Mnogi televizijski kritičari, uključujući i nas na Serijali, kako god nas kategorizirali, tvrde da živimo u (drugom) zlatnom dobu televizije. Teško se ne složiti s time kada koliko sjajnih serija trenutno ima, boljih i od sve komercijalnijih filmova. Uglavnom su to serije na kabelskim kanalima. Prvenstveno HBO, Showtime, AMC i FX, no sve više drugih se uključuje u gužvu – poput Sundance Channela (Rectify, Top of the Lake).
Jedna od glavnih stvari koja ih izdvaja su njihovi junaci. Ili bolje rečeno, antijunaci. Svaka dobra priča uvijek je imala za okosnicu dobro protiv zla, ispričanu iz perspektive heroja, koji nakon početne tragedije, pobjedi negativca, dobije djevojku i sa njom odjaše u sumrak.
Svjedoci smo nastanka novih serija, u kojima su glavni likovi dileri droge (Breaking Bad), mafijaški boss (The Sopranos), bračni par ruskih špijuna infiltriranih u američko predgrađe (The Americans), serijski ubojica (Dexter), ratni heroj koji je u zarobljeništvu postao član terorističke organizacije (Homeland), političar umješan u trgovinu alkoholom za vrijeme prohibicije (Boardwalk Empire)… Nešto nam ipak omogućava da se povežemo sa tim likovima, što dokazuje popularnost tih serija, kako kod publike, tako i kod kritičara, iako su “negativci”.
Ali što onda kada je ultimativni negativac sam život? U prvoj epizodi Breaking Bada, upoznajemo Waltera Whitea, profesora kemije. Walter je sve uradio kako treba – završio je fakultet, oženio se, osnovao porodicu. Ali nije sve savršeno: profesorska plaća je bijedna, pa radi još jedan posao u praonici automobila, sin tinejdžer ima cerebralnu paralizu, a žena mu je opet trudna. I pored svega toga, Walter saznaje da ima rak.
Koristeći svoje znanje kemije, Walter se udružuje sa bivšim učenikom, sada sitnim dilerom i počinje kuhati metamfetamin kako bi zaradio dovoljno novaca za obitelj koju bi uskoro mogao napustiti zbog bolesti. Lako možemo moralizirati kako je Walter izabrao lakši i pogrešan put, ali što bi zaista učinili na njegovom mjestu?
Ipak, prije Waltera Whitea i ostalih televizijskih antiheroja, bio je tu Tony Soprano i njegova mafijaška obitelj. HBO-ovi The Sopranos smatraju se pokretačem modernog zlatnog televizijskog doba kompleksnih dramskih serija. Iako je glavna tema kriminal, Obitelj Soprano je prije toga obiteljska drama, više nego krim-akcija. Iako ni toga ne fali. Tony Soprano je obiteljski čovjek (ima čak dvije obitelji), kao i svaki otac iz predgrađa, koji u jednoj od prvih epizoda serije vozi kćer na fakultet, ali taj put koristi ne samo za zbližavanje sa kćeri, već i da izravna stare račune i obavi jedno ubojstvo.
Obitelj Soprano je označila televizijsku prekretnicu, ne samo jer je glavni lik bio praktički negativac, već i zato što su omogućili razvoj novih serija kao serijaliziranih drama, gdje svaka nova epizoda nije priča za sebe, već svaki potez nosi posljedicu koja će se osjetiti. Ako ne u narednoj epizodi, onda u narednoj sezoni.
Ti likovi čine loša djela, ali ona se vraćaju i proganjaju ih, a prethodno nabrojane serije ne glorificiraju njihov način života. Sada, druga je priča to što se oni često izvuku, ali zar nije tako ponekad i u životu? Dobri ne pobjeđuju uvijek, a zli ne budu kažnjeni za svoje zločine. Uostalom, ta podjela na dobre i zle likove – ništa nije crno-bijelo ni u stvarnosti, i svi ti likovi nisu jednodimenzionalni, već imaju dozu ljudskosti (koja je također rezultat odlične glume, pokraj odlično napisanog scenarija), pa ih možemo i razumjeti.
Ako recimo pogledamo neku epizodu iz prve sezone Breaking Bada i neku iz četvrte, možemo vidjeti koliko se Walter White promijenio. On se izliječio, novca ima dovoljno, ali on sada želi moć, iako ga može koštati porodice i života, za koji se u početku borio. Walter je postao pohlepna ljuštura nekadašnjeg mirnog, srednjovječnog učitelja, muža i oca, ali zašto i dalje navijamo za njega, kao na primjer u obračunu sa vođom dilerskog kartela, Gustavom Fringom? Jer znamo da bi možda postupili isto kao i on, ako bi se našli u sličnoj situaciji.
Fikcija nam zato i služi, da saznamo više o sebi bez rizika da se nađemo u pravoj opasnosti, a to ne možemo ako se ne povežemo sa likovima. Nove serije su, za razliku od filma (čast izuzecima), poput dobre knjige, u kojoj možete uživati danima, ili godinama ako je serija uspješna, prateći kako se likovi postepeno razvijaju.
Razumijem da te serije nisu za svakoga i posle maratonskog gledanja Breaking Bada mi treba neki sitcom, da se opustim. Iako zaista kvalitetne, te serije znaju da na emocionalnom i psihičkom nivou izmore, ali to je snaga njihovog kvaliteta – da natjeraju da postavimo pitanja sami sebi i preispitamo se.
Zaista ne vidim kako bi se Breaking Bad ili Dexter mogao pozitivno završiti, a obje serije ulaze u svoje posljednje sezone. Ipak, neizvjesnost je ono što im daje draž, za razliku od uglavnom predvidivih good guys vs. bad guys djelima.
Nažalost, u stvarnosti je previše ljudi poput tv antijunaka, i ove serije ne prikazuju uljepšanu stranu života, već onakvu kakva ona često jest. Zato su, ako nisu ništa drugo dobro učinili u svom fikcionalnom svijetu, ovi tv antijunaci omogućili kvalitetne serije i podigli televizijski žanr na viši nivo.
Morbidnom i tužnom slučajnošću, nedugo nakon objave ovog teksta objavljena je i vijest o smrti Jamesa Gandolfinija, čovjeka koji je utjelovio jednog od dva centralna lika ovog teksta — Tonyja Soprana. Počivao u miru.
