Recenzija: Top of the Lake — Feministički Twin Peaks – serijala.com

Dirljiva, potresna i emocionalna, često surova priča o slučaju nestale djevojke u zatucanoj novozelandskoj zabiti.

  1. Underdark says:

    zovite me grammar nacijem ali “neko ko” se ne može vidjeti.

  2. gormar says:

    Iskreno sam očekivao malo slojevitiju recenziju serije(osjetio sam je više u recenziji B99)koja za mene ima veću apatiju,emocionalnost i dubinu nego što nam autorica sugerira….količina nesreće koja se događa ženama u seriji je,na žalost,stvarna,diljem svijeta je to surova realnost…Meni je serija jedna duboka,iskrena i potrebna priča koja na neki način slavi žensku snagu koju,i u mojoj okolici,zbog ovih ili onih razloga,neke žene jednostavna ne mogu pronaći u sebi…Je,mračna je i turobna ali meni je definitivno u samome vrhu ovogodišnje produkcije…

    • Marko Đurđević says:

      Meni je recenzija bila upravo dovoljno slojevita i temeljita u svojoj analizi, uključujući i problem nedostatka kontakta s publikom – upravo to je ono što je i meni nedostajalo u seriji – ti ljudi su mi djelovali totalno alienski i nestvarno, a s druge strane toliko realno i surovo. Ali nisam povezao da je to vjerojatno zbog toga što se samo nižu tužne sudbine, što vjerojatno i je glavni razlog.

      • gormar says:

        Jedino oko čega ćemo se složiti je,očito,da se ne slažemo.Ponoviti ću još jednom,meni je recenzija nedovoljno slojevita i temeljita čak ću se usuditi i reći najneslojevitija od svih koje sam pročitao u zadnjih nepune dvije godine pračenja ovoga cijenjenoga sajta…iskreno,to sam osjetio u prvih par rečenica i do kraja teksta nisam promijenio mišljenje…Naravno,ovo nije kritika cijenjenoj autorici jer,očito je,samo sam ja stekao takav dojam ali je moje mišljenje.Možda je problem u tome što sam osobno poznavao žrtve silovanja pa nisam imao problema sa “nedostatkom kontakta sa publikom” ali “nedostatak kontakta sa publikom”sam imao u Sleepy Hollowu ili S.h.i.e.l.du pa nisam osjetio u recenziji nedostatak slojevitosti.Naprotiv.

        • Marko Đurđević says:

          Yep, vjerojatno se nećemo složiti.
          Jer još uvijek mi nije jasno zašto točno nije dovoljno slojevita, no nema veze.

          Ovaj dio kontakta s publikom je bilo ono što je meni u recenziji ukazalo na to gdje je možda meni bio problem što mi serija nije bila savršeno odlična, već samo jako jako dobra.

          Silovanje… ne znam kud smo došli na tu temu od svih, jebemu. Dobro je što mi (kao “publika” ili neki hivemind) nismo još oguglali na njen užas (kao recimo, na ubojstva) i nadam se da nikad ni nećemo. Ali nisu ovdje samo ta sliovanja bitna, već i njihov kontekst unutar te zajednice, i odnos zajednice prema ženama, i ne samo ženama nego i čitavo njeno ustrojstvo, to mi je bilo strano. Jer, kod nas ima prilično sjebanih ljudi i mentalnih sklopova u nekim zajednicama, ali ovo je nešto daleko, daleko sjebanije. A nigdje nije bilo nekog lika koji će to usidriti ili usmjeriti prema nekoj “normalnijoj” zajednici (iako, mislim da je lik Robin bolji nego što to autorica misli, ali to je sad nebitan detalj).

        • Anđela Dubljević says:

          Znak dobre serije/knjige/filma upravo je u njihovoj moći da izazovu reakciju ili emociju recipijenta čak iako taj recipijent nije imao iskustva sa onim o čemu je reč u seriji/knjizi/filmu. Tako npr. možemo da čitamo Šekspira i da saosećamo sa Magbetom iako mi sami nismo uzurpatori ubice ili ne poznajemo nekog ko to jeste.

          Hoću da kažem, trebalo bi da ova serija budi emocije u nama čak i ako ne poznajemo žrtve silovanja. Ne kažem da serija nije potresna, zaista jeste, u suprotnom ne bi bila teška za gledanje, ali moja najveća zamerka je baš u tome što glavni lik (dakle, najveća žrtva) nije dovoljno razrađen, odnosno nije joj posvećeno dovoljno vremena. Mislim da jednostavno postoji distanca između nje i publike, kao da je razvijanje tog odnosa započelo u prvoj polovini serije, ali se u drugoj polovini prekinulo.

          Valjda je jasno da mislim da je serija kvalitetna, to se uostalom vidi i po tome kako sam je ocenila, ali prosto mislim da bi mogla da bude još bolja, i to baš zato što se radi o tako ozbiljnoj tematici. Ne mislim da treba bežati od stvarnosti, to je baš jedan od aspekata zbog kojih mi se ova serija i dopala, zbog svoje tematike. Ali moglo se sa tom stvarnošću suočiti na drugačiji način. Npr. i The Wire govori o neumoljivoj stvarnosti, ali je bolja serija, bar po mom mišljenju. Doduše, nepravedno ih je porediti jer Top of the Lake ima samo sedam epizoda, ali eto, da je u tih sedam epizoda fokus više bio na glavnoj junakinji, a ne na nekim drugim stvarima, postigao bi se veći efekat.

          Ili je možda ipak najbolje složiti se da se ne slažemo. :)

          • gormar says:

            Naprotiv…baš se slažemo,u nekim djelovima…s jedne strane imamo,primjerice,The Fall u kojem je fokus ipak više na strani glavne junakinje dok ovdje to ipak nije riječ,barem u tolikoj mjeri.Nazovimo to umjetničkom slobodom autora i scenarista….iskreno ću vam priznati,draga Andreja,zaista mi sve sviđa vaš pametan,suvisao i lijepi komentar…naravno-ja niti jednom riječju nisam nigdje spominjao da se vama serija ne sviđa samo,valjda iz razloga velike apatije,možda pristupa temi,meni se serija zaista svidjela i,očekivah recenziju serija koja će biti savršena i pogoditi moj senzibilitet koji osjetih dok sam ju pratio.To ne osjetih.U prethodnom odgovoru-da.i to me veseli.

          • Anđela Dubljević says:

            Meni se The Fall upravo zato više sviđa, zato što je akcenat bio na glavnoj junakinji i njenom odnosu sa ubicom, a sve drugo je bilo u funkciji njihove karakterizacije. To mi je zafalilo u ovoj seriji. Pri tom, The Fall ima samo pet epizoda. Doduše, to je tek prva sezona, imaće šansu da sve upropaste u drugoj, premda se nadam da neće.

            A što se tiče senzibiliteta, ne može uvek sve da se pogodi, a ne mogu ni ja da kažem sve što mislim, a da to ne zauzme previše mesta. Ali eto, bar smo u komentarima došli do nekog sporazuma.

            Pozdrav :)

  3. maya says:

    Nakon čitanja recenzije sam izgubila želju za gledanjem. Imam dovoljno tmuran i depresivan život, kamo bih došla da hoš gledam ovako tragičnu i tešku seriju, pa pucanj u glavu odma.

    • konkvi says:

      onda zaboravi recenziju i pogledaj seriju :).

      definitivno se radi o kvalitetnom uradku. e.moss me, ne baš oduševila, bolje ugodno iznenadila, obzirom da mi se njen lik u mm uopće ne dopada.

      hanibal-serija, je nap. puno veće smeće, i totalna degradacija ljudskog bića uopće, od ove poprilično intrigantne serije o položaju žene u našem,tkz. visokorazvijenom društvu, u odnosu na neka prošla vremena.

      • konkvi says:

        piano mi je dugo vremena bio jedan od najdražih filmova, serija je skoro pa na tragu istog.

      • Morana says:

        Okay, I’ll bite.
        Zašto je Hannibal sranje? Sto znaci “totalna degradacija ljudskog bica”?

        I slazem se da je serija odlicna, samo ne mozes joj reci da “onda
        zaboravi recenziju”, a nisi joj bas ni dala suprotni razlog. Serija je
        teska i depresivna, meni nije smetalo, ali ako ne zeli gledati takvo
        nesto, cemu forsirati?

        • konkvi says:

          stala sam na epizodi sa bračnim parom(?) u motelu, izreckane kože u obliku anđelovih krila i rekla dosta. prebolesna igra glavnog lika, koji mi je usput i jezivo antiatičan-u stvari,kao da je skrojena za njega, je puno gora od priče iz novozel. zabiti gdje ljudi bar mogu nazrijeti istinu, ludilo prepoznati i sl., silovana djevojčica i njeni prijatelji itekako razlikuju dobro i loše etc.. stoga, zahvaljujem na hanibalu, to je za mene depresivno,mračno, luđačko i sve sličnije današnjem svijetu izokrenutih vrijednosti.

          ne znam zašto si pomislila da išta forsiram, jednostavno neka vidi insert-dva i sama odluči. recenzija je subjektivna stvar i ne može zamijeniti minutu dvije atmosfere koju nudi trailer.

          • Morana says:

            Ok, eksplicitno nasilje nije za svakoga, kao sto ni spore, teške i možda
            depresivne serije nisu za svakoga.

            Hannibal nije sranje, kao sto ni TotL nije sranje. Samo imaju drugacije
            aspiracije. Zapravo je vrlo glupo i povrsno za nesto reci da je sranje.
            Dancy je fenomenalan u svojoj ulozi. Antipatican? To je cisto
            subjektivno, ali svejedno je sjajan. Hannibal je jako dobar u toj
            dinamici između Grahama i Lectera, a jako, jako dobar u grafickom
            prikazivanju Grahamovog stanja uma. Nasilno je, eksplicitno, ali
            odgovarajuce.
            To uspoerđivanje sa današnjim svijetom je površno i promašeno od tebe.
            Hannibalova eksplicitnost ima svrhu i poantu, recimo za razliku od
            Followinga nije nagurana unutra eto tek tako.

          • konkvi says:

            hehe, imam filing da previše osobno shvaćaš nečije mišljenje.

            komentar upućen maji je bio dobrnamjeran, sa smajlićem na kraju a usporedba s hanimalom stoga jer obje serije slove kao brutalne,sirove i pune , istina i bog, različite vrste nasilja, ali nasilja. uostalom, treba imati želudac za smisliti scenu poluživih(?) tijela iz kojih rastu gljive ili što li već a graniči sa debelom morbidnošću ravnoj nap. the human centipede pa se zapitaš kakav um to smišlja ili još gore,kakav se tome divi.

            dok iz tvog iščitavam.. recimo..hladno , arogantno veličanje jednog skroz izopačenog uma.

            a o djetinjastom pokušaju vrijeđanja da ni ne govorim.

          • Morana says:

            Prvo velis “imam filing da previše osobno shvaćaš nečije mišljenje”, i onda se uvrijedis oko neceg sto nije bila ni uvreda. Nije bila namjera, oprosti.

            Sori, ali “serija je sranje” je glupav argument.
            Jednostavno povrsno gledas seriju, kao da netko sad Lake krene podcjenjivati jer “velica” silovanje. To nije veličanje. Grahamove vizije nikad nisu prikazane kao nešto kul i poželjno, naprotiv, one su upravo ono što ga uništava iznutra i tjera k ludilu.

    • Marko Đurđević says:

      Činit će se sad da prejudiciram i da sam bezosjećajno govno, ali ovaj identičan komentar sam već čuo, za drugu seriju doduše, i to od osobe kojoj zapravo ništa u životu nije falilo. I tada sam mislio da je to sranje, a isto mislim i generalno.

      OK, razumijem, ako ti ne pašu tragične serije, sve u redu. Ali što to znači, da samo blesave komedije prolaze?

      Ja nisam neki dobar primjer, jer za početak ja vjerujem da sve treba gledati i svemu dati šansu, bez obzira na žanr i temu (a to pokušavam i tupiti drugima). Nadalje, mislim da sam i prilično neopterećen sranjima u životu, pa mi možda zato i odgovaraju depresivna muzika, filmovi, serije. Dobar je to način za ispustiti te emocije.

      A to zapravo funkcionira u svim smjerovima: nekad šuplje i smiješne stvari mogu podići raspoloženje, ali nekad je baš depresivna serija prava stvar za neku katarzu.

      Jedino što mi pada na pamet da mi je bilo too much je Inarittuov Biutiful. To je baš bilo… jebote, daj bar neki tračak nade.

      Top of the Lake nije baš upao u nijednu od tih skupina – je, težak je za gledanje (jedna epizoda dnevno bile su mi i više nego dovoljne), ali s jedne strane ta nepovezanost s publikom daje neki odmak da ne bude “too much”, a s druge nije baš sve potpuno crno.

      • maya says:

        Pa iskreno ti nikad, ali nikad baš ne možeš znati da li nekomu nešto fali ili kroz što je prošao ili prolazi. No možda baš zato što nemaš empatije i možeš gledati depresivne, tragične i nasilne priče potpuno odvojen osjećajima od njih. Slažem se da katarzu mogu i tragične serije donijeti, ali to je uglavnom onda kad ta surovost i tragika ima dovoljan odmak od tebe, kad se radi o situacijama o kojima otprilike znaš da su strašne, ali nisi nikad u njima bio pa se ne možeš poistovjetiti. To što si i neopterećen u životu vjerojatno pridodaje lakosmislenom shvaćanju nasilja, silovanja i mizoginije kao dijelu tkanja serije koja je tu radi zabave, a ne nekog promišljanja, refleksije ili općenito boljem shvaćanju te problematike. Ta ‘zabava’ je eto čak i tebi bila preteška, pa se nisi htio zamarati tužnim pričama dulje od jednom dnevno. No da si, na primjer, žrtva silovanja, zlostavljanja u dječjoj dobi ili sličnome, garantiram ti da ovako nešto, nakon čitanja recenzije, sto posto ne bi htio gledati, makar ti je sad to ‘generalno sranje’. Blago tebi što ti depresiju izaziva samo gledanje depresivnih stvari ili slušanje depresivne muzike, neki od nas nismo toliko blagoslovljeni.
        Ali eto, hvala konkviju na komentaru, dao mi je razlog da još jednom promislim da li ću ipak dati šansu seriji, tj., da li ću se moći dovoljno odvojiti od nje da ju probam gledati.

        • Marko Đurđević says:

          Osjećam se toliko blagoslovljeno da mi se čini da ću na kraju ovog threada i ispasti ubojica i silovatelj.

          Htio sam reći nekoliko različitih stvari u ovom prvom komentaru pa je to ispao bućkuriš i oprositi ako sam te uvrijedio ili ostavio dojam da te omalovažavam.

          Vjerojatno bi bilo bolje da tu stanem, jer ovo već prestaje biti pogodno mjesto za ovakvu diskusiju i slobodno prestanite čitati ovdje.

          Ukratko, upravo je suprotno onome što si napisala. Najljepše što film, serija ili muzika mogu učiniti je upravo promišljanje, refleksija ili bolje shvaćanje problematike. Ili da te udare tamo gdje najviše boli – a upravo što ti je tema bliže, bolje možeš suosjećati s njom. A kad nešto tako gledaš, onda je bolje ostaviti si pauzu između poglavlja, a ne progutati sve odjednom jer se tako baš njihov udarac razvodni.

          Kad smo već kod silovanja (jeeej, kako vesela tema) i “kontakta s publikom” (ne znam jesam li to tako loše napisao oba puta u ovim komentarima ili što), nije problem u temi, već u izvedbi. Prvi primjer na tu temu mi pada Irreversible Gaspara Noea, koji je ITEKAKO postigao kontakt, koji je bio mučan i nakon kojeg sam se tresao i sumnjam da ću ga ponovno pogledati. Ali je sjajan film i sjajno iskustvo i stvarno ga vrijedi pogledati.

          I još samo na kraju – postoji simpatičan youtube kanal vsauce u kojem neki tipus objašnjava jednostavne pojmove, pa je u zadnjoj epizodi (“Mistakes”) imao krasnu izjavu koju ću parafrazirati iako riskiram time da ću dobiti epitet pretencioznog i propovjedačkog uz ova dva na početku: “rane su kako kad urežeš nešto u koru drveta. Kako drvo raste, one ne postaju manje i ne nestaju, ali samo drvo oko njih naraste, a tako i mi rastemo življenjem i novim iskustvima pa nam se one čine manjima”. Dio toga je i bilo kakva umjetnost (bio film, strip, serija, knjiga, muzika), u svom najboljem obliku je novo iskustvo samo po sebi, a ako te poveže sa iskustvom nekog drugoga (autora u ovom slučaju), dvostruko je bolje.

          Barem tako JA gledam na umjetnost, a volio bih kad bi tako i drugi, umjesto odbacivanja unaprijed. Pogotovo kad se radi o nečemu vrijednom gledanja, kao što je Top of the Lake. Ali naravno da neću nikoga TJERATI na to.

          • maya says:

            Da ne duljim, zahvaljujem na objašnjenju i posipanju pepelom, naravno da se slažemo, ali u tvom prvom komentaru nije baš tako zvučalo… Uglavnom cijenim i ja svu umjetnost, ali cijenim i sebe dovoljno da mogu procijeniti želim li neka iskustva prozivjeti ili si još i tu traumu ne želim priuštiti, složit ćemo se da se ne slažemo.

        • Marko Đurđević says:

          Znam da je ovo završilo prije tri mjeseca, but I just have to leave this here:

          http://thedissolve.com/features/exposition/378-a-group-home-veteran-looks-at-short-term-12/

  4. Robisierra says:

    Autorica teksta se baš raspisala, pohvalno :)

    Pogledao sam prvu epizodu i stao. inače volim drame i teške serije na ova je čak i za moj ukus bila preteška, čak i prespora. No, nakon što je uvrštena na nekoliko popisa kao kvalitetna serija nastavit ću gledati čim bude malo viška vremena.

  5. miro says:

    Slučajno naletio na seriju na samom početku prikazivanja i oduševio se.
    Hvala za recenziju.

  6. Pep says:

    Oduševila me ova recenzija, em zbog toga što je fokusirana na najbitnije teme em zbog toga što se apsolutno slažem sa svime napisanim.

    Čini mi se da se u zadnje vrijeme sve više i više serija radi iz određene perspektive koja je do sada bila zanemarivana. Nadam se da će se taj “proces” nastaviti.

Uključi se u komentare

Your email address will not be published. Required fields are marked *