Kao neko ko nije oduševljen filmovima Jane Campion (The Piano, The Portrait of a Lady), bila sam skeptična kada sam počela da gledam Top of the Lake. Ukratko, radi se o još jednoj detektivskoj seriji. Radnja je smeštena u fikcionalni novozelandski gradić Laketop i ovoga puta zajedno sa glavnom junakinjom, umesto za ubicom, tragamo za nestalom dvanaestogodišnjom devojčicom. Da li je u pitanju promena formata ili nešto drugo, tek ova mini-serija ostavlja veći utisak od gorepomenutih filmova.
Čini se da je format TV serije za Jane Campion bio dobra platforma za postavljanje tema koje su za nju od ključnog značaja i o kojima se ne govori olako na televiziji. Kako ovu mini-seriju neki nazivaju feminističkim Twin Peaksom, nije teško naslutiti o kojim je temama reč. Svet mini-serije Top of the Lake je svet u kome dvanaestogodišnje devojčice ostaju trudne usled silovanja, u kome ih očevi nazivaju droljama, kao i svet u kome muškarci fizički zlostavljaju svoje smrtno obolele supruge. I sve ovo je prikazano već u prvoj epizodi.
Ako uzmemo u obzir nasilje koje trpe žene u Laketopu, onda nas ni ne čudi što se neka vrsta zajednice koja se obrazovala u okolini grada i u kojoj žive samo žene zove Paradise. Pri tom i ova zajednica nije savršena, te je njen naziv ironičan. Nju čine žene koje su napustile svoje dotadašnje živote, živote u kojima su trpele zlostavljanje, kako fizičko, tako i psihičko. Ali one se ni u ovom “raju” ne osećaju kao svoje na svome, potrebno im je muško prisustvo. Odnosno, potreban im je suživot sa muškarcima koji će ih uvažavati i sa kojima će biti jednake, a ne život u kome će biti tretirane kao nečije vlasništvo.
Kritiku patrijarhata imali smo i u ovogodišnjoj britanskoj seriji The Fall. Međutim, dok tamošnja detektivka Stella Gibson (Gillian Anderson) predstavlja jednu figuru koja izaziva strahopoštovanje i koja svojom pojavom pleni sve pred sobom, ovdašnja detektivka Robin Griffin (Elisabeth Moss) ima poteškoće sa uspostavljanjem autoriteta. Simbolično je to što ona od prve epizode u okviru istrage traži različite odgovore od različitih muškaraca, kako od osumnjičenih, tako i od svojih kolega. S obzirom da time u njihovim očima ona vrši transgresiju, svi do jednog odbijaju da joj pruže tražene odgovore i/ili sugerišu da treba da prestane da postavlja pitanja. Svet u kome se Robin nalazi zaista jeste muški svet – možda i suviše muški – u kome ona kao žena mora da se izbori za svoje mesto, naročito zbog toga što se bavi poslom koji nije tipično “ženski”. Takođe, činjenica da se radnja serije odvija u maloj sredini, gotovo da daje nesalomivu snagu patrijarhatu koji u njoj vlada.
Možda je za ovo stanje najindikativniji razgovor koji Robin vodi sa jednim posetiocem lokalnog bara (2. epizoda, 35. minut). On izgovara nekoliko rečenica koje su od ključnog značaja za razumevanje sveta ove serije: “So, tell me, you a feminist? Are you a lesbian? You’d be better off being a lesbian. No one likes a feminist, except a lesbian.“ Dakle, imamo posla sa sredinom u kojoj je patrijarhat toliko ukorenjen, da žena koja je društveno osvešćena i koja ne želi da je muškarac ili bilo ko definiše, može da postoji samo u relaciji sa drugim ženama. Jer ako žena u Laketopu želi da deli svoj život sa muškarcem, to automatski znači da će ona prihvatiti njegove stavove i želje, na uštrb svojih. Ovo opet nije u potpunosti tačno, što se može videti na primeru same Robin, ali i na primeru žena iz zajednice Paradise, koje odbacuju ulogu žrtve, premda na malo problematičan način – begom od svakodnevice.
Pobunu protiv patrijarhata predstavlja i grupa dece koja se u poslednjih par epizoda sastaje kako bi pomogla nestaloj Tui (Jacqueline Joe). Njihov način organizacije i rešavanja problema direktno je suprotstavljen principu odraslih, pre svega muškaraca. Na ne tako suptilno simboličan način, gomila muškaraca se udružuje kako bi našla nestalu devojčicu Tui, ali ova potraga više liči na lov nego na išta drugo – naoružani traže nju i potencijalnog kidnapera. Ovaj “lov” organizovan je pod vođstvom Tuinog oca, Matta Mitchama (Peter Mullan), koji predstavlja svojevrsnog alfa mužjaka, kako svoje porodice koja jezivo podseća na čopor pasa, tako i celog grada Laketop.
Zato je zanimljivo posmatrati ovog alfa mužjaka u interakciji sa ženskom komunom Paradise. Njegov kontakt sa “alfa ženkom” GJ (Holly Hunter), vođom komune, nije toliko napet, čak je malo i komičan. Ali o Mitchamovom odnosu prema ovoj komuni najbolje govori jedan od njegovih odlazaka u Paradise, kada se verbalno, a zamalo i fizički, sukobio sa okupljenim ženama i označio ih kao unfuckable (4. epizoda, 16. minut), samo zato što je većina njih u menopauzi.
Matt Mitcham, i svi muškarci ove serije, nalazi se u aktivnoj ulozi, i on je u gorepomenutoj sceni svojim muškim pogledom (“male gaze”, termin teoretičarke Laure Mulvey) ženske subjekte ne samo okarakterisao kao seksualne objekte odnosno kao pasivne primaoce, ili pre – trpioce iskustva; već i kao nepoželjne ili nedovoljne seksualne objekte. Dakle, najvažnija, a možda i jedina svrha žene u patrijarhalnom uređenju je da bude seksualni objekat, a ove žene za Matta Mitchama nisu čak ni to!
Međutim, ovo njegovo etiketiranje je u najmanju ruku kontradiktorno, jer upravo je sa jednom od tih unfuckable žena Mitcham stupio u seksualni odnos. Takođe, ambivalencija je prisutna u još jednom aspektu Mitchamovog lika – u njegovom odnosu prema majci. Imamo jednog alfa mužjaka koji se u svakom smislu ponaša nasilno prema ženama, ali onda taj isti alfa mužjak sebe samokažnjava kaišem na grobu svoje mrtve majke. Ovo do kraja ostaje neobjašnjeno, ali ipak dodaje kakvu-takvu nijansu njegovom jednobojnom karakteru.
Na kraju treba pomenuti određenu “kulturu silovanja” ove serije. Već na samom početku susrećemo se sa žrtvom silovanja i ceo zaplet je zapravo izrastao iz toga. Kasnije nailazimo na još žrtava silovanja, čak sa žrtvom višestrukog silovanja. Silovanje u Laketopu praktično se ne kažnjava, odnosno silovatelji ne bivaju osuđeni. Pojedini silovatelji mogu iskusiti jednokratno fizičko poniženje – tako što će ih neko ćušnuti par puta, ali to nije ništa prema poniženju ili sramu koje žrtve silovanja nepravedno doživljavaju od trenutka silovanja, pa sve do kraja života.
Suočavanje sa ovim velikim problemom, kao i suočavanje sa patrijarhatom, seksizmom, rasizmom, homofobijom, ksenofobijom, pedofilijom, incestom, korupcijom i svim ostalim gorućim temama naše realnosti, ovu seriju izdvaja iz gomile đubreta koje se danas može naći na TV prijemnicima. Pored ovog preispitivanja ozbiljnih problema, treba pomenuti i neshvatljivo lep pejzaž Novog Zelanda, koji služi kao scenografija ove serije i koji maltene funkcioniše kao još jedan sporedan lik.
(Pre)surova (ne)realnost Laketopa nekada postaje preteška za gledanje, ali to možda i ne bi bila tolika mana serije, kada bi postojali likovi koji mogu da nas vode kroz tu težinu. Karakterizacija likova je najveća mana jer gomila ekscentričnih likova ne može zameniti višeslojan karakter. Matt Mitcham prikazan je kao glavni negativac, i iako postoji pokušaj da se prikaže i njegova druga strana, on do kraja ostaje jednoobrazno zao. Robin Griffin je najslojevitiji lik ove serije, možda i jedini slojeviti lik, ali problematičan je način na koji ona ostvaruje odnose sa drugim likovima, što takođe doprinosi karakterizaciji.
Naime, ona ili postavlja pitanja na koja niko ne odgovara, ili plače, ili ima seks sa nekadašnjim dečkom, koji je uzgred jedini muškarac u ovoj seriji koji nije kompletni idiot, a pojavljuje se samo sporadično. Njen lik, čini se, nije dovoljno izgrađen da bi nosio celu seriju. Iz istog razloga nemam neki poseban komentar na glumu. Holly Hunter je zanimljiva kao GJ, budući da predstavlja spoj sukobljenih principa maskulinog i femininog. Ali uprkos tome, nekad se čini da je taj lik nepotreban. Možda je ona tu samo radi povremenog komičnog efekta, premda je sama atmosfera serije dijametralno suprotna komičnom, a nekada se čak može porediti i sa atmosferom noćne more.
Valja se osvrnuti na još jednu ovogodišnju seriju, koja tematizuje ubistvo dečaka u malom gradu – Broadchurch. I ovde se problematizuju važne teme, ali serija nije ni izbliza kompleksna kao Top of the Lake. Atmosfera ove serije takođe nije ni izbliza tako tmurna kao atmosfera Top of the Lake. Može biti da je to zato što je sam pristup drugačiji, kako scenariju, tako i fotografiji. Mesto u kome je sniman Broadchurch izgleda vedrije od mesta u kome je sniman Top of the Lake. Pitanje je koliko je zaista tako, a koliko je jednostavno reč o drugačijem načinu snimanja (Broadchurch odlikuju jarkije boje).
Ali, ono što najviše razlikuje atmosferu ove dve serije je to što nas Broadchurch ne bombarduje tolikom količinom tragičnih priča i događaja na način na koji to Top of the Lake čini. Količina nesreća koje se dešavaju u Laketopu u jednom trenutku postaje nepodnošljiva. Kada se toliko tužnih sudbina izređa pred vama kao na pokretnoj traci, posle nekog vremena (ili nekoliko epizoda) postaje teško da saosećate sa glavnim likom, a naročito sa sporednim likovima. Tu se gubi kontakt sa publikom. Što ne znači da seriju ne treba gledati. Top of the Lake i te kako treba gledati, kao svojevrstan katalog problema našeg društva.
Bojim se da pored izvrsne kritike patrijarhata, ova serija nema ništa više da ponudi, što je nekima možda i dovoljno. Većina je, pak, verovatno neće gledati ponovo, dok će npr. Twin Peaks, pomenut na početku teksta, čitave generacije gledati iznova i iznova, jer čak i muzika te serije uspeva da stvori zaseban novi svet, a ostale aspekte izlišno je i nabrajati. Top of the Lake se nadograđuje na već postojeću stvarnost, a autorska intervencija, iako prisutna, ipak ostaje u zapećku te opresivne stvarnosti.
Serijalizirana kriminalistička drama
Jane Campion, Gerard Lee
Sundance Channel
Elisabeth Moss, David Wenham, Peter Mullan, Thomas M. Wright, Holly Hunter
18. ožujka 2013.
zovite me grammar nacijem ali “neko ko” se ne može vidjeti.
Čitao ostatak teksta? Barem prvi odjeljak? Sasvim ispravno na srpskom jeziku.
da… poslije sam skužio ;)
Iskreno sam očekivao malo slojevitiju recenziju serije(osjetio sam je više u recenziji B99)koja za mene ima veću apatiju,emocionalnost i dubinu nego što nam autorica sugerira….količina nesreće koja se događa ženama u seriji je,na žalost,stvarna,diljem svijeta je to surova realnost…Meni je serija jedna duboka,iskrena i potrebna priča koja na neki način slavi žensku snagu koju,i u mojoj okolici,zbog ovih ili onih razloga,neke žene jednostavna ne mogu pronaći u sebi…Je,mračna je i turobna ali meni je definitivno u samome vrhu ovogodišnje produkcije…
Meni je recenzija bila upravo dovoljno slojevita i temeljita u svojoj analizi, uključujući i problem nedostatka kontakta s publikom – upravo to je ono što je i meni nedostajalo u seriji – ti ljudi su mi djelovali totalno alienski i nestvarno, a s druge strane toliko realno i surovo. Ali nisam povezao da je to vjerojatno zbog toga što se samo nižu tužne sudbine, što vjerojatno i je glavni razlog.
Jedino oko čega ćemo se složiti je,očito,da se ne slažemo.Ponoviti ću još jednom,meni je recenzija nedovoljno slojevita i temeljita čak ću se usuditi i reći najneslojevitija od svih koje sam pročitao u zadnjih nepune dvije godine pračenja ovoga cijenjenoga sajta…iskreno,to sam osjetio u prvih par rečenica i do kraja teksta nisam promijenio mišljenje…Naravno,ovo nije kritika cijenjenoj autorici jer,očito je,samo sam ja stekao takav dojam ali je moje mišljenje.Možda je problem u tome što sam osobno poznavao žrtve silovanja pa nisam imao problema sa “nedostatkom kontakta sa publikom” ali “nedostatak kontakta sa publikom”sam imao u Sleepy Hollowu ili S.h.i.e.l.du pa nisam osjetio u recenziji nedostatak slojevitosti.Naprotiv.
Yep, vjerojatno se nećemo složiti.
Jer još uvijek mi nije jasno zašto točno nije dovoljno slojevita, no nema veze.
Ovaj dio kontakta s publikom je bilo ono što je meni u recenziji ukazalo na to gdje je možda meni bio problem što mi serija nije bila savršeno odlična, već samo jako jako dobra.
Silovanje… ne znam kud smo došli na tu temu od svih, jebemu. Dobro je što mi (kao “publika” ili neki hivemind) nismo još oguglali na njen užas (kao recimo, na ubojstva) i nadam se da nikad ni nećemo. Ali nisu ovdje samo ta sliovanja bitna, već i njihov kontekst unutar te zajednice, i odnos zajednice prema ženama, i ne samo ženama nego i čitavo njeno ustrojstvo, to mi je bilo strano. Jer, kod nas ima prilično sjebanih ljudi i mentalnih sklopova u nekim zajednicama, ali ovo je nešto daleko, daleko sjebanije. A nigdje nije bilo nekog lika koji će to usidriti ili usmjeriti prema nekoj “normalnijoj” zajednici (iako, mislim da je lik Robin bolji nego što to autorica misli, ali to je sad nebitan detalj).
Znak dobre serije/knjige/filma upravo je u njihovoj moći da izazovu reakciju ili emociju recipijenta čak iako taj recipijent nije imao iskustva sa onim o čemu je reč u seriji/knjizi/filmu. Tako npr. možemo da čitamo Šekspira i da saosećamo sa Magbetom iako mi sami nismo uzurpatori ubice ili ne poznajemo nekog ko to jeste.
Hoću da kažem, trebalo bi da ova serija budi emocije u nama čak i ako ne poznajemo žrtve silovanja. Ne kažem da serija nije potresna, zaista jeste, u suprotnom ne bi bila teška za gledanje, ali moja najveća zamerka je baš u tome što glavni lik (dakle, najveća žrtva) nije dovoljno razrađen, odnosno nije joj posvećeno dovoljno vremena. Mislim da jednostavno postoji distanca između nje i publike, kao da je razvijanje tog odnosa započelo u prvoj polovini serije, ali se u drugoj polovini prekinulo.
Valjda je jasno da mislim da je serija kvalitetna, to se uostalom vidi i po tome kako sam je ocenila, ali prosto mislim da bi mogla da bude još bolja, i to baš zato što se radi o tako ozbiljnoj tematici. Ne mislim da treba bežati od stvarnosti, to je baš jedan od aspekata zbog kojih mi se ova serija i dopala, zbog svoje tematike. Ali moglo se sa tom stvarnošću suočiti na drugačiji način. Npr. i The Wire govori o neumoljivoj stvarnosti, ali je bolja serija, bar po mom mišljenju. Doduše, nepravedno ih je porediti jer Top of the Lake ima samo sedam epizoda, ali eto, da je u tih sedam epizoda fokus više bio na glavnoj junakinji, a ne na nekim drugim stvarima, postigao bi se veći efekat.
Ili je možda ipak najbolje složiti se da se ne slažemo. :)
Naprotiv…baš se slažemo,u nekim djelovima…s jedne strane imamo,primjerice,The Fall u kojem je fokus ipak više na strani glavne junakinje dok ovdje to ipak nije riječ,barem u tolikoj mjeri.Nazovimo to umjetničkom slobodom autora i scenarista….iskreno ću vam priznati,draga Andreja,zaista mi sve sviđa vaš pametan,suvisao i lijepi komentar…naravno-ja niti jednom riječju nisam nigdje spominjao da se vama serija ne sviđa samo,valjda iz razloga velike apatije,možda pristupa temi,meni se serija zaista svidjela i,očekivah recenziju serija koja će biti savršena i pogoditi moj senzibilitet koji osjetih dok sam ju pratio.To ne osjetih.U prethodnom odgovoru-da.i to me veseli.
Meni se The Fall upravo zato više sviđa, zato što je akcenat bio na glavnoj junakinji i njenom odnosu sa ubicom, a sve drugo je bilo u funkciji njihove karakterizacije. To mi je zafalilo u ovoj seriji. Pri tom, The Fall ima samo pet epizoda. Doduše, to je tek prva sezona, imaće šansu da sve upropaste u drugoj, premda se nadam da neće.
A što se tiče senzibiliteta, ne može uvek sve da se pogodi, a ne mogu ni ja da kažem sve što mislim, a da to ne zauzme previše mesta. Ali eto, bar smo u komentarima došli do nekog sporazuma.
Pozdrav :)
Nakon čitanja recenzije sam izgubila želju za gledanjem. Imam dovoljno tmuran i depresivan život, kamo bih došla da hoš gledam ovako tragičnu i tešku seriju, pa pucanj u glavu odma.
onda zaboravi recenziju i pogledaj seriju :).
definitivno se radi o kvalitetnom uradku. e.moss me, ne baš oduševila, bolje ugodno iznenadila, obzirom da mi se njen lik u mm uopće ne dopada.
hanibal-serija, je nap. puno veće smeće, i totalna degradacija ljudskog bića uopće, od ove poprilično intrigantne serije o položaju žene u našem,tkz. visokorazvijenom društvu, u odnosu na neka prošla vremena.
piano mi je dugo vremena bio jedan od najdražih filmova, serija je skoro pa na tragu istog.
Okay, I’ll bite.
Zašto je Hannibal sranje? Sto znaci “totalna degradacija ljudskog bica”?
I slazem se da je serija odlicna, samo ne mozes joj reci da “onda
zaboravi recenziju”, a nisi joj bas ni dala suprotni razlog. Serija je
teska i depresivna, meni nije smetalo, ali ako ne zeli gledati takvo
nesto, cemu forsirati?
stala sam na epizodi sa bračnim parom(?) u motelu, izreckane kože u obliku anđelovih krila i rekla dosta. prebolesna igra glavnog lika, koji mi je usput i jezivo antiatičan-u stvari,kao da je skrojena za njega, je puno gora od priče iz novozel. zabiti gdje ljudi bar mogu nazrijeti istinu, ludilo prepoznati i sl., silovana djevojčica i njeni prijatelji itekako razlikuju dobro i loše etc.. stoga, zahvaljujem na hanibalu, to je za mene depresivno,mračno, luđačko i sve sličnije današnjem svijetu izokrenutih vrijednosti.
ne znam zašto si pomislila da išta forsiram, jednostavno neka vidi insert-dva i sama odluči. recenzija je subjektivna stvar i ne može zamijeniti minutu dvije atmosfere koju nudi trailer.
Ok, eksplicitno nasilje nije za svakoga, kao sto ni spore, teške i možda
depresivne serije nisu za svakoga.
Hannibal nije sranje, kao sto ni TotL nije sranje. Samo imaju drugacije
aspiracije. Zapravo je vrlo glupo i povrsno za nesto reci da je sranje.
Dancy je fenomenalan u svojoj ulozi. Antipatican? To je cisto
subjektivno, ali svejedno je sjajan. Hannibal je jako dobar u toj
dinamici između Grahama i Lectera, a jako, jako dobar u grafickom
prikazivanju Grahamovog stanja uma. Nasilno je, eksplicitno, ali
odgovarajuce.
To uspoerđivanje sa današnjim svijetom je površno i promašeno od tebe.
Hannibalova eksplicitnost ima svrhu i poantu, recimo za razliku od
Followinga nije nagurana unutra eto tek tako.
hehe, imam filing da previše osobno shvaćaš nečije mišljenje.
komentar upućen maji je bio dobrnamjeran, sa smajlićem na kraju a usporedba s hanimalom stoga jer obje serije slove kao brutalne,sirove i pune , istina i bog, različite vrste nasilja, ali nasilja. uostalom, treba imati želudac za smisliti scenu poluživih(?) tijela iz kojih rastu gljive ili što li već a graniči sa debelom morbidnošću ravnoj nap. the human centipede pa se zapitaš kakav um to smišlja ili još gore,kakav se tome divi.
dok iz tvog iščitavam.. recimo..hladno , arogantno veličanje jednog skroz izopačenog uma.
a o djetinjastom pokušaju vrijeđanja da ni ne govorim.
Prvo velis “imam filing da previše osobno shvaćaš nečije mišljenje”, i onda se uvrijedis oko neceg sto nije bila ni uvreda. Nije bila namjera, oprosti.
Sori, ali “serija je sranje” je glupav argument.
Jednostavno povrsno gledas seriju, kao da netko sad Lake krene podcjenjivati jer “velica” silovanje. To nije veličanje. Grahamove vizije nikad nisu prikazane kao nešto kul i poželjno, naprotiv, one su upravo ono što ga uništava iznutra i tjera k ludilu.
Činit će se sad da prejudiciram i da sam bezosjećajno govno, ali ovaj identičan komentar sam već čuo, za drugu seriju doduše, i to od osobe kojoj zapravo ništa u životu nije falilo. I tada sam mislio da je to sranje, a isto mislim i generalno.
OK, razumijem, ako ti ne pašu tragične serije, sve u redu. Ali što to znači, da samo blesave komedije prolaze?
Ja nisam neki dobar primjer, jer za početak ja vjerujem da sve treba gledati i svemu dati šansu, bez obzira na žanr i temu (a to pokušavam i tupiti drugima). Nadalje, mislim da sam i prilično neopterećen sranjima u životu, pa mi možda zato i odgovaraju depresivna muzika, filmovi, serije. Dobar je to način za ispustiti te emocije.
A to zapravo funkcionira u svim smjerovima: nekad šuplje i smiješne stvari mogu podići raspoloženje, ali nekad je baš depresivna serija prava stvar za neku katarzu.
Jedino što mi pada na pamet da mi je bilo too much je Inarittuov Biutiful. To je baš bilo… jebote, daj bar neki tračak nade.
Top of the Lake nije baš upao u nijednu od tih skupina – je, težak je za gledanje (jedna epizoda dnevno bile su mi i više nego dovoljne), ali s jedne strane ta nepovezanost s publikom daje neki odmak da ne bude “too much”, a s druge nije baš sve potpuno crno.
Pa iskreno ti nikad, ali nikad baš ne možeš znati da li nekomu nešto fali ili kroz što je prošao ili prolazi. No možda baš zato što nemaš empatije i možeš gledati depresivne, tragične i nasilne priče potpuno odvojen osjećajima od njih. Slažem se da katarzu mogu i tragične serije donijeti, ali to je uglavnom onda kad ta surovost i tragika ima dovoljan odmak od tebe, kad se radi o situacijama o kojima otprilike znaš da su strašne, ali nisi nikad u njima bio pa se ne možeš poistovjetiti. To što si i neopterećen u životu vjerojatno pridodaje lakosmislenom shvaćanju nasilja, silovanja i mizoginije kao dijelu tkanja serije koja je tu radi zabave, a ne nekog promišljanja, refleksije ili općenito boljem shvaćanju te problematike. Ta ‘zabava’ je eto čak i tebi bila preteška, pa se nisi htio zamarati tužnim pričama dulje od jednom dnevno. No da si, na primjer, žrtva silovanja, zlostavljanja u dječjoj dobi ili sličnome, garantiram ti da ovako nešto, nakon čitanja recenzije, sto posto ne bi htio gledati, makar ti je sad to ‘generalno sranje’. Blago tebi što ti depresiju izaziva samo gledanje depresivnih stvari ili slušanje depresivne muzike, neki od nas nismo toliko blagoslovljeni.
Ali eto, hvala konkviju na komentaru, dao mi je razlog da još jednom promislim da li ću ipak dati šansu seriji, tj., da li ću se moći dovoljno odvojiti od nje da ju probam gledati.
Osjećam se toliko blagoslovljeno da mi se čini da ću na kraju ovog threada i ispasti ubojica i silovatelj.
Htio sam reći nekoliko različitih stvari u ovom prvom komentaru pa je to ispao bućkuriš i oprositi ako sam te uvrijedio ili ostavio dojam da te omalovažavam.
Vjerojatno bi bilo bolje da tu stanem, jer ovo već prestaje biti pogodno mjesto za ovakvu diskusiju i slobodno prestanite čitati ovdje.
Ukratko, upravo je suprotno onome što si napisala. Najljepše što film, serija ili muzika mogu učiniti je upravo promišljanje, refleksija ili bolje shvaćanje problematike. Ili da te udare tamo gdje najviše boli – a upravo što ti je tema bliže, bolje možeš suosjećati s njom. A kad nešto tako gledaš, onda je bolje ostaviti si pauzu između poglavlja, a ne progutati sve odjednom jer se tako baš njihov udarac razvodni.
Kad smo već kod silovanja (jeeej, kako vesela tema) i “kontakta s publikom” (ne znam jesam li to tako loše napisao oba puta u ovim komentarima ili što), nije problem u temi, već u izvedbi. Prvi primjer na tu temu mi pada Irreversible Gaspara Noea, koji je ITEKAKO postigao kontakt, koji je bio mučan i nakon kojeg sam se tresao i sumnjam da ću ga ponovno pogledati. Ali je sjajan film i sjajno iskustvo i stvarno ga vrijedi pogledati.
I još samo na kraju – postoji simpatičan youtube kanal vsauce u kojem neki tipus objašnjava jednostavne pojmove, pa je u zadnjoj epizodi (“Mistakes”) imao krasnu izjavu koju ću parafrazirati iako riskiram time da ću dobiti epitet pretencioznog i propovjedačkog uz ova dva na početku: “rane su kako kad urežeš nešto u koru drveta. Kako drvo raste, one ne postaju manje i ne nestaju, ali samo drvo oko njih naraste, a tako i mi rastemo življenjem i novim iskustvima pa nam se one čine manjima”. Dio toga je i bilo kakva umjetnost (bio film, strip, serija, knjiga, muzika), u svom najboljem obliku je novo iskustvo samo po sebi, a ako te poveže sa iskustvom nekog drugoga (autora u ovom slučaju), dvostruko je bolje.
Barem tako JA gledam na umjetnost, a volio bih kad bi tako i drugi, umjesto odbacivanja unaprijed. Pogotovo kad se radi o nečemu vrijednom gledanja, kao što je Top of the Lake. Ali naravno da neću nikoga TJERATI na to.
Da ne duljim, zahvaljujem na objašnjenju i posipanju pepelom, naravno da se slažemo, ali u tvom prvom komentaru nije baš tako zvučalo… Uglavnom cijenim i ja svu umjetnost, ali cijenim i sebe dovoljno da mogu procijeniti želim li neka iskustva prozivjeti ili si još i tu traumu ne želim priuštiti, složit ćemo se da se ne slažemo.
Znam da je ovo završilo prije tri mjeseca, but I just have to leave this here:
http://thedissolve.com/features/exposition/378-a-group-home-veteran-looks-at-short-term-12/
Autorica teksta se baš raspisala, pohvalno :)
Pogledao sam prvu epizodu i stao. inače volim drame i teške serije na ova je čak i za moj ukus bila preteška, čak i prespora. No, nakon što je uvrštena na nekoliko popisa kao kvalitetna serija nastavit ću gledati čim bude malo viška vremena.
Slučajno naletio na seriju na samom početku prikazivanja i oduševio se.
Hvala za recenziju.
Oduševila me ova recenzija, em zbog toga što je fokusirana na najbitnije teme em zbog toga što se apsolutno slažem sa svime napisanim.
Čini mi se da se u zadnje vrijeme sve više i više serija radi iz određene perspektive koja je do sada bila zanemarivana. Nadam se da će se taj “proces” nastaviti.