Recenzija: Years and Years — kritika sadašnjosti kroz nagađanje budućnosti

Russelov T. Daviesov najnoviji projekt, Years and Years, ambiciozno je zamišljena serija u kojoj pratimo živote članova obitelji Lyons od 2019. godine kroz petnaestak godina budućnosti, kroz koju se prožimaju tehnološki napredak, društveno-političke promjene i ekonomske krize, a vrlo se površno dotiče i klimatske katastrofe koja nas čeka. Ovu vrlo blisku distopiju i mješavinu obiteljske drame sa znanstvenom-fantastikom su već prozvali mješavinom This is Us i Handmaid’s Tale ili Black Mirrora, no to bi po meni bilo možda pretjerano radi pretjerane kaotičnosti i nedostatka fokusa samoj seriji.

Upoznajemo Daniela Lyonsa (Russel Tovey), službenika za stambena pitanja koji radi s migrantima te njegovog budućeg supruga Ralpha, Danielovog brata Stephena (Rory Kinnear), bankara koji se sa suprugom Celeste (T’Nia Miller), računovotkinjom, brine o budućnosti svoje djece, starijom Bethany (Lydia West) i mlađom Ruby (Jade Alleyne) te sestre — Edith Lyons (Jessica Hynes), političku aktivistkinju te Rosie (Ruth Madeley), koja boluje od spine bifide, samohrana je majka dvoje djece, a radi u školskoj menzi. Najstariji član obitelji je baka Muriel (Anne Reid), koja ih sve (ne)voljko drži na okupu i u čijoj se kući najčešće događaju najveći zapleti u radnji kako bi svi likovi mogli na njih zajednički reagirati i komentirati. Za radnju je ključan i lik Viktora (Maxim Baldry), ukrajinskog izbjeglice koji se zbliži s Danielom te Vivienne Rook, fantastične Emme Thompson u ulozi kontroverzne poduzetnice koja odluči zakoračiti u politiku. Izvedba Emme Thompson koju pratimo većinom putem televizijskih emisija pokazuje koliko je uvjerljivo da se pojavi političar(ka) koji će s nekoliko populističkih izjava pokazati da je “dio naroda”, apelirati na mase svojim šarmom i osobnošću, nakon čega može i dobiti javnu funkciju i raditi više-manje što god želi s moći koju su joj građani dali.

Ovako izvedena spekulativna fikcija jedinstvena je u svojoj ideji u trenutnom televizijskom prostoru, a nakon što je pogledate će vam biti jasno da se zapravo radi o depikciji sadašnjosti i kritici upravo ove, 2019. godine.

Nakon uspjeha Handmaid’s Tale, bilo je pitanje vremena kad će netko htjeti izvrnuti recept koji je njenu prvu sezonu vinuo u televizijski vrh te godine — nećemo zamisliti distopiju i onda izazvati posebnu jezu asocirajući njene začetke s današnjom klimom i događajima, nego ćemo iskoristiti današnju (a posebno britansku) političku nesigurnost i probleme te na njihovom ekstremnom tumačenju graditi moguću budućnost s ciljem izazivanja nelagode gledatelja. Ambiciozno u svakom slučaju.

No, štogod mislili o seriji i koliko je u tome uspjela, jedno se mora priznati Russelu T. Daviesu — izabrao je savršen trenutak za njeno prikazivanje. Od histerije oko Brexita, Trumpovih doslovnih koncentracijskih logora za migrante u Americi, sve izraženijih dugoročnih posljedica ljudske sebičnosti za klimu doslovno ne postoji drugi trenutak za seriju koja već u prvoj epizodi predviđa Trumpov drugi mandat, kao i nuklearni obračun s Kinom, još veći rast glupog populizma koji dovodi do fašizma i kršenja ljudskih prava i novu migrantsku krizu, bankarski slom i još nekoliko slučajeva u kojima prikazuje i kritizira kako kapitalizam, tako i prosječnog birača i građanina. U par trenutaka mi je zapravo bilo neugodno koliko je ta kritika uspavalih građana koji su otupjeli od mora informacija, kako lažnih, tako istinitih bila nesuptilna, dok u zadnjoj epizodi istoj nije bio posvećen cijeli monolog jednog lika, koji je vjerojatno trebao biti pronicljiv i osvještavajuć, a meni je poslužio kao podsjetnik da se radi o seriji RTD-a i da ovdje za razrađenost i suptilnost jednostavno nema mjesta. U više navrata tijekom gledanja sam se uhvatila kako mislim: “Pa da, ovo je RTD, jasno da je to tako napravio”, a čak i predvidjela jedan od najvažnijih zapleta poznavajući njegov način rada.

Nažalost, kao i dobar dio RTD-ovih zamisli (a pogotovo zgodnih dosjetki iz raznih epizoda Doctora Whoa), Years and Years funkcionira bolje u ideji nego u izvedbi.

Ona nit koja je Handmaid’s Tale u prvoj sezoni činila svježom i posebno mučnom, osvještavajuća paralela s današnjicom u Years and Years je toliko izmučena i pregažena da je čak ni ta dobra namjera, upozorenje ljudima da im ne smije biti svejedno tko je na vlasti ni što sustav radi dok se većina bavi svojim životima i problemima ne može izbaviti. Glavna poanta cijele serije jednostavno nije dobro izvedena – npr. kako pratimo proboj Vivienne Rook u politiku i njena sve ekstremnija stajališta i sve otvoreniji fašizam, što sve vidimo kroz nekoliko vrlo kratkih isječaka vijesti kroz godine, isto tako vidimo da se ni s njom, ni nakon nje, ništa nije promijenilo, a rasplet gomilanja svih društvenih problema kroz 15 i više godina sveden je na par vrlo grubih i grandioznih poteza kistom. Tako hvalevrijedna i potrebna kritika nefunkcionalnosti demokracije lagano završi sa zadnjom epizodom i podsjeća da hej, ipak gledamo samo seriju na televiziji, nema potrebe za jezom. Ono na što serija kroz više epizoda nelagodno upozorava kao da je nestalo odlukom jednog od glavnih likova ili još gore — nije ni bilo važno, čime poruka gubi na snazi i urgentnosti i dobiva notu ispraznog propovijedanja.

Takva rastrojenost fokusa u kratkih i vrlo prenatrpanih šest epizoda djeluje ubitačno i na onaj dio serije koji je zamišljen kao obiteljska drama. Likovi su plošni i razrađeni otprilike kao šperploče i jedina im je funkcija guranje radnje i daljnjih zapleta naprijed, prema čemu bih bila blagonaklonija radi kratkog trajanja serije da me ove godine nije Fleabag podsjetila na to kako je moguće i u dvostruko kraćem vremenu dublje ocrtati nečiji karakter i razvoj.

Slično tako djeluje i pregršt simpatično zamišljenih tehnoloških napredaka, koji djeluju vrlo moguće i izvedivo iz današnje perspektive, a koji se gomilaju u pokušaju da seriji daju neku dubinu. No, kao i sve ostalo, prenatrpanost nekim površnim političkim, pop-kulturnim referencama, ponekim kvalitetnim izletom u crni humor kao i zanimljivim novim izumima zamišljenima za blisku budućnost se ne može nadomjestiti dubina, emotivna povezanost i razumijevanje likova za koje ispada da su u centru svakog važnog događaja koji mijenja tijek budućnosti samo zato jer to priča od njih zahtijeva.

S razlogom je Handmaid’s Tale polučila mnogo veći uspjeh — priče imaju više efekta ako im damo vremena i pričamo ih sveobuhvatno, stanemo na loptu i razmislimo o njima. Ovako, uz glasni suludi fanfare Murraya Golda gledamo šest epizoda serije koja je pokušala biti o svemu, a o tome koliko je uspjela ovisi s koliko ste je škiljenja promatrali. Jer ako bilo koji dio podrobnije promotrimo, vidjet ćemo da ispod površine i nema puno toga, ali je Russel T. Davies izvrstan showman.

Sve epizode Years and Years (“Godine i godine”) dostupne su putem HBO GO-a.