Recenzija: Touch – Dodir Jacka Bauera

Touch je vjerojatno jedna od najiščekivanijih novih ovogodišnjih serija, prvenstveno zbog Kiefera Sutherlanda u glavnoj ulozi, Tima Kringa kao autora te činjenice da sadrži kakav-takav SF-oidni element, za kojim dobar dio naših čitatelja žudi. Kiefer će sigurno zadržati najodanije fanove barem nekoliko epizoda, optimizam temeljiti na Timu Kringu je besmisleno, a žanrovski twist… Tko voli nek izvoli; ja volim SF, ali nemam neku naviku forsirati gledanje nečeg samo zato jer ima dodir (ha!) SF-a.

Kiefer Sutherland vrlo je brzo nakon završetka 24 uskočio u novu seriju i ovdje glumi Jacka Bauera bez pištolja. Paralelno s krajem 24, riješili smo se i Tima Kringa, otkazvanjem Heroesa nakon četiri sezone, iako se činilo kao da ih je bilo sedam. Rijetko je koja serija u svom početku zasjala tako snažno, da bi vrlo brzo izgorjela i postala neprobavljiva.

Kiefer glumi samohranog oca autističnog — ili samo nijemog — dječaka Jakea, koji ima sposobnost prepoznavanja uzoraka u “svemiru.” Mali uviđa veze između ljudi i crtkaranjem brojeva po bilježnici svog oca navodi da uokolo ganja brojeve i nesvjesno (ili polusvjesno) spašava ljudske živote. Koncept je zanimljiv, iako je klišej autističnog lika s nadljudskim moćima (matematičkim i inim) debelo izlizan u popularnoj kulturi.

Touch nas uvjerava da puke slučajnosti ne postoje, a da ljude vežu sudbine, i to putem brojeva. Cijelih, okruglih. Troznamenkastih, četveroznamenkastih. Što je u suštini čisto sranje. Da, matematičkim modelima može opisati većina pojava u prirodi, a Fibonnacijev niz također je čest, no u seriji se sve uglavnom svodi na to da su brojevi čarobni. Narvno, nema smisla crtati i pretjerano objašnjavati neke koncepte, ali brojevi su (za sada) samo generički plot device kojeg moramo uzeti zdravo za gotovo.

Prve tri zasad su se bavile “Kieferovom” nemogućnošću zbližavanja sa svojim sinom, koji ga posredno navodi na miješanje u sudbine (ili njihovo ispunjavanje?) drugih ljudi, spašavajući im živote. Svaka epizoda pratila je po nekoliko epizodnih likova, uglavnom ne pretjerano zanimljivih, čije su sudbine isprepletene i međusobno ovisne, a na kraju epizode sladunjavo, na granici ljigavosti, bivaju fino i sretno posložene. Tako Kieferov lik na kraju posebno grozne druge epizode [sakrij]nepoznatom suicidalnom tipu više “JA ĆU BITI TVOJ PRIJATELJ,” u momentu kad sasvim slučajno nailazi njegova davno izgubljena kćer.[/sakrij] Zagrljaji i suze slijede.

Kring pokušava upravljati emocijama gledatelja tim srcedrapajućim, cmoljavim scenama koje djeluju jako manipulativno i umjetno. Nemam ništa protiv patetike i emocionalnih trenutaka, dapače — Jason Katims je to fantastično radio u svojim dvjema zadnjim serijama, Friday Night Lightsu i Parenthoodu — ali Touch to radi jako jeftino i neuvjerljivo, kroz likove koje prekratko vidimo da bi nam bilo stalo. Usto, dosta radnje bazira se na stalnom ponavljanju nekih ključnih riječi, tipa “sudbina,” “snovi,” i (meni najdraže) “kozmička bol.”

Donald Danny Glover glumi starkelju znanstvenika koji, kao, razumije što nije u redu s Jakeom, a izgleda kao da će svakog trena izvaliti “I’m too old for this shit.” Ili to samo ja očekujem svaki put kad ga vidim. Famoznu kozmičku bol objašnjava ovako: “Ponekad, kad brojevi nisu usklađeni, znači da postoji neka kozmička bol koja mora biti zaliječena.”

Drugi veliki problem serije je nepostojanje bilo kakve dodatne priče, radnje, likova ili bilo čega drugog što bi je učinilo zanimljivijom i zgusulo tanke 40-minutne epizode. Seriji treba neka dodatna paralelna radnja, jer previše je vremena u kojem Kiefer nije na ekranu popunjeno likovima koje vidimo jednom i nikad više. “Procedural” je riječ koju koristimo skoro pa pogrdno (što ne mora nužno biti, ali obično jest). Touch je proceduralna serija.

Ima tu i hrpa nespretnih ekspozicija — ono kad vam likovi objašnjavaju svoje postupke, iako dijalog djeluje neprirodno — i jednostavno besmisleno glupih stvari — tipa stvaranje “viralnog videa” proslijeđivanjem mobitela, jer u svijetu serije YouTube još nije izmišljen. Ali to su manje bitne sitnice. Kring je prenio i dosta elemenata iz Heroesa: multikulturalnost, grandioznost na globalnoj skali, čak i titlovane scene dijaloga na drugim jezicima.

Touch nije kompliciran, usprkos matematičkoj i numeričkoj podlozi; ako imate visok prag tolerancije za jeftinu patetiku, može poslužiti kao materijal za usputno gledanje pri obavljanju nekih poslova po kući ili potrošni materijal za gledanje prije spavanja. Posebice ako volite gledati zbunjenog i unezvjerenog Kiefera Sutherlanda kako trči uokolo. Ovog puta ne za bombom i teroristima, već sinom koji ima nezgodnu naviku odlutati u nepoznato kad ga nemate na oku.