Retro: Firefly – Sretan ti rođendan, Serenity!

Svim dragim ljudima s hr.rec.tv.buffy

Deset godina prošlo je od premijere Fireflya. 20.9.2002 na FOX-u je premijerno emitiran “The Train Job”. Svaki put kada to ponovim osjećam se starim.

Bilo je to drugačije vrijeme, najbolje vrijeme za fanove Whedonovog televizijskog rada: Buffy je započinjala svoju (kasnije odlučeno) posljednju, sedmu sezonu, Angel četvrtu, a cijelo ljeto brujale su internetom novosti o njegovoj novoj seriji koja će biti znanstveno-fantastična, anatema Star Treku, doslovno “vestern u svemiru”. Prve dvije ostavile su nas u šoku fantastičnim finalima prethodne sezone, a ova treća obećavala je najbolju seriju ikada.

(Kad bolje razmislim, sada je slična situacija, tako da bi ono razdoblje mogli nazvati prvim Whedonovim preporodom, a ovo drugim; ili Whedonovim zlatnim i srebrnim dobom.)

Internet je tada bio drugačije mjesto. Google je tada bio samo jednostavna web tražilica, Youtube nije postojao (do 2005!), Bit Torrent jest (iste godine tek je lansirana slovenska Suprnova), no Kazaa i eDonkey tada su bila odredišta za downloadove. Ilegalne, naravno, jer tada nikome nije bilo ni na pameti da bi postojali ikakvi drugačiji. No, kako je lokalno dial-up carevao (ADSL je došao tek 2004.), filmovi i serije razmjenjivali (ili kupovali!) su se na CD-ima. Da, cedejima. Sedamsto-megabajtnim. Princo, u spindlu, najčešće, za koji smo svi govorili da je govno, ali svi smo ga kupovali jer bio je najjeftiniji. Na njih je stalo 6-7 epizoda. Izvor su im bili ljudi koji su imali stalni pristup netu u firmi ili na faksu (i dobrog admina). Bilo je to i zlatno doba pirata. Srećom, postojali su i ljudi koji bi vam snimili filmove i bez naplate (hvala im). Postojali su i luđaci poput vašeg autora koji su imali ISDN i downloadali satima nevjerojatnom brzinom od 64 kbit/s ili (po noći, da ne bi telefon bio zauzet) upalili oba kanala čime bi se brzina popela na nevjerojatnih 128 kbit/s, a minute brojale duplo. Dovodilo je to do strahova svakog petnaestog u mjesecu kada bi stizao račun, zatim kumljenja i objašnjavanja (oprostite mi, roditelji). Zato su se i serije pažljivo birale.

Firefly je došao tek kad sam počeo propisno downloadati i tek pomalo pratiti američku televiziju i upoznavati pojmove poput mreža, showrunner, producer, executive, Nielsen rating. I ona je tada tek počela sazrijevati u svoje najplodnije doba, na nasljeđu X-Filesa i Buffy s jedne i Sopranosa s druge strane spektra (spektra koji je davno stvorio Twin Peaks): Alias, 24 i The Wire bili su u drugoj sezoni, Lost i Veronica Mars udaljeni dvije godine, eterom su vladali Frasier i Friends te relativno svježi CSI.

Najavili su ga problemi koji su krajem tog ljeta počeli kružiti interwebovima: glavešinama na FOX-u nije se svidio pilot – radnja je bila premračna i komplicirana, glavni lik pogotovo nepristupačan, nije bilo dovoljno akcije, eksplozija i komedije pa su Whedon i Tim Minear morali u jednom vikendu smisliti novi, kraći, brži pilot – “The Train Job”. Emitiran je u petak, 20. 9. 2002.

Naravno, bijah picajzlast i tada, pa tu epizodu nisam htio pogledati prije originalnog pilota. Srećom, isti je procurio u bespućima interneta i to u (i za tadašnje pojmove) užasnom ripu: sa nekog izlizanog VHS-a, s timecodovima i nezavršenim efektima. Bez obzira na njegovu ružnoću, zaljubih se u seriju: Whedonovi prepoznatljivi dijalozi nafrljeni na maksimum, plejada interesantnih likova predvođenih modernom inkarnacijom Hana Soloa, svemir bez zvukova, anti-establishmentska poruka i obećanje interesantnog dugotrajnog arca. Fantazija. Nije mi bilo jasno zašto se ikome to ne bi svidjelo. Niti “Train Job” nakon toga nije bio loš; “Bushwhacked” je bio nešto slabiji, no sa “Our Mrs Reynolds” sve je sjelo na svoje mjesto i zapržene CD-e sa tim epizodama dijelio sam svima poznatima i na sav glas govorio kako je to nešto najbolje što će ikad gledati na televiziji. Pogotovo onima koji su se smijali što toliko hvalim Buffy: ovo je bilo čak i bolje, a uz to nije imalo stigmu tinejdžerske serije. Svakog petka u 2 ujutro palio bi se Kazaa, tražila epizoda i postavljao auto-disconnect, kako bi za subotnje jutro šut novom epizodom bio spreman.

Na zabrinute postove po forumima nisam se puno obazirao – nije mi bilo jasno kako takva fantastična serija ne bi mogla preživjeti barem jednak broj sezona kao i Buffy, tako da me otkazivanje nakon samo deset emitiranih epizoda totalno šokiralo. Potpisivale su se peticije, slala pisma FOX-u, zatim WB-u, pa UPN-u, SciFi Channelu, no ništa nije urodilo plodom. Kasnije su u Britaniji emitirane još tri snimljene epizode, koje su došle samo kao sol na ranu – jer sve tri bile su odlične, no bez nekog napretka u bitnim arcovima.

Fanovi nisu odustajali, DVD-i su nakon izlaska zasjeli na Amazonove liste bestselera (naravno, morao sam kupiti set), Joss i čitav ansambl i godinu dana kasnije tugovali su po intervjuima; Whedon i više od toga – u Universalu je pronašao studio koji će mu financirati filmski nastavak serije. Srca su ponovno zaigrala, filmu (naslova “Serenity”) proricao se veliki uspjeh i dva nastavka, a i sam sam vjerovao da će to biti najbolji film ikada. Ništa nije dalo naslutiti da to neće biti tako: Universal je zanimljivom marketinškom strategijom organizirao pretpremijere filma po Americi (o, kako sam želio biti tamo) koje su mahom bile rasprodane, po Internetu su se širile odlične kritike, ali kada je dan premijere došao i dolari se zbrojili – bilo je premalo. Da, “Serenity” je bio drugi na box-officeu prvi tjedan prikazivanja, no 10 milijuna bila je nikakva zarada pa se i internacionalna distribucija smanjila i u nekoliko zemalja najavljena prikazivanja u kinu otkazana su, a film odgođen za DVD prodaju.

Među njima je, naravno, bila i Hrvatska. Nakon dugog gledanja u poster na Cinestarovoj stranici s najavama filmova, kada je isti nestao, čekanje na DVD činilo se beskonačno. Zbog toga je i inače prezirani cam iz kina bio brzo posrkan (sada već s torrenta) i organizirano kolektivno gledanje (da, sada smo već bili moćna nekolicina) sa Jayneovim kapicama na glavi (da, mame i djevojke kolega fanova su štrikale Jayneove kape).

I bi dobro. Film nije bio savršen, no morao je postići puno toga, pa mu je nesavršenost bila oproštena; dao nam je još jedan posljednji šut Whedona u tom solarnom sustavu i ikonu River sa sjekirom i mačetom.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=I2Bqp99-qJI[/youtube]

* moram ovdje spomenuti, kao fusnotu, i činjenicu da me tokom jesenskih rokova prve godine faksa, godinu dana nakon prikazivanja, prijatelj (za kojeg sam znao da je geekčina, pogotovo za Star Warse) koji je očistio godinu dok sam ja još grcao u problemima pitao imam li mu kakav film za preporučiti: na to sam mu donio svoje izlizane cedeje s Fireflyem i sa sjajem u očima rekao: ovo, ovo moraš vidjeti. Smuca se i po ovom sajtu pod imenom waldorf.

* * *

Deset godina kasnije, pilot stvarno djeluje pomalo… ravno. Možda zbog ranijeg predoziranja, možda zbog toga što mi je sjaj i bezuvjetno očaranje kojim sam ga nekada gledao nestalo, možda zbog pet-šest ponovnih gledanja tokom godina (doduše, zadnje prije ovog bilo je prije minimalno pet). Nemojte me krivo shvatiti, epizoda odlično postavlja setting, predstavlja likove (što u ansamblu s devet potpuno različitih karaktera nije nimalo lak poduhvat), omjer akcije (što svemirske, što kaubojske) i ekspozicije solidan, ali onog ključnog nokautirajućeg udarca nema. Taj nedohvatljiv savršeni omjer “show / tell” mogao je biti bolji – u biti, nije nedostajalo “show” dijela, samo je moglo biti manje “tell”. Jasno mi je i da glavešine koje su očekivale starwarsičnu avanturu koja će zadiviti mase nisu dobile što su htjele.

Problem je i u tome što su se u proteklih deset godina zahtjevi na pilot promijenili i sada očekujemo savršenstvo već u prvom kadru, pa ga je nezahvalno tako promatrati. No, i da je danas takav emitiran, zakačio bi me sigurno. Samo ju u startu ne bih zvao najboljom serijom ikad.

Zanimljivo je i podsjetiti se kako su klasične televizijske špice (na broadcast mrežama) već godinama praktički stvar prošlosti.

S druge strane, još uvijek stoji da s “Our Mrs Reynolds” sve sjeda na svoje mjesto – sada nešto kasnije, jer po emitirajućem slijedu to je bila treća epizoda, po pravom je tek šesta. Solidno je sve do tada, no ovdje su karakteri već toliko jasno definirani, kemija prekrasna, one-lineri odlični, a šarm nezamjenjiv toliko da je i nakon stotog gledanja neizmjerno zabavna. I ima Christinu Hendricks prije nego su ona i njene cice bile poznate.

Slijedi ju “Jaynestown”, možda i masovno najpopularnija epizoda, zatim odličan, meni beskrajno drag turobni “Out of Gas” iz tipkovnice Tima Mineara, sa genijalno režiranim prijelazima među flashbackovima kakve možete vidjeti još samo u (isto Minearovoj) epizodi Angela “Are You Now or Have You Ever Been”.

Niz odličnosti nastavlja se sa “Ariel”, “War Stories”, “Trash”, zatim nešto slabijima (originalno neemitiranim) “The Message” i “Heart of Gold” i završava sa Whedonovom super pretencioznom “Objects in Space”. Izuzmemo li neke etalonske epizode Buffy i Angela koje su redom imale neki gimmick (nedostatak dijaloga, pjevanje, muppeti, smrt bližnjeg), rekao bih da je ovo njegova najautorskija (ako je to uopće riječ) epizoda. Ne znam je li u trenutku pisanja scenarija znao da je seriji kraj, no maksimalno je na njoj ostavio svoj pečat. I makar mi je sada to beskonačno traženje dubine u njegovom radu pretjerano (i sam kaže u audio komentaru da mu je inspiracija bila Sartreova Mučnina – come on), epizoda je mali televizijski biser. I odlična zaključna epizoda serije.

Do filma, naravno. No, film i popratne stripove koji su uslijedili nakon serije gledam kao neku vrstu alternativnog svemira – neki detalji u filmu su izmijenjeni, Mal pogotovo djeluje puno više nepristupačno i nadrkano nego u seriji, dijelovi radnje koji bi se razvijali nekoliko sezona nagurani su u sat vremena, a Wash i Book sigurno ne bi jednako završili. Bez obzira na sve to, film funkcionira i (nešto manje) kao samostalna cjelina, solidan znanstvenofantastični uradak i kao utjeha fanovima serije. Uz to, negativac je odličan, a River rastura.

* * *

Deset godina kasnije, najbitnije od svega, serija još uvijek živi. Krcati panel na Comic-conu za desetu obljetnicu samo je jedan lijep primjer. Suza u oku svih okupljenih članova ekipe drugi, pogotovo Fillionov komentar kako svaki posao uspoređuje upravo s Fireflyem.

Jasno je kako serija nije uspjela u tradicionalnom smislu – produkt je bio za usku nišu gledateljstva, produkt koji masa nikad ili u vrlo rijetkim iznimkama prihvaća. Jer mase su generalno glupe.

Ali.

Pričamo o seriji s deset emitiranih epizoda prije otkazivanja. I takva serija uspjela je okupiti hordu zagriženih fanova, iznjedriti pravi, holivudski A-film, postati prvi primjer “termina smrti petkom” iako su i prije i poslije nje bile serije slične sudbine (neke pamtimo, neke ne) i moguće odličnosti sasječene u korijenu zbog neprilagođenosti mediju i trenutku.

Serija čije se nasljeđe osjeća, čiji glumci i scenaristi svi imaju (manje ili više) uspješne karijere (čak i nesretni Minear), čiji je autor sada redatelj jednog od najprofitabilnijih filmova u povijesti.

Serija koja i nakon deset godina, usprkos zastarjelim efektima (bojim se kako će mi sada izgledati Babylon 5) djeluje svježe, ima one-linere koji se još uvijek citiraju* i zrači činjenicom da su svi koji su radili na njoj, radili s ljubavlju. Da, ima mana, ima pretencioznih gluposti ubačenih samo da bi bila drugačija (kapetani pišaju za razliku od Star Trekovih), pomalo je pretjeran vestern-štih (za veću gradaciju između super visoke tehnologije i divljeg zapada nije bilo budžeta), ali u krupnom planu, to su sitnice.

* sada sam tek skužio da nisu samo poruke o greškama na nesretnom Google Waveu bile inspirirane Fireflyem, već i samo njegovo ime – i u seriji se preko Cortexa šalju waveovi. Smiješno je što je i Googleova usluga, kao i njena inspiracija, brzo bila otkazana usprkos nekim odličnim idejama.

Gledajući unatrag nakon ovih deset godina, iako bi bilo lijepo vidjeti kakve bi visine dosegla nakon nekoliko sezona, još je bolje što nismo dobili šest sezona i film, već samo ovih kompaktnih petnaest. Najviše što Firefly jest, je jedan od dokaza da, u televiziji, umjetnosti općenito ili čemu god drugome, ako radite nešto što vrijedi, nešto iz ljubavi i s ljubavlju, to će biti pamćeno. Možda će to pamtiti malen broj ljudi, no pamtit će to sa žarom.

Kako je rekao naš kapetan, “We have done the impossible, and that makes us mighty”.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=V85olh2aZ34[/youtube]