Recenzija: Under the Dome — Potraćeni potencijal

Da i to riješimo. Ova recenzija trebala je biti pisana nakon druge epizode, barem je takav bio plan, čijeg se vremenskog okvira držalo poput onih za ljetne radove na cestama. Da je napisana tada, izgledala bi drugačije nego sada, a da je pisana nakon prve epizode, opet bismo pričali o drugim stvarima. Recimo, nakon prve, pričali bismo o seriji interesantnog koncepta, solidnom i dobrom, iako ne baš odličnom pilotu. Ali dovoljno obećavajućem, pogotovo za ljetne mjesece. Nakon druge, ton bi bio drugačiji, sa dodanom skepsom i optimizmom u tragovima. Nakon treće ova recenzija postala je nešto što se odgađalo poput štrebanja za jesenske rokove na faksu. Od “ovo je iznenađujuće dobro” do “ovo više ne želim gledati” u samo tri epizode. Još su dvije vani, ali ja sam gotov s ovime.

No, da se vratimo na početak. Under the Dome najavljen je još 2009. godine, kada je Dreamworksov televizijski studio, u vlasništvu Stevena Spielberga, kupio prava na iste godine objavljeni istoimeni roman Stephena Kinga. No, tek dvije godine kasnije angažiran je Brian K. Vaughan da zapravo nešto napravi sa otkupljenom adaptacijom — iako bi, kao autor niza stripova tipa Y: The Last Man i Ex Machina, mogao za televiziju adaptirati vlastiti rad. Ponajviše poznat po stripovskom radu, radio je za Marvel i DC, Vaugn je čak bio dio scenarističkog tima četvrte i pete sezone Losta.

Serija je izvorno razvijana za Showtime, da bi krajem 2012. godine bila preusmjerena na sestrinski CBS. Na kraju je showrunnerska zadaća dopala bivšeg scenarista Hitne službe te Law & Ordera: SVU, Neala Baera. Zvučalo je to još pristojno i ambiciozno tada, CBS nije razvukao narudžbu preko 13 epizoda, Niels Arden Oplev (švedski The Girl with the Dragon Tattoo) bukirao je svoj prvi strani angažman, a čak smo dobili Deana Norrisa iz Breaking Bada u jednoj od glavnih uloga.

Sam koncept serije (odnosno, knjige) je jednostavan. Jednog lijepog sunčanog dana, nad tipični kingovski idilični gradić spušta se kupola, misteriozno polje sile koje njegove stanovnike odsjeca od ostatka svijeta. Sranja se počinju događati. Iako ne baš, jer prve tri sezone odlučile su se baviti pizdarijama poput tinejdžerskih problema: nejebica, austrijski porivi zatvaranja djevojaka u podrum i tako. Serija vrlo solidno dočarava inicijalnu paniku nakon stvaranja kupole, čak to pomalo zastrašujuće i slikovito izgleda, poput prizora u kojem se krava nađe na krivom mjestu. Doduše nisam siguran da je ono bio potpuno anatomski ispravan presjek kravljeg tijela. Ali što ja znam, još nikada nisam vidio kako kravu raspolavlja kupolasto polje sile.

Samo, već u drugoj epizodi nestaje bilo kakav očekivani dojam panike, kaosa i klaustrofobije kojeg biste očekivali od hrpe ljudi zarobljene ispod nevidljive kupole nepoznatog podrijetla. Primjerice, momak čiji su roditelji zapeli na suprotnoj strani kupole ima više brige sa nespretnim zašprehavanjem mlade došljakinje, nego činjenicom da mu je sestra negdje nestala. Zapravo, nisam siguran da su svi nakon tri epizode uopće povezali da je djevojka zarobljena u onom podrumu njegova sestra.

Potpuno bizarno, serija se zapravo trudi stvoriti diverzije svojim likovima, poput nezgodnog požara ili pomahnitalih čuvara reda koji odvraćaju pozornost od zanimljivijih stvari kojima bi se serija mogla baviti, poput… oh ne znam, kupolastog polja sile koje se pojavilo niotkuda? Ne, već je velika većina treće epizode posvećena užasno iritantnom i ljigavom tinejdžerskom psihopatu koji svoju djevojku (gore spomenutu sestru) zatvara u bunker for shits and giggles. Potpuna karikatura.

Spomenuti tinejdžerski psihopat je zapravo “Junior”, sin gradskog vijećnika sumnjivih namjera, kojeg glumi Dean Norris (Hank iz Breaking Bada) koji dobiva premalo dobrog materijala, a opet je jedna od boljih karika. Mike Vogel je iz Pan Ama sletio ovamo kao misteriozni bivši vojnik mutne pozadine koji sasvim slučajno zapinje ispod kupole. Svi ostali likovi su prilično takni i nezanimljivi u startu, a melodrama koja ih kao okružuje nebitna je, nezanimljiva i naporna. Iz nekog čudnog razloga, serija (njeni autori, točnije) ima dojam da postoje gledatelji koji su zainteresirani za sudbine ovih jadnih, traljavo karakteriziranih duša. Možda ćete imati više strpljenja i pregristi govno u iščekivanju odgovora. A možda se veselite da serija do kraja prigrli svoj trashyness pa s te strane dobije na vrijendosti gledanja.

Nakon pilota, iduće dvije epizode su nered svega i svačega, samo ne onog što biste se nadali da serija bude. Kingov pisani original navodno ode kvragu negdje pred kraj, no seriji su trebale samo tri epizode. Adaptacije Kingovih djela na televiziji nemaju neki ohrabrujući postotak uspješnosti, no ako ćemo gledanost uzeti kao bitno mjerilo, onda je Under the Dome fantastičan uspjeh. Sjajna, za ljetni okvir i golema gledanost premijere nije se strmoglavila u narednim epizodama, a CBS zasad šuti oko mogućnosti nastavka.