, Fred Armisen
19. siječnja 2012.
Odličan opis. Skroz nezanimljivo i negledljivo, nažalost baš kao i crtić Napoleon Dynamite.
Ne znam hoće li pisac recenzije ikada pročitati ovaj komentar, ali čisto naslov je apsolutna, ali APSOLUTNA suprotnost od onoga što ova serija jest.
Totalno pokazuje kako je besmisleno recenzirati seriju nakon samo jedne odgledane epizode. Predlažem autoru i drugima da pogledaju daljnje epizode, a znam da pratite avclub pa pročitajte tamo recenzije od zadnjih par epizoda.
Recenzija je pisana nakon četiri epizode najmanje. Meni se činilo kao dovoljno, pa nisam nastavio gledati. Nadam se da si pročitao recenziju dalje od naslova, pa da ne raspravljamo samo sa tri epiteta, ali nakon odgledanog, to troje mi se činilo kao suština senzibiliteta serije.
Pa recimo opisuješ seriju kao bezazlenu iako se vrlo često prikazuju ozbiljni socijalni problemi. OK istina, kroz prizmu klinaca koji uvijek gledaju sve pozitivno (što je IMO osvježavajuća promjena u odnosu na 99% serija koje imaju sličan setting), ali svojevrstan socijalni komentar definitivno postoji. Isto tako likovi su ipak razrađeniji nego u prve 2-3 epizode i postoji neki kontinuitet u svemu tome. Recimo klinac Russ koji je isprva izgleda kao neki čudak/comic relief, ipak ispadne kao osoba koja ima stvarnih problem u životu iako je ostaje jebeno smješan. Rekao bi da je serija daleko ozbiljnija od Beavisa & Buttheada.
Također je serija prilično vulgarna (iako ne zbog shock value kao takvog) pa recimo samo u posljednoj epizodi se pojavljuje brat od jednog lika koji se prostituira s muškarcima za crystal meth (na što klinci pomisle da je gay, na što se onda nadovezuje priča o toleranciji itd.), a naravno ima i još puno drugih stvari. Veliš da serija nema slojevitost, a IMO je definitivno ima i opet primjer u zadnjoj epizodi cijela ta priča oko tolerancije.
Mislim jasno mi je da postoje stvari kao što su subjektivan ukus, ali kao nekome tko je pogledao sve do sad izašle epizode recenzija je skroz fulala u opisu.
Neću reći da je serija najgenijalnija ikada, ali da zaslužuje ocjenu veću od dobivene – definitivno. IMO 75-80/100
Fair enough.
Iskreno, nisam previse zapazio drustveni komentar u te četiri epizode, osim čisto površinskog, odnosno same činjenice da su likovi iz white trash okoline. I tu je ta činjenica da me serija nije uspjela nasmijati više od par puta u četiri epizode.
Sori što trenutno ne stignem malo detaljnije odgovoriti, taman kad se netko potrudi dati normalan komentar osim “serija je super, ti vi ste budale.” Probat cu se veceras vratiti na ovo.
Pa vjerojatno je klišej, ali stvarno kasnije serija postane bolja. S tim da mislim da si završio gledanje s najgorom epizodom :)