Nedavno smo, bar jedan dio uredništva, pričali o kvalitetnim i nekvalitetnim serijama. Manje-više smo se složili da je kvalitetnu seriju puno lakše prepoznati, nego braniti neku “lošiju”, koja stavlja kvačice u sve prave kućice za gledatelja koji je možda i sam svjestan da ta “lošija” serija nikad neće biti dobra kao ona kvalitetna. Primjer “lošije” serije o kojoj smo pričali bio je Chuck. Dio uredništva koji voli i gleda Chucka radi to zato što serija ima neku određenu vrijednost, koja je očito dovoljna da provodimo 45 minuta tjedno uz nju. Je li zato što je geeky, kvazi-špijunska zajebancija s mnogo eksplozija, tučnjave i polugole Sare Walker? Vrlo vjerojatno da. S druge strane, imamo dio uredništva koji gleda(o je) Chucka i mrzi ga iz dna duše jer ne može podnijeti koliko je serija u svojoj srži besmislena i nikakva količina eksplozija, sisa i šaketanja neće biti dovoljna da stavi kvačice u one kućice koje predstavljaju prolaz i pad, odnosno razliku između gledanja i ne gledanja. Vrlo slična situacija je i s FOX-ovim Gleejem. Objektivno, Glee nije baš kvalitetna serija, ma koliko god se ona trudila sa svojim “ozbiljnim” hvatanjem u koštac s problemima kroz pjesmu i ples, kojoj gledanje ovisi opet striktno o tome da li serija pogađa vaše unaprijed određene gledalačke parametre. Čak sam i prije govorio o nekakvom grafu zabavnosti i kvalitete za pojedinog gledatelja i ovisno gdje točka pada, hoće li gledatelj trpjeti neku seriju ili neće. No… ova početna digresija, samo je uvod u ovaj, drugi po redu retro članak, a većini vjerjuem i prvo upoznavanje s ovim draguljem od serije.
Moram priznati da sam slab s australskim serijama i da je Summer Heights High prva (i jedina vjerojatno) koju sam gledao od početka do kraja. Jedine dvije koje mi trenutno padaju napamet su Pleme, koja možda čak i nije australska, i jedna za koju nisam siguran da li je uopće serija, The Boy from Andromeda. Siguran sam da se većina sjeća plavog izvanzemaljca s dugim noktima i nekolicinom klinaca što jurcaju oko njega. To bi bilo otprilike sve od (možda) australske TV industrije čega se sjećam.
Mislim da su kolega statler i waldorf jednom davno jednom napisali da se kvalitetna serija može prepoznati unutar petnaestak minuta. Summer Heights High me osvojio za otprilike sedam. 2007. godine australska TV kuća ABC počela je s prikazivanjem ovog zbilja odličnog i unikatnog TV uratka. Summer Heights High je sniman kao mockumentary (The Office, Parks and Recreation, Modern Family), tokom jednog školskog semestra u australskoj državnoj školi. Neke od najboljih serija koje je televizija proizvela teško se kategoriziraju u određeni žanr, a tako je i sa Summer Heights High. Tehnički gledano, to jest humoristična serija, koja vas u određenim trenucima tjera na nekontrolirani smijeh, ali takvi momenti su rijetki, a i možda najnebitniji. Što dalje serija odmiče, tim je bolja, a i sam Simon Pegg je izjavio da je “briljantna”. Ne očekujte salve smijeha, a privrženost likovima osjetit ćete na samom kraju, kada semestar i serija završava.
Ovo je jedna pomalo izvrnuta priča o ljudima, borbi, školskom sustavu, problemima homofobije, rasizma, droge i adolescencije ispričana potpuno iskreno i s golemom ljubavlju prema poslu. U Summer Heights srednjoj školi pratimo tri glavna lika; Grega Gregsona, popularno samoprozvanog “direktora dramskog odjela” sa velikim snovima o mjuziklima, poznatijeg i pod umjetničkim imenom Mr G.; učenicu na razmjeni iz privatne škole, zajedljivu, nepodnošljivu i bahatu Ja’ime King; te mladog, 13-godišnjeg, bezobraznog Jonaha Takaluau. Klasične, relativno stereotipične likove kakvima obiluje mnoštvo televizijskih i filmskih američkih i britanskih komedija, no ipak s jednim ključnim twistom. Sva tri lika utjelovljuje genijalac pod imenom Chris Lilley. Da, dobro ste pročitali, tada 33-godišnji Lilley je odglumio sve tri uloge. Uz to, čovjek je stvorio, napisao i koproducirao cijelu seriju. Kao i svaki bolji mockumentary, ova serija ne živi od klasičnog sitcomovskog humora, već isključivo na krilima svojih likova, koje Lilly maestralno odrađuje. Ako ste mislili da ćete umrijeti od neugode gledajući Michaela Scotta kako se koprca u novoj epizodi Officea, onda niste vidjeli ovog genijalca na djelu. Umiranje od neugode doživjeti ćete tek kada se čovjek u svojim tridesetima, obučen kao srednjoškolka u školskoj uniformi, čarapicama i vlasuljom na glavi, upucava dečku od 12 godina, a da pritom niti ne pomišljavate na pedofilske implikacije onoga što gledate.
Uz sjajnog Lillya, serija nema školovane glumce, već nekolicinu “običnih” srednjoškolaca i odraslih osoba koji gotovo samo statiraju pored Lillya. Njegova tri lika niti u jednom trenutku ne sreću jedan drugoga, svaki ima svoju ekipu oko sebe i vlastite story-arcove koji se u samo osam produciranih epizoda završe sretno ili manje sretno. Australski filmski institut okitio je seriju 2008. godine proglasivši je najboljom komedijom, a i BAFTA je također prepoznala da se radi o jednom zbilja unikatnom djelu, tako da je Summer Heights High bio nagrađen i od Britanaca. Nažalost, američki Emmyji su potpuno zaobišli seriju, a Lilly je vrlo lako mogao pokupiti nagrade za najbolju mušku, žensku i sporednu ulogu, što se naravno nikad neće dogoditi.
Chris Lilly sprema neki novi projekt za sljedeću godinu, a Summer Heights High je kupio domaći HBO Comedy, tako da svake nedjelje možete pratiti nove nastavke, a ovih osam snimljenih epizoda, ako ste kao ja, zauvijek ćete se, sa velikim osmijehom na licu, sjećati.
Vidiš, da Chuck išta valja sad ne bih imao vremena ovo pogledati
Ja jucer pogledao prvu, bolesnoca :)
Pogledat ce se.