U sjajnom nedavnom članku New Yorkera, prije same premijere nove HBO-ove serije The Newsroom, Aaron Sorkin je opisan kao jedan od auteurova moderne televizije. Dok je to tehnički točno, teško se pomiriti s činjenicom da su trenutno možda samo tri takva; sva trojica zovu se David i sva trojica rade isključivo za HBO (Simon, Chase i Milch, naravno).
Sorkin je sredinom prošlog desetljeća slovio kao jedan od najboljih showrunnera na televiziji kada je poslije Sports Nighta radio na ranim (i najboljim) sezonama The West Winga. Kasnije je reputaciju malo upropastio sa Studio 60 (čak se i prijetio šaketanjem kritičara koji su tokom emitiranja iz tjedna u tjedan gazili seriju), a sada na HBO-u ima seriju koja ga možda i više nego prije definira kao one trick ponyja. U spomenutom članku Emily Nussbaum piše kako je gospodin Sorkin svakako jedan od rijetkih inovatora na televiziji koji ima specifičan glas i ako ste ikad gledali neki od njegovih radova prepoznat ćete njegov potpis u tren oka. Isti članak se vrlo negativno osvrće na Newsroom (kritičari su prije premijere dobili prve četiri epizode na uvid) i spušta Sorkina na zemlju iz njegove vlastite “bolji sam od svih vas” svemirske rakete u kojoj leti iznad nas smrtnika. Dok je članak u jednu ruku možda i prestrog prema dobitniku Oscara, Emmyja i Zlatnog globusa, u drugu ruku ipak iznosi i odlične argumente zašto je Sorkin jedna od precijenjenih figura, bar što se televzije tiče.
Iako iza sebe ima bogatu, hvaljenu i nagrađivanu karijeru, što televizijsku što filmsku, ipak i sam priznaje da mu je najdraži i najvažniji rad vezan uz kazalište. “Sorkinove serije su za onaj tip ljudi koji nikad ne gledaju televiziju, ali svejedno tvrde da su njegove serije bolje od svega ostalog na malim ekranima”, piše Nussbaum za New Yorker i pogađa ravno u sridu.
Jednako tako Sorkin je poznat kao čovjek koji je toliko opterećen kontrolom nad svojim radovima da ponekad zaboravlja što točno radi. Jedan od najvećih problema ovdje je izrazito očito, i na trenutke užasno zamarajuće, podilaženje točno određenoj skupini gledatelja koje vas jednostavno napada s ekrana. Očito je to već u prvoj epizodi njegove nove serije The Newsroom, a postaje još jasnije u narednim epizodama.
U srcu Newsrooma imamo klasičnog Sorkinovog junaka, Willa McAvoya (Jeff Daniels), poznatog voditelja večernjih vijesti jedne kabelske mreže koji se toliko uljuljao u svoju ulogu da je poznat pod nadimkom “Jay Leno voditelja vijesti”. Čovjek koji se nikome ne želi zamjeriti. Kamilica. Uvodna scena epizode, kao što su već mnogi spomenuli — namjerni hommage najpoznatijem monologu iz sjajnog Networka, prikazuje Willa kako je konačno izgubio kontrolu nakon što mu je upućeno pitanje zašto je Amerika najbolja država na svijetu. U tipičnoj Sorkinovoj maniri Will drži govor zašto to nije tako. To je nešto što autor serije radi briljantno pa ni ne čudi da je to i najbolji dio cijele premijere. Ljigavo je, totalno masturbatorno, i pomalo gnjusno, ali i najbolji dio premijere.
Will se nakon dva tjedna odmora vraća na posao da bi vidio kako ga je većina osoblja napustila. U njegov život vraća se MacKenzie MacHale (Emily Mortimer), bivša djevojka, a sada i nova izvršna producentica News Nighta, emisije koju Will vodi. Kao središnja figura serije Will je samodopadan, bezobrazan i ne voli promjene koje su mu nametnute. Antipatičan je protagonist koji je popio svu pamet svijeta, živi u paralelnom svijetu u kojem televizijski voditelji ne čitaju s blesimetra, načitani su, znaju izvijestiti o bitnom i pitati prava pitanja. Newsroom je napravljen tako da gledatelji dobiju uvid u razvoj iza scene radnog mjesta, tako je uostalom radio sve svoje serije, a koliko je točno uspio možda najbolje opisuje Dan Rather — jedna od najvećih ličnosti američkog televizijskog novinarstva — za Gawker. No, je li to uopće bitno za nas kao gledatelje jedne televizijske serije? Pogotovo zbog činjenice da se ovdje radi o “povijesnoj drami” (bez obzira što se događa jedva godinu-dvije u prošlosti) i što serija patetično i važno iznosi svoja mišljenja o događajima koji su stari i prežvakani. Aaron je kasno donio Bakarsku vodicu na tulum i nije ni primjetio da svi već povraćaju od bambusa
Čitavu plejadu sporednih likova predvodi Charlie Skinner (Sam Waterston) kao Willov šef; Maggie Jordan (Alison Pill) kao osobna asistentica kojoj Will isiljenom duhovitošću ne može zapamtiti ime; Jim Harper (John Gallagher), inteligentni i sposobni mladi producent koji je došao zajedno s MacHalevom; Neal (Dev Patel), čovjek zaslužan za vođenje bloga Willove emisije – također uveden kroz niz nehumorističnih dosjetki i Dan (Thomas Sadoski) kao bivši izvršni producent emisije.
Pilot epizoda — a kasnije još više — jednostavno toliko smrdi po Sorkinu da u velikoj većini trenutaka graniči s parodijom. Čovjek koji je svoju karijeru izgradio na walk-and-talk konstrukciji televizijskih epizoda kao da je ostao tamo gdje je i počeo. Nekad veliki inovator i čovjek ispred svog vremena ostao je zatočen u vremenu i vlastitom balonu (ne)maštovitosti. Likovi u seriju su nekakav mišung svih njegovih prijašnjih televizijskih šablona, a brzina kojom pričaju, repliciraju i razmišljaju zapanjujuća je i posve nerealna. Nema ovdje zbilja ništa toliko loše da bi se Newsroom trebao jako sramiti, ali jednako tako nema ovdje ništa novo, originalno i svježe da bi zasluživalo biti na HBO-u. I u tom grmu zapravo leži zec. Na nedavnom zagrebačkom panelu Fantastic Film Festivala o filmskim adaptacijama stripova poteglo se i pitanje o HBO-u. Aleksandar Radivojević iznio je izvrstan argument o trenutnim problemima u kojima se HBO nalazi. Mreža koja je nekada slovila kao hrabra i inovativna, zasluženo se dičila pod sloganom “Mi nismo televizija”, danas vrlo rijetko naručuje originalne scenarije i gotovo isključivo ide u adaptacije već postojećih materijala. Sopranosi, The Wire, Carnivale i Deadwood zamijenjeni su True Bloodom, Game of Thronesom, Ricky Gervais Showom i drugim već najavljenim adaptacijama kao što su Kingov Dark Tower, Gaimanovi Američki bogovi te Milcheve adaptacije djela Williama Faulknera. Pedigre mreže malo je poljuljan kada je jedina ljetna (tradicionalno najjači period za HBO) originalna serija The Newsroom, koja bez nekih velikih preinaka može komotno ići u devet navečer na ABC-u.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=S78RzZr3IwI[/youtube]Sorkin nam ovdje prodaje svoje ideale kako bi svijet po njemu trebao i morao funkcionirati i zbilja nema ništa loše u tome, sve do neke granice kada shvatite da vas zamara te da se propovijed odužila i pretvorila u jeftinu seosku zabavu. Držanje za ručicu i ponavljanje istih lajtmotiva dobro je do onog trenutka kada se počinjete derati televizoru da razumijete što vam želi reći po stoti put. Nije ovo zbilja ništa novo za tvorca, a formula je sada već jasna. The Newsroom je serija za ljude koji ne traže puno od toga što gledaju i vole formule koje “uvijek pale” zadnjih desetak godina.
The Newsroom je zbrka unutar koje se nalaze iskupljujući dijelovi, jer bez obzira na kaos koji je ovdje stvoren, Sorkin je i dalje dovoljno vješt kao pisac da ponudi gledateljima dozu tjedne televizijske zabave. Prilika za nešto više ovdje je nažalost propuštena, a hoćete li ćete imati dovoljno strpljenja i volje za daljnje praćenje ovisi isključivo o vama. Gledljivo je, ali i većim dijelom iritantno. Zabavno je, ali sebično iz krivih razloga. Trojka za Newsroom.
(Hvala, A. Dolazim.)
Politička, "povijesna" drama
Aaron Sorkin
HBO
Jeff Daniels, Emily Mortimer, John Gallagher, Jr., Alison Pill, Thomas Sadoski, Dev Patel, Olivia Munn, Sam Waterston
24. lipnja 2012.
<3
Fino, fino.
I politely disagree.
Iskreno, lijeno mi je sad reciklirat argumente u stranu serije jer sam već potrošio vremena i vremena raspravljajući o njoj, tako da ću samo reći da su, po mom mišljenju, kritike na seriju prežestoke.
Ne smeta mi toliko nečije negativno mišljenje, koliko su mi zasmetale kritike nekih ajmoreći “cijenjenih” kritičara koji su nasrnuli na seriju s toliko bijesa i gnjeva da bi, proporcionalno tome, kada bi htjeli ostati dosljedni, morali otići i osobno priljepiti metak u čelo autoru Secret Life of the American Teenagera zato što je onečistio kuglu zemaljsku takvim šitom. ^^
Pošto je Dario napravio hit-and-run te zbrisao na more, bit ću njegov odvjetnik (tim više što je njegov odvjetnik s njim):
Nije baš usporedivo, ne? SLotAT (heh, slut) je irelevantna serija irelevantnog autora na irelevantnoj mrezi. Newsroom je Sorkinov, na HBO-u. I govori o dosta vrućoj temi – politici. Tako da je automatski neusporedivo relevantniji i samim time podlozniji komentarima.
Nego, da. Slazem se s Dariom oko svega, osim manjim dijelom oko HBO komentara, glede adaptacija. Dobro, ništa nije usporedivo sa Sopranos / Deadwood / SFU / Wire combom, ali da Luck nije neslavno završio imali bi više… konja za utrku? Tako dugo dok su adaptacije dobre, nemam nacelno nista protiv njih. Cak i ako su originali britanski.
Nego, da. Sorkin. Meni je ovo također jako, jako ljigavo, ali gledam jer… Ne znam. Hate watching je to već sada polako. Daleko od toga da nema iskupljujućih dijelova, ali prevladavajući ton je Sorkinova samodopadnost, pametovanje s visoka i još bolje – s dvije godine odmaka. Pomalo bizarno, meni. Treme ima isto (liberalne) političke konotacije kao Newsroom, samo što je Sorkin daleko, daleko glasniji i odvratniji u svom izražavanju stavova. A, ironično, s njima se čak i slažem. Tea Party pokret je pun neinformiranih ljudi zaostalih u nekim davnim vremenima (ili su ga barem takvi preoteli i najglasniji su), ali treća epizoda je meni bila potpuno ljigava. A navodno je četvrta lošija, još nisam pogledao.
Iskoristio sam TSLOTAT čisto zato što mi je prvi pao napamet kao primjer klasičnog televizijskog šita, ali mogla se i tu dići strka i panika oko toga što se ovdje propovijeda djeci koja još nisu ni krenula u srednju da se jebavaju i imaju dječicu. Ali nebitno. :)
A da, Treme je tri klase iznad Newsrooma, to ne osporavam. Teško da će itko ikada moći dosegnuti Simonovu kvalitetu (iako se tome, naravno, nadam (: ).
Jasno mi je da se po Newsroomu pljuje zbog političkog pametovanja, ali to nije moj primarni razlog gledanja serije. Istina, da je Sorkin zadrti republikanac koji želi strpati sve žene u kuhinje, objesiti sve imigrante i spaliti sve homoseksualce na lomači, onda bi mi serija debelo smetala i išla bi mi na živce. Ovako, uz slaganje s njegovim stavovima, uživam u šezdeset minuta dijaloga koji je ipak drukčiji od bilo čega na televiziji. Meni argument da “nitko tako ne priča u stvarnom životu” ne drži vodu jer nijedna serija nije 100% realističan prikaz stvarnog života (osim Tremea, ofkors :P ). Taj se argument, naravno, proteže kroz većinu kritika jer Sorkin teži realističnosti, ali svi su serindali i po Amy Sherman Palladino zbog Gilmoreica, no istovremeno su uživali u seriji. Furthermore (imam osjećaj kao da pišem for and against esej iz engleskog :D ), kao netko tko je proveo poprilično velik broj sati ispred televizora na kojem su se vrtili američki programi, sviđa mi se ono što serija predstavlja – “nekorumpirane” medije koji prenose vijesti u namjeri iskrenog i točnog informiranja publike, medije koji su u potpunosti napustili senzacionalistički pristup prenošenja izmišljenih “vijesti” samo zbog napucavanja gledanosti. Sorkin je predstavio taj stav u pilotu – kasnije ga je, očito, napustio, jer kroz svaki broadcast News Rooma kojeg vidimo izbijaju Willovi ljevičarski stavovi iako je deklarirani republikanac. Kao.
Newsroom je jednostavno serija u kojoj ili uživaš ili koju organski ne podnosiš. Ja primjećujem njezine nedostatke – ženski likovi, su, naprimjer, dosta loše napisani. Klišej montaža sa Coldplayevim Fix You u pozadini je također bila cheesefest. Priča sa psihijatrom “pacijent dođe kod psihijatra uvjeren da je s njim sve u redu i deset minuta kasnije prepričava skrivene tajne svoje podsvijesti” je isto done to death (fali mi hrvatski izraz :D ). Ali, tlak mi skoči na 200 kad vidim retaje koji slove kao “kritičari” po Twitteru kako poseru seriju u par tisuća riječi tjedno, i 20 minuta kasnije svršavaju po novoj epizodi True Blooda. Mislim, na Metacriticu Newsroom ima ocjenu 57, a True Blood 73. Znam da uspoređivanje serija po ocjenama na Metacriticu nije baš najkvalitetniji i najoriginalniji argument, ali TNT-ev Dallas i Leverage, ABC Familyev Bunheads, CBS-ov Dogs in The City (!), USA-ov Burn Notice, White Collar i Covert Affairs – svi redom imaju više ocjene od Newsrooma, i to mi nikako ne ide u glavu.
nisam mislio da će i doći taj dan,ali slažem se s marinom!uz sve ovo što je tako elokventno objasnio,ja ću samo dodati da gledajući seriju sat vremena proleti sam tak…
Oko kritičara… Ne znam, ne mogu to bas komentirati bez da idemo poimenice o kojima se radi… Metacritic kriticari inace mrze jer je nemoguce destilirati tekst od 10-ak tisuca znakova u dvije znamenke (zato meni znaju dici tlak komentari tipa “zasto samo 65, mislim da zasluzuje bar 70” ili “dali ste xy seriji1, a seriji2 samo yx”). Metacritic je potpuno irelevantan nakon prve sezone. Nakon toga o serijama pisu samo oni koji nisu odustali nakon prve sezone i dobijes jako, jako iskrivljenu sliku. Hence True Blood average score 73.
I toj iskrivljenosti pridonosi to sto Metacritic sam procjenjuje ocjene (sto se nikom ne svidja, ali eto), a dosta kriticara je u tekstovima odignoriralo pozitivne stvari serije jer ih je jako smetalo Sorkinovo izdrkavanje, iako sumnjam da ce negirati pozitivne dijelove. Ti tekstovi su onda pretezno negativni, a Metacritic im nalijepi debelo nisku ocjenu i… Tu smo gdje jesmo.
Rekao sam gore, stvar je u ocekivanjima. Sorkin je za svoje radove postavio ljestvicu visoko, i onda je razocaranje proporcionalno veliko. Sorkin + HBO + sjajan cast… S druge strane, ove serije koje si na kraju nabrojao su napravljene kao nezahtjevne i ne pokušavaju biti nešto relevantno. Za razliku od Sorkina.
Ali hej, zasto ja branim nepoznate Amere…
Ono sto cu ti ja reci je da uopce ne osporavam da Sorkin neke stvari radi jako dobro (i zato nije ni nuzno da se puno razilazimo u misljenju), ali ni da je dobar njih auto-plagijat. Ne mora to biti velika zamjerka, doduse. Da, tip je profesor televizije za 95% ostalih tv scenarista.
Ali ono sto mi redovito dize tlak je ta samodopadnost, arogantnost, umisljenost i ljigavost koja se vidi u svakoj minuti serije. Newsroom nema baš nikakvu svrhu osim da bude poligon za Sorkinovo izdrkavanje i prodikovanje, niti se trudi biti puno vise od toga (u 3 epizode koje sam gledao). Apsolutno sve u seriji je podređeno tome. Ovo je komotno mogao biti film i bok. I to je glavni uteg koji u WC vuče sve ostalo pozitivno, za mene.
A potpuno se slazem i s njim i sa stavovima i svime. Samo mi nacin na koji to prezentira djeluje odbojno. Šteta vremena svih uključenih, koji mogu puno, puno bolje.
Ja (valjda) imam sreće da nisam do sada gledao Sorkina pa mi je ova serija super. Valjda je Sorkin i odabrao temu news showa da može glasno izražavati svoje stavove :-)
Jedan D.E.Kelly u Boston Legalu je bar imao vise stila u hiperboli kritiziranja drustva, ovo Sorkinovo je upravo bljutavo.
Doduse, nisam narocito siguran da je Kelley bio išta više self-aware od Sorkina, ali BL je barem bio irelevantniji i zabavniji.
Moze i vrijeme proletjeti i biti zabavna, ako vas ne bodu u oci kartonski likovi i predvidljiva radnja, glavni lik koji nije seronja ali se trudi to biti (da je bar seronja);svejedno se serija ne uklapa u red novih HBOvih serija. Meni.
Pokusaj prikazivanja cistih profesionalnih nesenzacionalistickih vijesti na temelju istih takvih od prije dvije godine je takoder upravo smijesan; bez da ulazim u te zelje za Sorkinovom boljom Amerikom, da mi ne pozli. <3
Nije najbolja serija, ali definitivno nije ni najgora u moru serija koje se prikazuju na americkim televizijama, ne zeli Sorkin da menja svet sa ovom serijom vec da pokaze kako bi novinarstvo trebalo da izgleda, prenosenje vesti bez cenzure i bez zagadjivanja informacionog jezgra poruke, danas se velike televizijske kuce otimaju za gledanost, gledanost podize cenu reklamnog bloka, oglasivaci uticu na uredjivacku politiku televizija, a gde su jos drustvene i politicke organizacije koje takodje vrse naknadnu cenzuru, svi ovi faktori uticu na to da svaki prilog informacionih emisija lici na jednu veliku reklamu. Seriju vidim kao kritiku komunikacionih centara i profesionalnih komunikatora u njima.
“Mozda ne diluju drogu, ali razvoze dilere u autu.” (Will McAvoy)
Bez ikakve uvrede ali recenzija mi nema licni pecat, deluje mi kao da je autor raskomadao par recenzija sa razlicitih sajtova i sve to sastavio u jednu celinu a da nije odgledao seriju jer da je pogledao seriju znao bi da Will koristi telepromter.
Bez ikakve uvrede, ali djeluje mi kao da komentator vreba djecu iza vrtića jeftinom Snjeguljicom na štapiću.
Mislim da Will McAvoy ne gleda blagonaklono na izvlacenje zakljucaka iz dupeta, trebao si to skopcati vec. Ili ni ti nisi gledao seriju? DUN DUN DUN!
nije loša recenzija, a ni rasprava, ali mislim da promašujete poanu. za pitanje je li ovo dobra ili loša serija, količina Sorkinova moraliziranja (i boja političkih stavova iza njega) je nebitna.
ono što Sorkin radi dobro, radi dobro u svim serijama, a to je upravo to političko moraliziranje, upravo tu on dolazi na svoje.
ono što u Newsroom-u radi neprobavljivo loše su ljubavni odnosi među glavnim likovima, nešto čega u prijašnjim serijama gotovo i nije bilo (ili je bilo prikazivano puno realističnije i, još važnije, u puno manjoj mjeri).
1. Emily Mortimer u svakoj sceni s Danielsom u kojoj govore o svojoj prošlosti kriči gore od Fran Drescher, da ne kažem kako joj (njenom liku) kvocijent inteligencije pada dobrih 80 poena.
2. ljubavni trokut između asistentice i dva producenta je otprilike na razini SLoAT, i po kvaliteti priče i po kvaliteti glume.
da smanje ton s ovim ljubavnim glupostima. možda bi i imali solidnu (ne dovodim u pitanje pretencioznost) političku dramu, ovako imaju iritantnu moralizatorsku meloramu.
Nije moraliziranje samo po sebi loše, već 1) kako je izvedeno, 2) to sto je single-serving.
@porfirio Mislim da, ako se ni Sorkin nije potrudio dovoljno da osim moraliziranja, pametovanja i samozadovoljstva ponudi neku zanimljivu radnju ili nekartonske likove, nije puno promaseno ako ih se ne spominje previse. No slazem se, sve bi bilo probavljivije da su likovi izgradeni, a ne jednodimenzionalna pomagala Velikom planu Nabijanja Americi na nos kako bi Vijesti i Mediji trebali izgledati.
Npr. da je Will zaista seronja, bilo bi zanimljivo.
rasprava o Sorkinovu moraliziranju je rasprava o tome sviđa li mi se serija ili ne (ne potpuno racionalna rasprava o nečijem ukusu), a to je razina koja me ne zanima. Isto tako možemo reći da je True Blood smeće jer nema ništa osim sisa i lažne krvi. Činjenice govore da je True Blood najgledanija serija na HBO-u (nije li?) i vrlo je moguće da ga ljudi gledaju upravo zbog sisa i lažne krvi.
Meni to moraliziranje ni najmanje ne smeta, štoviše, to mi je najdraži dio serije (Newsroom, True Blood je smeće čak i sa sisama). S druge strane, zaslužuje li Newsroom mjesto u rosteru HBO-a? vjerojatno ne, čak i da ga “poprave”.
@porfirio Mislim da me nisi dobro shvatio. Ne raspravljam ja o moraliziranju, niti mi ono smeta samo po sebi – smeta me nacin na koji je to moraliziranje izvedeno i kako su svi drugi aspekti, od likova do radnje podredeni njemu.
Ja inače gledam puno serija i Newsroom mi je jako dobro sjela (možda zato što je ljetna stanka kod ostalih serija). Tako da se ne slažem da je to serija za one ljude koji ne gledaju televizijske serije.
A što se tiče da je sramotno i nerealno kako likovi pričaju u seriji, to je kao da kažeš da je House MD šrot serija jer ne postoji takav doktor i takvi slučajevi ili da je CSI retardirana serija jer ne prikazuje realno kako se rješavaju slučajevi. Ovakve izjave, od strane kritičara serija, me tjeraju da pomislim da se možda autor uvrijedio što su svi ostali novinari prikazani kao lažljivci i beskralježnjaci u ovoj seriji, pa je sve to osobno shvatio… Inače Sorkin je u intervjuima rekao da u ovoj seriji želi prikazati svoje ideje kako bi on htio da novinari budu: moralni i pošteni. A Sorkin je istraživao za ovu seriju tako što je provodio vrijeme u različitim novinarskim televizijskim studijima. Ali naravno, autor je to zaboravio napisati.
Smiješno mi je da je ovaj website toliko nahvalio seriju Girls, čiji mi je pilot bio toliko odbojan i iritantan, pun likova s kojima se nit mogu poistovijetiti niti želim biti, za razliku od Newsroom, gdje je prvih 10 min pilota privukla svu moju pažnju i iako su možda likovi i dijalog prikazani ideološki (ili nekima “nerealni”), radije ću onda okrenuti na 40 min te ‘fantazije’ i biti zabavljena.
Girls, za razliku od Newsrooma, je bar kreirao likove koji ti mogu biti odbojni, ili s kojima se mozes sloziti, ne sloziti; za razliku od nepostojecih kartona. Mislim da je to dovoljno puta napisano. Takoder, rijec koja ti nedostaje je formulaicne – tv serije. Nije isto kao u Houseu ilii ne znam kakve sad paralele vuces, jer Sorkin zeli biti realistican, istovremeno idealizira, a taj neprirodan dijalog bi mozda i funkcionirao da je konzistentan, a ne da likovi budu u jednom trenutku genijalni, a onda, kad ne trebaju biti, ili cisto da bude smijesno, debili. Ne priznajem.
Kaj got tko rekel meni je serija izuzetna. Likovi su mi realistični (for the most part), radnja koja se vrti oko stvarnih vijesti te jednostavno uvuče i zaokupi, a pogotovo mi se sviđa način na koji obrađuju ono što se događa iza kamere. Jasno mi je da to nije prva takva serija niti prva serija na tu shemu, ali u moru nekvalitetnog programa je nešto što s užitkom pratim…
slažem se s recenzijom, od serije sam odustao nakon četvrte epizode, jednostavno mi nije legla..
Ja imam podvojene osjećaje o seriji :/ I dok volim ovakve serije, tj. samu ideju, broj izgovorenih riječi u rečenici, Sorkina i sl., jako me nervira njegovo pametovanje koje je ovdje iznad svih njegovih pametovanja. Iako sam malo zapela (tek 3 epizode sam pogledala, ali ću nastaviti) pa ne znam što bude dalje, nadam se da će mu pametovanje biti recipročno kad su obje strane u pitanju te da će si tako dati legitimitet. Samo u tom slučaju ova serija i njezina ideja imaju smisla – bar što se mene tiče :D
Inače, jako mi se sviđa ta ideja da nam prikazuju stare vijesti i kako ih oni obrađuju. Zaniljivo mi je jer tako barata postojećim materijalom. Lako je smisliti neku ubitačnu vijest i sve oko nje, ovako je ograničen.
Eto, možda odlučim za par epizoda sviđa li mi se serija ili ne…
Ovo je zanimljivo i ironicno kao followup: Aaron Sorkin zeli da novinari uvijek prezentiraju nepristrane cinjenice, ali nema neku namjeru novinarima prezentirati cinjenice http://www.vulture.com/m/2012/08/aaron-sorkin-and-the-curious-case-of-the-newsroom-firings.html
Odlična mi je serija! Otkrila sam je neki dan i sad jedva čekam da pogledam novu epizodu za koji dan.
Samo me brine što su možda trebali početi sa nekom kasnijom godinom. Evo, već 7. epizoda i već su u 2011. Bilo bi mi žao da tako brzo završe.
*ranijom
Po tomu, Sorkin ce doci i do 2012 i kasniti za stvarnim vijestima par mjeseci i znalacki pokazivati tim news channelima kako se taj posao radi, kopirajuci i nadopunjavajuci vijesti s istih tih kanala, dok nekomu ne dopizdi njegova bahatost i ne upuca ga. Nekomu s Foxa. Sacmaricom.
Malo si pobrkao stvari. Sorkin ne radi news show, nego seriju o news showu. Zato i nije bitno da bude aktualan.
S druge strane nije ni Will prikazan kao bezgriješan novinar, što se lijepo vidi u sceni sa afro-američkim homoseksualcem.
Problem sa aktualnosti je da Sorkin u Newsroomu događaje reporta sa perfektnim uvidom u stanje stvari, nakon što su se događaji odvili, razlika između crnog i bijelog postala jasnija i svi podaci prikupljeni. Popujući kako je to trebalo napraviti u danom trenutku.
Novinari koji izvještavaju dnevne događaje nemaju taj luksuz.
I zasto to predstavlja neki problem?
Da, Sorkin ima prednost nad EP news showova jer su se sve te vijesti dogodile prije godinu dana, no on ne radi news show nego tv seriju o news showu i to o idealiziranom news showu kakav bi on zelio da bude na tvu. Da se vijesti ne rade na temelju ratinga nego na temelju vaznosti za populaciju.
Gledao sam ga kod Colberta i pricao je kako je motiviran legendama americkog novinarstva (Cronkite,…). Rekao bih da Cronkite nije patio za ratinzima, niti je birao vijesti kako bi se sto vise zaradilo na reklamama. To je poruka koju Sorkin zeli poslati.
Kao show runner na to ima pravo. Sada nekome smeta njegovo pametanje, nekome smetaju liberalni/anti teaparty stavovi (vj polovici amera) no to je kod ovakvih serija uobicajeno. Dovoljno su velike i kontroverzne da polariziraju misljenja o sebi.
Gledao sam ga kod Colberta. Znam što *pokušava* i ironicno je da se slazem s njime u vecini politickih stavova i glede stanja novinarstva. To nije stvar ovdje.
I postavljas mi vec odgovoreno pitanje.
News Night je idealiziran i Sorkin se njime sluzi da kritizira i prodikuje ostalim news showovima kako se to treba raditi. Ali na principu general “poslije bitke”. Sa godinom odmaka kada su se cinjenice iskristalizirale. Kao sto rekoh, “pravi” novinari nemaju taj luksuz i zato ovo izgleda samodopadno ljigavo.
I za dodatnu dozu ironije, pogledaj ono sto sam linkao vec gore:
http://www.vulture.com/m/2012/08/aaron-sorkin-and-the-curious-case-of-the-newsroom-firings.html
Dakle, tip je lagao novinarima. U idealiziranom svijetu, novinari bi takodjer trebali imati dostupne informacije, a posao im prilicno otezava kad netko okrece istinu i zeli da to izvjestavaju.
a Treme niko ne spominje? ili je i to adaptacija?
tek moram pogledat, ali da je studio 60 baš tako loš, i nije. dan je lijepi uvid iza kulisa.
jasno mi je da se ova serija ne sviđa svima.Ako u seriji nema tinejđerskih vampira i jos ljepših teen mladića zbog kojih curice režu vene,e onda sam spremna seriji dati šansu i ne mislim da sam pogriješila!
Izuzetno sam razočarana serijom.Obožavala sam Sports Night,Studio 60…očekivala sam puno dobila ništa.Dakle svi znamo da Sorkin reciklira svoje stare serije.I zapravo tepe jedno te isto sa blago promijenjenim likovima.Scenario The Newsrooma je unekim dijelovima isti kao Studio 60.Recimo u Studio 60 jednom od likova brat je otet u Afganistanu,svi skupljaju novac ali puno im nedostaje.Tad glavni lik teatralno daje novac…poznato?Ali dobro,reciklažu mogu preživjeti,ali ženske likove ne…Emily Mortimer je trebala glumiti nekakvu spasiteljicu njihovog showa,nekog genija,najboljeg producenta od svih,preživjela je sve i svašta…a dobili smo šta?Djeluje izuzento nesposobno,cmizdravo…Osim toga vremenski tijek nikako ne odgovara.Povijesne stvari se događaju sa večim vremenskim razmakom,dok se njihove razmirice događaju u tjedan dana.Ma po meni serija je puna mana,mogla bi ih nabrajati…………
Ovo je tipičan primjer osobe koja je osudila seriju prije nego ju je uopće i počela gledati. FUJ!
Ovo je tipičan primjer osobe koja je komentirala prije nego je uključila mozak.
Sramotan odgovor. Pogotovo od autora. Na bilo koga.
Ako je komentator supak, mislim da i autor ima pravo biti supak. Mada ja nisam autor.
Svejedno, ostanite iznad toga. Postoji ban il već neki vrag za idiote. Ako ste iznad toga dosad (a jeste) ne morate se na njihovu razinu spuštat.
Where’s the fun in that?
Znam ja da se trebam rijeđe trolati sa takvima, ali je jace od mene. A tu je i to sto komentare ovdje gdje sam “doma” uzimam osobnije od komentara na sajtovima gdje me ekšli placaju.
Mada nismo ni dosli do rodbine, a da sam obrisao komentar, bilo bi dizanja na noge da se brise zbog neslaganja. Paeto.
Problem je što ja i ne vidim ništa sporno u gornjem komentaru osim što je ad hominem. A k vragu, uvijek će bit ljudi nastavljenih na ljude a ne na tekstove.
Sporno je zakljucivanje iz dupeta, da je “autor osudio seriju prije gledanja”. Sto je glupost iz vise razloga i eventualno bi stajalo da je nasao Darijev komentar prije premijere gdje govori “ovo ce biti smece”. Ali necemo vise o tome, nije vrijedno.
dogovoreno, ali rekao sam ti da se taj stav da iščitati iz gornje recenzije čak i kad zanemarimo o kojoj seriji govori. To je stvar toga kako je recenzija napisana stilski i u kojem je diskursu što je moj problem s njom od samog početka jer bi takva bila loša i da nije i “Newsroomu”. Baš stoga jer odaje taj dojam koji je gore spomenut, jer sam ga imao i ja i to bez da sam pročitao ovaj komentar.
Ne slazem se s recenzijom. Odnosno slazem se s poantom recenzije (da sorkin gura svoje svjetonazore) no revolt protiv toga u toj mjeri je neopravdan. Recenzija zvuci kao copy/paste transkripta jedne strane politicke debate. Ljudima na nasem podrucju zavrzlame oko republikanci-demokrati ne bi trebale u toj mjeri biti bitne posebice dok je Sorkinova interpretacija ispravna. Ima hrpu drugih stvari koje seriju cine samo prosjecnom, no guranje stavova autora nije glavni. Isto tako kao nedostatak staviti cinjenicu da serija nije nekoliko puta bolja nego dosadasnji najbolji doseg i da zbog toga Sorkin je u biti nemastovit autor je dosta nerealno.
Sorkin ne “uci” novinare svoga posla i igra se “generala poslije bitke” koji sa svim cinjenicama nakon nekoliko mjeseci pokazuje kako je trebalo prenjeti neku vijest vec kritizira senzacionalisticko novinarstvo i cinjenicu da je bitno biti prvi bez obzira koga se “pregazi” u tom postupku.
Negdje krajem 2000. ili početkom 2001. (ne sjećam se više točno kad) prijatelj me zamolio da mu redovito iz dana u dan snimam kompletnu seriju Život na sjeveru koja se započela reprizirati na HRT-u. Iako nevoljko, prihvatio sam taj zadatak i premda u početku nisam niti htio pratiti seriju malo pomalo shvatio sam njezinu genijalnost i ubrzo se uhvatio kako jedva čekam da dođu 22h kada će započeti nova epizoda i kada ću na svom VHS-u moći pritisnuti tipku „rec“.
Početkom ljeta 2001., kada je s emitiranjem započela posljednja šesta sezona serije, HRT je odlučio napraviti ljetnu pauzu u prikazivanju i baciti se na svoj sada već uobičajeni „ljetni retrovizor“. Do tada moje snimanje i gledanje serije gotovo pola godine prešlo je u takvu naviku da fizički i psihički nisam mogao zamisliti ne snimanje barem nečega svakoga dana. I tako su u ljetnom retrovizoru prvo započeli s prikazivanjem treće sezone Sopranosa koju sam odmah odlučio snimiti (iako do tada niti epizodu nisam pogledao), a nakon toga krenula je druga sezona Zapadnog krila, serije o kojoj sam načuo da je vrlo hvaljena, ali čiju sekundu nikad nisam ranije pogledao (važno je napomenuti da mi do tada serije i nisu bila jača strana – eventualno gledanje Hitne službe, Dosjea-X i tu i tamo Prijatelja bio je vrhunac; u to vrijeme Hollywood je još uvijek snimao fantastične filmove, a kao najveći filmski obožavatelj u državi, odlazak u kino iz tjedna u tjedan bilo je „a must“).
Međutim, nakon što sam pogledao Život na sjeveru, Sopranose te Zapadno krilo shvatio sam da su serije nešto čemu se treba pridodati pozornost. Te jeseni na HRT-u su započele s prikazivanjem 24 i CSI: Las Vegas, a na Novoj TV Dva metra pod zemljom. Pridodamo li tome i nastavak gledanja Hitne službe, Dosjea-X, Sopranosa, Života na sjeveru i Zapadnog krila – novi televizijski ovisnik o serijama u Hrvatskoj je bio rođen.
Naravno, Zapadno krilo mi je odmah postala najdraža serija. I premda su Sopranosi bili barem jednako kvalitetni u svim segmentima kao i serija Aarona Sorkina (scenarij, režija, gluma) – Zapadno krilo imalo je tu dozu neozbiljnosti u seriji koja se bavi (pre)ozbiljnim stvarima koja je bila dovoljna da u svojim godišnjim listama uvijek bude ispred Sopranosa (najveća borba uvijek se ionako događala u kategoriji glavne glumice – nikako se nisam mogao odlučiti glumi li bolje Edie Falco ili Allison Janney; ne znam to niti danas).
Usudim se reći da spoj scenarija, režije i fotografije kakav je postojao u seriji Zapadno krilo do tada nije bio viđen. Naravno, bilo je i prije produkcijski kvalitetnih serija (šifra: Hitna služba), ali one su se većinom svodile na uredno odrađen posao tijekom svih 22 epizode i tek pokoju zbilja extra-dobru epizodu tijekom sezone koja će biti glavni konkurent za Emmy nagrade. Kod Zapadnog krila u prve četiri sezone moguće je nabrojati barem 6 epizoda iz svake sezone koje bi bez problema mogle konkurirati za nagrade Emmy u kategorijama scenarija, režije, glume i kamere. Ovo potonje vrijedi i za Sopranose.
Tek nakon nekog vremena gledanja serije shvatio sam da se ime Aarona Sorkina pojavljuje u gotovo svim epizodama kao potpisnik scenarija pa me zaintrigrirala ta neobičnost i nevjerojatnost – čovjek je od 88 epizoda koliko ih je sveukupno snimljeno dok je on radio na seriji napisao njih 85 što je zbilja impresivno. Odlučio sam malo istražiti i pročitati o čovjeku koji je sam napisao gotovo čitavu seriju te se dodatno upoznati s njegovim radom.
Tako sam se iznenadio otkrivši da je upravo on napisao scenarij za Malo dobrih ljudi, odličnu sudsku dramu koja je iznjedrila jednu od najpoznatijih filmskih rečenica svih vremena („You can’t handle the truth!“) koju izgovara Jack Nicholson na vrhuncu filma. Film je nastao prema istoimenoj kazališnoj predstavi koju je Sorkin pisao na ubruse dok je radio kao konobar u restoranu. Nakon toga napisao je scenarij za lošoćkasti Malice s Alecom Baldwinom i Nicole Kidman – film iz kojeg ništa nije proizašlo i koji je danas gotovo zaboravljen. I onda se dogodila komedija Američki predsjednik. Prva verzija scenarija imala je preko 300 stranica, a ono po čemu je film danas značajan (osim po tome što se radi o poprilično zabavnoj komediji u kojoj Michael Douglas glumi predsjednika kakvog svi želimo imati) jest činjenica da je Zapadno krilo nastalo upravo iz ostataka scenarija koji nije upotrebljen u finalnoj verziji.
Jedina stvar koju do danas nisam pogledao od Aarona Sorkina (a dva puta sam pokušavao) jest televizijska serija Sports Night koja je nastala krajem 90-ih; između Američkog predsjednika i Zapadnog krila. Općenito imam problem s humorističnim serijama, a pogotovo s onima čiji je smijeh snimljen na traku (čast izuzecima Prijatelji, Will & Grace i Teorija velikog praska) iako je Sorkin vodio bitku s producentima oko trake koja je u drugoj sezoni – kako sam negdje pročitao – u potpunosti maknuta.
Posljednjeg desetljeća Sorkin se okrenuo filmu – nakon Emmyja valjda je zaželio osvojiti i filmske nagrade (Zlatni globus i Emmy). To mu u prvom pokušaju nije pošlo za rukom (Rat Charlieja Wilsona), ali jest u drugom. Društvena mreža ponovno je sjajan spoj scenarija i režije – od obične knjige o tome kako je nastao Facebook Sorkin radi zanimljiv scenarij, a Fincher režira kao da se radi o napetom trileru. Kraj filma scenaristički nas je podsjetio na filmski klasik Građanin Kane pa nije niti čudo što je Društvena mreža s pravom proglašavana filmom godine, a Sorkin osvojio obje željene nagrade jednim „udarcem“.
Sve do ljeta 2009. godine smatrao sam Sorkina najboljim televizijskim scenaristom i oprostio sam mu malu reciklažu koju je napravio sa serijom Studio 60 na Sunset Stripu. Iako, nemojmo se zavaravati – i kao blaga reciklaža, ta serija je svejedno u toj jednoj sezoni bila kvalitetnija od polovice ostalog što sam tada gledao. Osim činjenice da se radnja vrti oko pozadine televizijskog showa (slično kao i u Sports Night) najveća reciklaža u samom scenariju osjetila se u trenutku kada Danny Tripp priznaje medijima da je bio ovisnik o kokainu (Zapadno krilo imalo je priču o ovisnosti u prvoj sezoni – Leo McGarry). Pridodamo li tome i glumca Bradleyja Whitforda koji je htio ili ne konstantno podsjećao na ulogu svoje glumačke karijere iz Zapadnog krila (Josh Lyman), režiju Thomasa Schlammea (Zapadno krilo) te rejtinge gledanosti koji su konstantno opadali (jer, priznajmo, američka populacija rijetko kad shvati što bi morala gledati, što ne, a što bi trebala gledati) – Studio 60, kao serija koja spada u potonju kategoriju, nije imala nikakve šanse.
U to ljeto 2009. godine upoznao sam se s gospodinom Davidom Simonom i njegovom serijom Žica. Svaka čast Sorkinu i njegovoj razigranosti, humorističnosti i pristupu obradi tema, ali Simon je nešto na što ja padam instantno – realist. Nakon gledanja Žice, Zapadno krilo i Aaron Sorkin pali su na drugo mjesto najomiljenijih serija i najomiljenijih televizijskih ljudi. Svejedno, Sorkina sam nastavio pratiti i uživao u sportskoj drami Igra pobjednika u kojoj su i Brad Pitt i Jonah Hill ostvarili uloge karijera (još uvijek sam čvrstog mišljenja da je Pitt pokraden na ovogodišnjim Oscarima), a koju je sam Sorkin spasio od propasti svojim scenarističkim zahvatima.
I sve to dovodi nas do nove Sorkinove serije – Redakcija. Sve ovo gore napisao sam kako bi se vidjelo a) da znam o kome i o čemu pišem i b) da naglasim koliko je ovaj čovjek uistinu napisao scenarija. Jer, kad napišeš 40 od 45 epizoda jedne serije, 85 od 88 epizoda druge serije, 22 od 22 epizode treće serije te još tri potpuno različita filma u međuvremenu – reciklaža i gubljenje originalnosti su neminovni. Sve što ti ostaje jest tvoj vlastiti stil pisanja kojim Redakcija obiluje. Oni koji vole Sorkinov način i stil pisanja – voljet će i Redakciju. Oni kojima je takvih stvari dosta ili koji ga nikad nisu voljeli – Redakciju će pljuvati ili čak ne gledati (što bi bila pogreška, bez obzira na sve).
Sorkinov stil je jasan: brzi dijalozi, rasprava o stvarima koje nama običnim smrtnicima ponekad i nisu pretjerano jasne te humoristične dosjetke i upadice tijekom razgovora likova koje u ponekim trenucima prelaze granice teatralnosti, a sve kako bi se publika zabavila i opustila i kako sve to ne bi bilo pretjerano ozbiljno (Zapadno krilo je obilovalo takvim stvarima, s jedinom iznimkom što ono gotovo nikad nije imalo teatralnosti).
Od svih serija i filmova koje je Sorkin do sada napisao, Redakcija najviše podsjeća na kazalište. Jer, pored serija i filmova, Sorkin piše i kazališne predstave, a ako to netko nije znao do sada, u Redakciji je naprosto morao osjetiti. U Pilot epizodi imamo nekoliko scena koje bez pretjerivanja traju po 7-8 minuta, a u kojima se likovi izmjenjuju dok mjesto radnje ostaje isto. Iako to nije nužno loše samo po sebi, ono što je mene zasmetalo je ta teatralnost glumaca što je po meni više greška režisera nego scenarista. Kad već imamo tako dugačku scenu u kojoj se dijalozi neprekidno izmjenjuju, glumci to mogu i malo ublažiti, a ne još skakutati, lamatati rukama i vikati kao da su na pozornici, a ne ispred kamere.
Na početku druge epizode odmah imamo mini-reciklažu; Will McAvoy gleda dosjee svojih zaposlenika i pokušava upamtiti njihova imena, dok susjedi iznad njega popravljaju stan i na njegov stol uskoro pada komad plafona (gotovo identična stvar dogodila se liku Josha Lymana u seriji Zapadno krilo u jednoj od epizoda). U ovoj epizodi teatralnost se najviše osjetila u trenutku kada Mackenzie MacHale (loše ju glumi Emily Mortimer) slučajno pošalje svim zaposlenicima tvrtke mail koji je namijenila samo Willu pa juri iz svog ureda do središta redakcije i svima govori da izbrišu mail usput lamačući ručicama, a vrhunac je kada liku koji se zbilja zove Gary Cooper razbije mobitel. I premda nisam preokrenuo očima kao vjerojatno ovi panjevi na sajtu koji misle da je dovoljno pogledati tri epizode serije za napisati kvalitetnu kritiku, a onda ne kritizirati seriju već isključivo njezinog autora – mogao sam shvatiti zašto bi to nekome moglo zasmetati. Ali onda sam odlučio malo obrnuti novčić i pokušati to shvatiti na drugačiji način: možda je upravo ta teatralnost ono čemu je Sorkin namjerno težio kako bi se ova serija razlikovala od onih prije nje. Ako je to zbilja tako – onda, bojim se, da i nije baš uspio, jer opet ostaje taj njegov identičan (i jedinstveni) stil pisanja kojeg se ne može osloboditi.
Dijalozi su Sorkinova najjača strana, tu nema dileme. Najbolje se snalazi u scenama kad jedan lik postavlja pitanja, a drugi odgovara što je fantastično bilo vidljivo u Malo dobrih ljudi (sve scene u sudnici) i Društvenoj mreži (sve scene kada Mark Zuckerberg daje izjave odvjetnicima). Stoga nije slučajno što u Redakciji studio Willa McAvoya proglašavaju sudnicom (i to u par navrata) i što se McAvoy baš tako i ponaša prema svojim gostima – kao državni tužitelj (što je, otkrit ćemo u jednoj epizodi, jedno vrijeme i bio). Dakle, sudnica je dobila smisao.
Vratimo se malo reciklažama; ljubavne zavrzlame nikad Sorkinu nisu dobro ležale. Vjerojatno zato što i u privatnom životu katastrofalno stoji po tom pitanju. Glumci Jeff Daniels i Emily Mortimer imaju točno nula posto kemije na ekranu; s druge strane premda mi je sve to pomalo napadno i to na onaj najlošiji mogući način, Alison Pill (odlično odglumila bolesnu pacijenticu u izvrsnoj seriji Na terapiji) i John Gallagher, Jr. ipak imaju određenu glumačku privlačnost i simpatičnost (pogotovo ona, čega su producenti serije itekako svjesni i to koriste u gotovo svakom trenutku) pa njihove konstantne rasprave donekle i mogu proći. Stalna verbalna naguravanja i podbadanja McAvoya i MacHale nažalost ne mogu proći i vrlo brzo postanu iritantni. Da ne govorim o tome kako me uopće nije briga za njihov odnos.
I tu dolazimo do možda najvećeg problema serije. Jer, u Zapadnom krilu itekako me bilo briga za sve likove (jedina loša stvar koja se tijekom svih 7 godina dogodila u toj seriji je kada su se Josh i Donna spojili) – Sorkin je napisao te likove na način da nas je briga za njih. Kada na kraju druge sezone u prometnoj nesreći pogine gospođa Landingham (koja se od dotadašnje 42 epizode pojavila možda 20-tak puta i to u vrlo kratkim scenama) gledatelj ostane šokiran, a onda Sorkin kompletno finale posvećuje upravo njoj i predsjedniku te dobivamo najboljih sat vremena u povijesti televizije. Redakcija nažalost (barem za sada) nema tih likova i da lik MacHale padne na sred studija i počne grgljati krv kroz usta u najgorim mukama – gledao bih to potpuno ravnodušno. Zapravo, jedini lik koji mi je do sada upao u oko jest Don Keefer (poprilično dobar Thomas Sadoski) i to zbog toga što mi je u prve dvije epizode išao na živce, ali onda naknadno shvatiš da se radi o „dobrom dečku“ koji će vrlo uskoro izgubiti nešto čemu svi težimo – ljubav.
Najbolji trenutak prve sezone je četvrta epizoda u kojoj se napokon osjetila ta neka „veća priča“ unutar svih tih silnih manjih pričica koje se protežu iz epizode u epizodu. Način na koji McAvoy završi u tračerskim rubrikama njihove vlastite kuće je odlično osmišljen, premda Sorkin niti tu nije uspio izbjeći teatralnosti (bacanje pića u lice). Međutim, u ovoj epizodi se dogodi i ono što za sva vremena odvaja scenariste Sorkina i Simona – uljepšavanje od čiste realnosti. Pred kraj epizode predsjednik Reese Lansing ljutito ulijeće u studio i zahtijeva od Willa da pred kamerama kaže kako je Gabrielle Giffords mrtva, jer tako izvještavaju i druge televizijske mreže. U tom trenutku izvršni producent Don izgovara rečenicu: „To je osoba. Njezinu smrt proglasit će doktori, ne novinari.“ Kada bi Sorkin i Simon zajedno pisali scenarij i kada bi Sorkin predložio nešto ovoga tipa Simon bi ga vjerojatno poslao u onu stvar i napravio najcrnju verziju priče za likove njegove serije. Sorkinu nije do crnila – on voli humor, on voli razigranost, rasplesanost svojih likova, voli život, voli svjetlo, voli pozornicu, voli dobre stvari, voli patriotizam, voli patetiku. Možemo li mu to zamjeriti? Smijemo li mu to zamjeriti?
Šesta epizoda serije najveći je produkt reciklaže do sada. McAvoy dobiva tjelesnog čuvara (kao što je u trećoj sezoni Zapadnog krila dobila C.J. Cregg), a također ima problema s nesanicom pa odlazi do doktora (kao što je problema s nesanicom imao Predsjednik Bartlet u trećoj sezoni Zapadnog krila i razgovarao s psihijatrom). Čak su i neki dijalozi između doktora i McAvoya gnjusno identični onima koje vode psihijatar i Predsjednik Bartlet. Da ne govorim o tome da se radnja serije vraća unatrag što je donekle česta karakteristika Sorkinovih epizodnih scenarija. I premda sve to i nije tako loše, svejedno sam imao dojam da gledam Zapadno krilo s drugim glumcima. Najsvjetliji trenutak epizode je svakako onaj između Jima i Maggie kada mu ova objašnjava kako je na kartici izraza sućuti napisala „LOL“ misleći da je to kratica za „Lots of love“. Iako ne gledam humoristične serije, vjerujem da je ovo bolja fora od bilo koje iz bilo koje komične serije koja se trenutno prikazuje.
Osobno mi je sedma epizoda serije možda i najdraža i to ne zbog humoristično-teatralno-patetičnih scena u zrakoplovu kad Don pokušava prvo napustiti avion, a onda saznati koji se vrag događa da bi na kraju upravo on bio taj koji će pilote obavijestiti da je Bin Laden mrtav, već isključivo zbog Willa koji će NAPUŠEN o tome obavijestiti čitavu naciju. Bojim se da velika većina prosječnih Amerikanaca uopće nije shvatila ideologiju navedenog. Ne krivim ih.
Kao što je i sam priznao, Sorkin je gotovo kompletnu prvu sezonu usmjerio u smjeru Don Quijotea. Poput tog besmrtnog junaka, Will također na kraju završava u bolnici – zato se finale i zove „The Greater Fool“, jer upravo je Will (poput Quijotea) mišljenja da on jedini može napraviti nešto što drugi ne mogu. Sezona lijepo završava s djevojkom koju zapošljavaju s početka serije („I wanna be a greater fool“) koja će očigledno postati lik u drugoj sezoni. Još uvijek nisam odlučio što misliti o spajanju Dona i Sloan – s jedne strane mi je to baš cool, ali s druge pomalo nerealistično. Međutim, ono što sam definitivno odlučio je da je Sorkin trebao (čak morao) ostaviti scenu iz orginalne verzije scenarija posljednje epizode kada se Maggie i Jim poljube, odnosno NE poljube. Puno, puno bolje bi bilo da je on samo protrčao pokraj nje, ne primijetivši je (što je i pisalo u originalnoj verziji). Ovako to s poljupcem je bilo baš… Ljigavo. Ipak, najveći problem kompletne epizode leži u trenucima kada MacHale pokušava saznati kako je glasio ostatak poruke koju joj je Will ostavio na sekretarici. Najveći problem je ovo: kao gledatelj koji gledam njih dvoje već deset sati (deset epizoda), I really couldn’t care less.
Za kraj kratak zaključak: s jedne strane, The Newsroom je dobra serija, gledljiva serija, humoristična serija, razigranih motiva i likova. S druge strane, nikome neće biti pri vrhu najboljih serija godine. Očekujemo li to od Sorkina? Pa, budući smo već razmaženi njegovom prijašnjom i gore spomenutom kvalitetom, da. Ali ako tip ne donese visoku kvalitetu koju od njega u prvi mah očekujemo, ali ipak isporuči nešto što je gledljivo i bolje od 50% sranja koje se trenutno emitira na televiziji – imamo li pravo toliko jako ga kritizirati ili mu ipak oprostiti par „slipova“? Sami odlučujemo. Ja drugu sezonu svakako gledam – meni je Redakcija bolja i od Domovine i od Igre prijestolja.
Ovo je recenzija koja je toliko tendenciozna, bez ikakve prave televizijske i filmske kritike da je to strašno. Od početka do kraja izgleda kao da je napisana i prije nego je serija pogledana, izgleda kao da je autor donio zaključke a da joj nije ni dao šansu. Još uz to i vrijeđa potencijalno gledateljstvo. Sram ga bilo.. Pogledao sam dvije sezone “Newsrooma” i osim što se bavi kontroverznim temama, bavi se temama kojima se ne bavi nitko drugi. Da, i mene živciraju ljubavni odnosi između likova ali nakon druge sezone čak je i to ispolirano. Ne znam što bih ti kazao osim da se nijedna kritika nikada ne piše toliko tendencionzno, neobjektivno i iz svog kuta gledanja kao ova jer onda to nije kritika nego pljuvanje bez argumenata a mislim po drugim dobro urađenim kritikama da znaš razliku između jednog i drugog.
(nisam autor)
Zasto je kritika tendenciozna kada se ne slazes s njome, je li tvoj komentar tendenciozan jer se ne slazes s recenzijom? Znam da smo se Dario (autor) i ja veselili seriji zbog Sorkina, tako da su te fore sa “autor osudjuje prije gledanja” suplji komentari bez smisla.
FWIW: drugo mjesto na listi najiscekivanijih serija godine: https://www.serijala.com/izdvojeno/18-novih-serija-koje-iscekujemo-u-2012-godini/
Zato što nije kritika. S tim imam problem. Postoje kritike s kojima se ne slažem i to je relevantno, ovo nije kritika serije već Sorkinova političkog diskrusa i subjektivnog odabira tema. Serija je objektivno vrlo dobro odglumljena, u drugoj više nego u prvoj sezoni. Tematika je relevantnija i kritika je usmjerena i na samu mrežu a ne samo na one izvan nje. Ovo je tendenciozno jer o samoj seriji govori vrlo malo ili ništa, a serija objektivno jest vrijedna gledanja samo što autor kritike to nije mogao zaključiti jer ju je osudio već nakon Willovog početnog govora u pilotu. A vi bi se mogli isto naučiti prihvatiti kritiku a ne vrijeđati ljude koji ukažu na pogreške. Možda bi, gornji tekst neovisno o temi da se napisao drugačijim stilom bio više kritika a manje pamflet. Ovako postaje upravo ono za što optužuje “Newsroom” a to je za kvalitetu koju ova stranica obično daje – šteta.
I da dodam, živa je šteta što nema više autorskih serija. Kad pogledaš koje su ukinute, a da neke od njih nisu završile… To je šteta.
Ne, apsolutno nemam problem sa kritikom, jedino mozda sa stavom. I time sto malo lajes na krivo drvo, figurativno. (i ne znam gdje vidis da sam te vrijedjao, ali dobro)
Dijelim misljenje iz recenzije, ali ne govorim u Darijevo ime, pa necu nuzno braniti recenziju nego svoje misljenje: ostavimo pred vratima te fore sa inputiranjem da autor ima predrasude, ima problem sa izrecenim stavom u seriji, da ju je osudio na pocetku itd. Ne znas to, zakljucujes naprecac.
Serija je izrazito politicka i apsolutno je se moze kritizirati i na temelju toga. Bez brige, nije Dario, a nisam ni ja, mladi Republikanac ni radikalni Tea Partijaš. Potpuno suprotno, cak se slazem sa vecinom Sorkinovih stajalista. Jako mi je interesantna novinarsko-politicka tema i zato sam dosta iscekivao tu seriju.
Problem je u tome sto – bar te 4 epizode koje sam pogleda – Sorkin seriju koristi upravo za to, kao podij za propovijedanje. I to propovijedanje sa 20/20 hindsightom, sto je najveci problem serije. Stoji kritika politike, novinara i pracenja nekih dogadjaja. Ali nacin na koji je to napravljeno je ljigav i bas masturbatoran – pazi, Sorkin obradjuje nedavne dogadjaje sa sigurnim vremenskim odmakom, nakon sto su sve informacije prikupljene, a vijest sagledana sa svih kuteva. To je lako. Obrađivati te iste vijesti u realnom vremenu je malo teže.
Nisam mislio da mene vrijeđaš, ali taj dio si mi objasnio ispod tako da što se toga tiče sve pet. Makar kažem, treba znat i ne odgovorit na neke stvari. Ja ne dijelim mišljenje iz recenzije ali se neću prepirat. Svaka čast na mišljenju, zato smo tu da ga razmjenjujemo. To je istina što kažeš, ne znam stavove autora ali moj problem je što iz recenzije iščitavam upravo to što sam napisao a to ne bi smjela biti poanta nijedne, pa ni ove recenzije. Takvo je barem moje mišljenje. S tim da sam stava da je ista stvar napisana malo drugačije ne bih imao (ni ja kao ni još neki ljudi kad pogledaš komentare) vjerojatno takvo mišljenje o njoj (ni iščitao to sve skupa). To je, pak, stvar stila a to se može popraviti.
Misliš li da se Sorkin uspoređuje sa stvarnim TV voditeljima ili ih samo pokušava usmjeriti u smjeru u kojem bi, bez obzira na ideologiju trebali ići? Jer vremenski odmak nema veze s time je li nešto žutilo ili ne.
I sad kad iščitah malo više komentara slažem se kako je “Treme” bolja serija, ali meni je Simon općenito bolji autor od Sorkina tako da to nije čudno. Da je napravio samo “Wire” bilo bi dosta, a di su “Generation kill” i “Corner” u tome svemu još… Makar i “Tremeu” ljudi spočitavaju ideološku opredjeljenost, tamo mi je to životnije prikazano jer je drugo okruženje.
E vidis, to je mnogo, mnogo bolji primjer politicke kritike u seriji. Jer je ona usputna, a ne citava premisa serije. Jer Treme ima likove do kojih ti je stalo, a ne krpene lutke koje prepricavaju Sorkinove stavove. Treme je toliko slojevitija, smislenija, bogatija i jednostavno bolja serija od Newsrooma… Iako ne mislim da je Simon toliko bolji od Sorkina. Samo je Sorkin ovdje unhinged preko mjere.
Napisao sam ti malo duzi odgovor i onda zatvorio tab prije nego sam ga poslao. Sad ga necu vise pisat ponovo, jebiga. Ukratko: ovo drugo u svakom slucaju, samo na krivi nacin. I onda si se u komentaru poslije dotakao Tremea i pokrio upravo ono sto sam napisao, a to da je politicka kritika u Newsroomu sama sebi svrha (i vrlo heavy-handed forsirana). A televizija moze biti mnogo vise od propovjedanja stavova.