Recenzija: The Society — Blijeda misterija kojoj su tinejdžerski sukobi najveći adut

Netflixova desetodijelna serija je u cijelosti izašla u svibnju te se reklamira kao misterija i tinejdžerska drama, no već nakon nekoliko epizoda uočite da je omjer tih elemenata vrlo neravnomjeran, i to na ne tako loš način. Nakon 13 Reasons Why koji svakom sezonom pokušava obuhvatiti i izvući sve više iz aktualnih tinejdžerskih problema te Stranger Things koji svoju misteriju prenosi na potpuno drugi nivo, The Society se smješta na sredini te ne pretjeruje ni u kojem smjeru, donoseći priču koja je zadovoljavajuća i dovoljno zanimljiva za binge vikendom.

Cijela radnja je smještena u gradić West Ham u Connecticutu kojim se već duže vrijeme širi nepodnošljivi i neobjašnjivi smrad. Dok se problem ne riješi, odlučeno je da će svi srednjoškolci otići na desetodnevni izlet, no na putu tamo, cesta im je navodno blokirana, pa ih busevi vrate nazad u grad. Grupa tinejdžera se tako nađe sama u noći usred West Hama te vrlo brzo otkrivaju da nikog drugog u gradu nema – ni njihovih roditelja, ni nastavnika, ni policajaca, ni susjeda – nitko se ne javlja na telefon, čak ni hitne službe i čini se kao da je gradić odsječen od ostatka svijeta. Idući dan otkrivaju kako je West Ham također i doslovno odsječen od svijeta i okružen naizgled beskonačnom šumom.

Na prvi pogled, ovo zvuči kao spoj The 100, Wayward Pines i Under The Dome, što i nije tako daleko od istine. Posebice Under The Dome, što zbog misterije “zarobljenog grada”, što zbog opće anarhije među građanima zbog novonastale situacije, a budući da su građani tinejdžeri, moglo bi se svidjeti i ljubiteljima The 100. No, The Society zasad ne iskorištava u potpunosti potencijal svoje misterije te tijekom deset epizoda otkriva vrlo malo o tome što se srednjoškolcima zapravo dogodilo. Doduše, sličnom brzinom smo dobivali odgovore i u spomenutim serijama, ali se barem vidio smjer u kojem priča ide, dok The Society više igra na snažnu tinejdžersku dramu koju začini pokojim teaseom o nekom novom saznanju. I to ne ispada uopće loše, pogotovo na vrhuncu sezone u petoj epizodi.

Naime, za razliku od Under The Dome, čiji je gradić već imao izgrađenu strukturu vlasti (pod vodstvom izrazito iritantnog Big Jima), The Society u svom centru ima (često iritantne) tinejdžere koji su jedva međusobno organizirali predstavu u trećem srednje, a kamoli upravljali gradom, i još teže – samima sobom. Svi žele biti na vlasti, voditi glavnu riječ, ali nitko ne shvaća što to zapravo znači i kakav teret time preuzimaju na sebe. Također, samo probajte zamisliti da u srednjoj školi morate odabrati jednu osobu koja će donositi sve odluke za vas i koju ćete neupitno slušati. Da, nije tako jednostavno.

Vodstvo gradom nevoljko preuzimaju Cassandra (Rachel Keller, Legion) i njena mlađa sestra Allie (Kathryn Newton, Halt and Catch Fire) koje uspijevaju iz novonastale anarhije oblikovati društvo nalik socijalizmu – rotirajuća lista poslova, kontrolirana raspodjela hrane – sve s ciljem održavanja nekadašnjeg reda na koji su svi navikli. Ubrzo postaje očito da se neki njihovi kolege ne slažu s takvom politikom, pogotovo Harry (Alex Fitzalan) čiji su roditelji zauzimali glavne funkcije u vođenju grada, te psihopat Campbell (Toby Wallace) koji kroz prvu sezonu namjerno potpaljuje obje sukobljene strane.

Zanimljiv je taj realističan prikaz tranzicije iz sigurnog okruženja roditeljskog doma i srednje škole u svijet gdje ti nitko ništa ne osigurava. Mnogi likovi su time shvatili da koliko god su nekad mrzili ljude oko sebe, toliko su i ovisili o njima te ih uzimali zdravo za gotovo, primjerice kada se u jednoj epizodi mnogi iznenada razbole pa se sjate u ambulantu gdje nema nikog tko bi im pomogao. Pogotovo u tom trenutku, Gordie (Jose Julian) i Kelly (Kristine Froseth) shvaćaju da u što kraćem vremenu moraju proučiti medicinsku literaturu koja se studira šest godina, te da ne znaju obavljati ni najosnovnije zadatke poput stavljanja infuzije.

Ono što me je posebno dojmilo oko The Societyja nije ta nadnaravna komponenta koja se tu i tamo spomene kroz epizode (što je, realno, bilo za očekivati jer neće sad tu neka drama pričati svaku epizodu o glavnoj misteriji kad ima drugih aduta), nego način na koji je opravdan naslov serije. Grupa tinejdžera koja je odrasla u sustavu strogo određenih pravila i zakona, sada se našla u anarhiji koja vrlo brzo dolazi na naplatu. Flertanje sa socijalizmom, pokušaji demokracije, autoritarni režimi, primjenjivanje zakona po sjećanju – sve su to elementi koji se pojavljuju kroz prvu sezonu ove serije.

Na kraju, postavljaju se prava pitanja, no ne dobivamo nikakve odgovore. Uočavamo puno zanimljivih likova, no čeka se jako dugo na iskorištavanje njihovog potencijala. Iako serija ima mnoštvo mana i ponekih nelogičnosti, u konačnici su jedino bitni likovi čiji postupci ne odudaraju previše od ponašanja njihovih vršnjaka, koji se unatoč svim okolnostima i dalje ponašaju jednako adolescentski i bez putokaza. Ali, usprkos svemu, uspijeva se izgraditi inačica društva koja izgleda dovoljno pristojno te možda najviše gledateljima ukazuje na to koliko smo daleko dogurali s vladavinom zakona i demokracijom koju uzimamo zdravo za gotovo. Trebalo je jako dugo da dođemo do stupnja razvoja na kojem se nalazimo danas, a ova djeca u seriji su učinili najbolje što su mogli da po sjećanju taj stupanj i održe.