Recenzija: The Leftovers nije misterija, već emotivna drametina – serijala.com
Trenutno čitaš
Recenzija: The Leftovers nije misterija, već emotivna drametina

Recenzija: The Leftovers nije misterija, već emotivna drametina

Autori televizijskog fenomena Lost uvijek će biti jedne od omiljenih meta virtualnim grubijanima i misliocima i to je sasvim u redu. Ono što pak nije u redu je verbalno zlostavljanje proizašlo iz toga jer, iako su riječi samo riječi, znaju doći glave. Damon Lindelof, koji bi se mogao etiketirati kao glavni krivac za “katastrofalno” finale Izgubljenih, trpio je pljuvanje i cipelarenje na svom Twitter profilu dovoljno dugo.

Dana 14. listopada odlučuje ga, dotučen depresivnim mislima, izbrisati. No, kako ni u jednoj, a pogotovo televizijskoj industriji ništa nije slučajno, cijela stvar se pokazala lukavim marketinškim trikom jer je upravo taj datum presudan za priču Lindelofove nove serije. Da, čovjek je očito spojio ugodno s korisnim, ali korist vodi igru. The Leftovers (Preostali) novo je televizijsko čudo i, ma koliko to neki odbijali priznati, Damon Lindelof zna napraviti prokleto dobru seriju.

Nastala prema knjizi Toma Perrotte, pisca i scenarista poznatog po nemilosrdnoj analizi sociologije školskog sustava, The Leftovers je znanstveno fantastična priča koja to nije. Jednog sudbonosnog dana (14. listopada), 2% svjetske populacije (otprilike 140 milijuna ljudi) nestaje. Ne umire, ne prelazi u drugi oblik energije ili agregatno stanje, već u jednom trenu jednostavno nestaje. Serija se ipak ne bavi pitanjem “zašto”, “kako” i “gdje” nestaju, već što s onima koji su ostali.

Heroes Day meeting

Stoga Leftovers nije SF serija, već drama o ljudskoj psihologiji koja znanstvenofantastični element koristi samo kao podlogu i povremeno koketiranje s velikom misterijom. Fanovi Losta – ne očekujte spiritualnog nasljednika svoje omiljene serije (iako prezirete finale), već eliminirajte nerealna očekivanja, otvorite vrata novim idejama, opustite se i dajte joj poštenu priliku. K vragu, ako ćemo iskreno, i Lost je uvijek bila serija o ljudima, ne o pitanjima.

Prije nego što krenemo na analizu priče, glumce, jezivo realnu atmosferu i ideje koje se protežu kroz seriju, možemo li odmah na početku istaknuti taj jebački soundtrack? Max Richter kompozitor je čitave originalne glazbene pozadine, počevši od uvodne špice. Što se tiče slika tijekom te špice koje na bizaran način dočaravaju Sudden Departure (proizvoljno ime centralnog događaja), Jon Foster je autor, dok je specifičnu animaciju odradio Yu and Co. Richter je bio savršen izbor, jer je njegov neoklasični stil prikladan za seriju ovakve tematike, i pitanje je koliko bi ona izgubila na dočaravanju iste s nekim drugim, “lošijim” soundtrackom. Naš’o lonac poklopac.

Glumačka postava je prilično raznovrsna i nasumična, te sadrži i jaka imena i ona gotovo anonimna.

Odabranik srca Jennifer Aniston, Justin Theroux jako dobro odrađuje ulogu šerifa Mapletona, gradića u kojem je smještena glavnina radnje. Njegov grčeviti izraz lica začudo ne iritira i odgovara karakteru lika kojeg igra, a grimase kao odraz emocija koje tu i tamo mora odraditi također pristaju. Zašto? Jer je Leftovers jednostavno serija u kojoj čudne i neprilagođene stvari prolaze. Anything goes.

leftovers3

Amy Brenneman, Liv Tyler i Christopher Eccleston sljedeća su imena koja opravdavaju osobni hype. Svo troje igraju psihički pregažene i odbačene likove koji se okreću ka jedinim solucijama za koje misle da im preostaju – vjera ni u što (sudionice kulta) i vjera u Boga (propovjednik). Bilo kako bilo, priča pokazuje da je vjera bilo koje vrste nestala s onih 140 milijuna.

Carrie Coon pripada anonimcima, iako je priznata kazališna glumica. Žena ne samo da rastura u seriji već radi mudru odluku u svojoj karijeri i brzo se razgolićuje, ali opet, u ovoj seriji ni golotinja nije tipična. Moglo bi se zapravo reći da je ovakav način snimanja Leftoverse približio kazališnoj drami, i nemoguće je oteti se dojmu kako je idealna za kazališnu adaptaciju.

Kćer Andie MacDowell, Margaret Qualley i Flash Thompson Chris Zylka mlade su snage, a u seriji igraju polubrata i polusestru. Qualley je također gotovo potpuni anonimac i ovo joj je TV debi, dok je Zylka prethodno glumio u raznim horrorima i teen serijama, poglavito zbog svog izgleda koji vrišti “srednjoškolski bully koji hoda s navijačicama”. No, i Zylka kvalitetno odrađuje svoju ulogu otuđenog sina i brata, kao i Qualley onu kronično indiferentne tinejdžerke.

Setting malog gradića je postavljen, temelji za priču su tu, soundtrack, glumci, jako scenarističko vodstvo — Leftovers na papiru izgleda odlično. No, ono preneseno na tv medij specifično je u tolikoj mjeri da se slobodno može reći kako nije za svakoga. Zašto onda Leftovers preporučujem svakome?

leftovers1

Koliko velika tragedija mora biti kako bi u potpunosti izbrisala ljudskost u nama?

Zaboravite na misterije, zaboravite na odgovore. Jedina tajna koju serija pokušava odgonetnuti pitanje je koje stoji iznad. Perrottina knjiga izričito se fokusirala na ljudske odnose i ostatke našeg društva, dok Lindelof ipak u velikoj mjeri koristi motive Uznesenja i postavlja skrivene tragove kako bi navlačio gledatelje željne onoga što Lost nije ponudio u potpunosti. Kako zasad stvari stoje, to navlačenje možda i urodi plodom, no sigurno ne onakvim kakvog dio gledatelja očekuje.

Glasovi u glavi, tajanstvene sile koje upravljaju našim životima i razlog zašto su upravo oni nestali, a mi nismo, pitanja su koja možemo vrlo lako metaforički prenijeti i na stvaran svijet. Fantastične priče nude određena riješenja, koja su i dalje samo to – fantazija. Lindelof i Perrotta pak pokušavaju dati odgovor na ono što nam je svima mnogo stvarnije i strašnije. Pokušavaju nam objasniti zašto tugujemo i može li tuga doista nestati. Kad smo kod toga, može li i nada? I kako te dvije presudne emocije u nama koreliraju?

leftovers4

‘Ajmo ovako, zamislite da se ista stvar dogodi u stvarnosti. Niotkuda 140 milijuna ljudi diljem cijelog svijeta nestane, tek tako. Djeca, odrasli, starci, čak i fetusi u majčinim utrobama, sve ljudsko što živi, nestaje. Po nekim podacima, dnevno umire otprilike 150 000 ljudi, po nekima manje, nekima više. Budimo realni, brojka je sigurno i viša, jer je tako nešto nemoguće precizno izmjeriti. Dakle, nestalo bi ljudi u jednom trenu koliko ih inače umre tijekom otprilike tri godine.

Perrotta lukavo odabire tu brojku jer je to, iako puno, i dalje dovoljno malo da ne bude presudno. Svijet postoji i dalje, mi preostali živimo i dalje. Svijet naviknut na ratove, bolesti, ljudsku zlobu isti je svijet koji u Leftoversima biva vječno promijenjen tim jednim trenom.

Ne iznenađuje, zar ne? Jer nije tu stvar u brojci ni u globalizaciji događaja, već u činjenici da su razna ljudska bića eliminirana s ovog svijeta na najbrutalniji mogući način – brisanjem. Barem iz naše osjetne percepcije. Mi ljudi smo žilava, prkosna i drska bića. Što god mi napravimo ili što god se dogodi van naše moći, ali da to isto možemo razumjeti i relativno kontrolirati, ne predstavlja nam prijetnju.

Uključi se tu i tamo naša empatija i podsjeti nas kako je svijet ružno mjesto, ali instinkt za preživljavanje jači je od ičeg – kad znaš da život, u kontekstu prirode, ima smisla. Kada se pak, dogodi nešto poput onog u Leftoversima, ništa više nema sadržaj ni postojanost. U tom trenutku znamo da nismo samo ranjivi, mi smo nebitni. Likovi koje upoznajemo u priči bore se, svaki na svoj način, s tom mišlju.

Priča počinje tri godine nakon događaja. Svijet tone u depresiji i opresiji misli, društvo je plodno tlo za kojekakve lažne proroke i kultove koje vlada nemilosrdno eliminira. Lindelof i tu postavlja navlakušu za fanove i daje natruhu natprirodnog u njima, povlačeći paralelu između gledatelja i likova – i jedni i drugi izgaraju od želje za odgovorima i javljanjem onih koji su iznad nas.

leftovers6

Vlada je, dakle, postala potpuno apsurdna figura, povremeno držeći ljude u redu silom i filozofiranjem o razlozima događaja. Nora Durst, koju tumači Coon tako radi za “Department for Sudden Departure”, ministarstvo koji brine o nadoknadi štete obitelji nestalih. Vlada koja nudi prisilno uvođenje mira i financijsku pomoć ne vrijedi apsolutno ništa u svijetu u kojem život nema vrijednost. Serija se stoga i fokusira na maleni gradić i ne analizira stvari iz globalnog aspekta, tek mjestimice možemo vidjeti odjek koji određeni kultovi i vladine odluke imaju na širu populaciju.

Dolazimo dakle do famoznih kultova, kao i kultova ličnosti. Guilty Remnants i Holy Wayne predstavnici su ovog, veoma bitnog elementa priče. Psihički labilne osobe dovedene pred gotov čin savršen su plijen za ovakve abnormalne tvorevine društva. Njihov mamac to je jači što je jača neka nedavna tragedija.

“Ovo se dogodilo zbog toga i toga, znaš? Mi znamo razlog i riješenje. Pridruži nam se, i upoznaj istinu.” Holy Wayne lažni je prorok i apsolutno degutantna ličnost koja ipak nudi nešto konkretno – ublažava patnju grleći ljude, ili bolje reći, otkriva im očito, i oslobađa ih. Kao što rekoh, Lindelof cijelo vrijeme koketira s paranormalnim i namjerno ne stavlja jasnu točku na i.

Pročitaj još

Guilty Remnants je ono po čemu će svi prepričavati seriju, i govoriti o onim čudacima u bijelome koji šute i puše cigaretu za cigaretom. Kult je to nejasne hijerarhije i misije, iako njegovi sljedbenici tvrde drukčije. “Ne dopuštamo vam zaboraviti.” U biti, radi se o ljigavim creeperima i stalkerima koji ne odustaju od pshičkog terora ostalih mještana. Lišeni svega materijalnog, neopterećeni obitelji i društvenim odnosima, pripremaju se za sljedeći Sudden Departure, uvjereni kako je njihova dehumanizacija jedini način da ti ne bude stalo. Ne može nestati ono što je već nestalo, zar ne?

Svejedno, jebeno su ljigavi i jezivi. Zanimljivo je pak kako je cijeli kult feminocentričan, i kako je i onaj mali broj muških sljedbenika aseksualiziran. Štoviše, prisutna je i nemala razina mizandrije u ponašanju velikog broja članova, pogotovo liderice Patty prema mještanima. Nije jasno zašto je tomu tako, ni kako je kult nastao, no još je zanimljivije kako je upravo lik svećenika Matta direktno konfrontiran s kultom. Ne treba to promatrati kao direktan simbolizam sukoba spolova, već kao polaritet uvjerenja – ništa protiv vjere. Kako patrijarhat dominira vjerom, logički se nameće jedan kult kojim upavljaju žene.

leftovers5

Religija je u svijetu Leftoversa – gotovo nepostojeća. Iskreno, i danas ima jasnu svrhu manipulacije i eksploatacije (pri čemu nemojmo brkati religiju sa vjerom), a cijela struktura se ruši nakon sudbonosnog događaja. Vjera, i u seriji je nešto sasvim drugo. Govoreći konkretno o katoličkoj vjeri, lik svećenika Matta upotpunjuje tu funkciju.

Samostojeće epizode posvećene tek jednom liku, kako za Matta, tako i za Noru sam su vrh čitave serije i oplemenjuju te likove u zavidnoj mjeri. Naporni propovjednik tako postaje punokrvna osoba s jakim motivima, a ne tek zaslijepljena ličnost koja se gubi u moru ravnodušnosti. Nora, poznata u Mapletonu kao osoba koja je izgubila cijelu obitelj u događaju, polako vraća nadu u sebe, i druge.

Odnos između Jill i Kevina, kao i onaj s njihovom majkom/suprugom Laurie središnji je stup priče. Majka koja odlazi, kćer koja gubi onaj gorljivi dio sebe i otac koji nastoji stvari držati pod kontrolom, no lagano gubi razum. Ne pomažu ni njegov otac Kevin Sr. (Scott Glenn) kao ni tajanstveni lik, ubojica pasa kojeg tumači nesuđeni Red John (The Mentalist) Michael Gaston.

Vješta gluma i scenografija spareni s tamnijim vizualnim identitetom i već spomenutom glazbenom pozadinom daju Leftoversima jasan i originalan štih. Kojim riječima ju na kraju preporučiti?

Što se tiče same kritike, moram priznati da sam potpuno pristran i upijen u sve što serija nudi i ama baš ništa ne mogu navesti kao negativan element. Tema je takva da je podložna esejističkom pristupu, a sama serija, iako nije za svakog, ima jedan neodoljiv šarm koji doista može privući bilo koga. Stvar je samo u pristupu gledanju i očekivanjima. Lindelof je bio na tankom ledu, riskirao, i po meni, profitirao. Od premijere seriju prati tihi interes i glasno začuđivanje odgledanim. Istina, Leftovers olako zbunjuje gledatelje, no nagrada na kraju je ogromna. Finale spada među najbolje završnice sezona televizije, a pretposljednja epizoda je čisti pay off.

leftovers2

Mitologija je podvojena – s jedne strane radi se o čistoj drami bez ikakve tajnovitosti, a s druge pokazuje elemente psihološkog, kao i paranormalnog trilera. Dualitet Leftoversa njena je jaka prednost, a ostaje vidjeti hoće li se stvari preokrenuti u korist jedne strane. Sudeći po finalu, drama vodi 1:0.

Sa završetkom True Blooda i skorašnjim okončavanjem Boardwalk Empirea, HBO precizno odabire nasljednike. Osim Game of Thrones, velike nade idu u antologijsku seriju True Detective i uhodane dramedije Veep i Girls, a Leftoversi su zasad dark horse. Prva sezona srećom kupi hvalospjeve i uz odobrenu drugu, možda nije nerealno očekivati efekt Breaking Bada — nagli skok u popularnosti tijekom sljedeće sezone. Ili je čeka sudbina Tremea Davida Simona, slabašna gledanost i opstanak zahvaljujući benevolentnosti HBO-a? Kako je serija već sad dostigla onu točku u kojoj knjiga završava, i već ju dobrano proširila, upravo druga sezona će pokazati što točno Lindelof ima na umu.

I think I’m supposed to stay broken, maybe we all are.

Slomljeni, iznevjereni, zaboravljeni. U svijetu u kojem naša bit nestaje teško je održavati nadu i borbu za opstanak. No, svijet je to koji nam donosi Leftovers i koji će nam često izgledati identično kao ovaj danas. Jesmo li svi samo ostatci nečega, ili kompletna, postojana bića? Prava jeza serije, stoga nije u nestajanju, već nemoći nad svojom sudbinom.

10 10 1
10

Žanr: Drama

Autor: Tom Perotta, Damon Lindelof

Mreža: HBO

Glume: Justin Theroux, Amy Brenneman, Christopher Eccelston, Liv Tyler

Datum premijere: 29. lipnja 2014.

31 komentar
  • Ne mogu da je uporedjujem sa meni nekim veoma dragim serijama i da je rangiram na svojim top listama zato što je završena tek prva sezona, ali ako bih uporedjivao sve prve sezone tih serija, The Leftovers je sigurno u top 3.
    Vrhunska recenzija!

  • odlična recenzija! nakon true detective, najbolja serija ove godine (uz fargo) i definitivno najbolje finale.

  • “možemo li odmah na početku istaknuti taj jebački soundtrack?”

    Tisuću puta ovo. Kada krene ona klavirska dionica isusbogmater.

  • Svaka čast na recenziji…uživao sam čitajući ovo!

    Pokušavao sam nagovoriti buraza na ovo.,,,i nisam uspio-pogledao je pilot i kaže da ne može to gledati,da mu je ta serija kao “stajanje na semaforu”,pa je nastavio gledati Buscemia…..a meni je suprotno—–serija mi je sjajna,mirna i tjera na razmišljanje…….povukao bih paralelu sa knjigama Paula Austera……finale mi je bilo sjajno,ali,zaista moram posebno naglasiti fenomenalnu ulogu Nore Durst a ova scena ubija….

    https://www.youtube.com/watch?v=uSiOP3bRBHI

  • Jako lijepa recenzija. Leftoverse sam počela gledati kad im je bila premijera, ali sam stala nakon 3., kad sam počela bingeati Lost. Stignem ih uhvatiti dok još nije prošlo 10 godina od premijere, a znam da će postati, ako već nije, jedna od onih serija koje moram gledati, ma koliko mi tjeskobno to iskustvo bilo. Iz pilota se sjećam skoro opipljive tjeskobe i mučnine, nije baš za svakoga. Bravo i za HBO što voli serije koje nemaju broad appeal.

  • Ne znam. Seriju sam pogledala jer ste je ovdje pošteno nahvalili. Netko je čak spomenuo nešto na tragu “bolje od True Detective”. S obzirom da je TD bila serija preporukama za koju sam terorizirala bližu i dalju okolinu, počela sam gledati the Leftovers. I završila sam cijelu sezonu, that’s how I roll, iako sam u dosta trenutaka gubila interes, Hoću li je nastaviti pratiti – nemam pojma. Ako ne bude ništa “pametnije” u danom trenutku.
    Zaključak: nisam impresionirana. Zašto? Misterija posvuda, a svejedno me ne zanima rješenje niti što će se dogoditi s likovima. Jedini lik koji me donekle zaintrigirao je bila Nora.
    Ostali, nula do vrlo malo bodova (pogotovo storyline sa Holy Wayne-om).
    Možda zato što sam, čini mi se, vidjela kako jedan od likova čita Camusovog Stranca pa je cijeli kult bijelih ljudi nekako…očit. Puše jednu cigaretu za drugom kao “In your face” želji za bilokakvim produžetkom života. Sve je besmisao bla bla. Pokušavaju da postić da svima bude svejedno? Pa eto uspjeli su da meni bude svejedno za ovu seriju. Meh.

    • Slažem se.
      Ja čak ne mogu reći da sam gubio interes dok sam je gledao – dapače: iz epizode u epizodu sam čekao da me serija napokon “uzme”, ali na kraju ipak ništa od toga. Negdje sam pročitao da je to serija koja se “trudi biti dobra – ali nije”. Tako nekako sam je i ja doživio.

      I također se ne slažem s naslovom recenzije (iako mi je, naravno, jasno šta je pisac (recenzent) htio reći): mislim, serija se itekako fura na misteriju, jer puno (previše) toga je obavijeno staršnim velom tajne pa na kraju ispada da je u pitanju “misterija zbog misterije” a ne misterija kao začin ili podloga za “emotivnu drametinu”…
      Naravno, najlakše je svaku kritiku pokopati riječima: “serija nije za svakoga”, ali mislim da izvrsna atmosfera, soundtrack i (ipak samo dio) dobre glumačke postave ne mogu seriju automatski načiniti kultnom, pa čak niti izvrsnom.

      I za kraj: kad recenzent napiše nešto kao: ” moram priznati da sam potpuno pristran i upijen u sve što serija nudi i ama baš ništa ne mogu navesti kao negativan element” – onda stvarno jebiga! Mislim: je li ovo onda recenzija, reklama, ljubavno pismo ili…?

      • Ma to je ono age-old pitanje objektivnih recenzija. Toga nema i to je u redu. Neces prenijeti susjedov dozivljaj serije nego samo svoj.

        • Naravno, ne bih htio zvučati kao dio serijalinih čitatelja i uvrijeđeno zahtijevati da se na stranici napiše ovo ili napravi ono jer, kao, “imam na to pravo”… (kao da sam pretplatnik koji ne dobija ono što skupo plaća). Recenzent piše svoje mišljenje i drugačije niti ne bi trebalo biti. A i šta uopče znači “objektivna recenzija”…
          Ali budući da sam na serijali do sada pokupio masu dobrih prijedloga i pročitao stvarno dobrih recenzija, nekako sam i navikao na to da recenzije budu informativne. Pa kad pročitam da nešto nema loših strana – jednostavno moram sumnjati u to da sam dobio pravu informaciju.
          Pa mi je to malo onak…

          • U potpunosti te razumin, ovaj tekst je zapravo esej, ili kako i sam kažeš, ljubavno pismo. Općenito san odusta od pisanja “objektivne” kritike jer niti virujen u nju, niti ju iman pravo i vještinu pisat. Zato se držin ovakvog tipa pisanja, i jasno mi je da to većini neće odgovarat, ali nemojte zamjerit. :) U kategoriji je recenzija, ali ona to tehnički uopće nije. Potrudit ću se za drugi put bit malo informativniji, jer si i sam to zamjeran za ovaj tekst (zavelo me pusto filozofiranje, jbg). :D

      • Nisam htio glumiti đavoljeg odvjetnika, Jerko može i sam (više nego dobro) komentirati sa svoje strane, jedino oko naslova:

        Jerko mi je prepustio da izmislim naslov, pa da ga rasteretim tog dijela komentara. To je uvijek zajebano (kao i ocjena) jer kako u četiri riječi sažeti seriju? I nekad (mi) ga je teze smisliti nego napisati tekst.

        Smisljao sam ga nakon sto me na vise od par mjesta zasmetalo kad ljudi vuku direktne paralele i naprečac zaključke zbog Losta i Lindelofa oko neodgovorenih misterija, pa se prave pametni, kao, čemu gledati kad nema odgovora. Alternativni naslov koji sam Jerku predložio bio je “Jebem vam boga ovo nije Lost”. Ali, eh! Odreći će nas se sponzori!

        Pa otuda naslov kao pokušaj srezanja u korijenu te glupe predrasude o Lindelofu.

        Ali da, mislim da je misterija potpuno nebitna ovdje. Bitna je kao pokretac radnje. Kao, stvaranje what-if situacije i svijeta serije. Ostalo je kao “zacin”, kak velis, ja mislim.
        I mislim da je to jedna od serija koja jako ovisi o tome koliko ce ti ‘kliknuti’, koliko ce ti pogoditi zicu. Bez toga vjerojatno ostajes prilicno ravnodusan. Serija jako dobro igra na karte emocija i poigravanja njima, na simpatiju, empatiju i ostalo. Ima tu dušu koja je čini puno boljom od sume dijelova i zbog toga mi je bila efektnija nego True Detective, recimo. Koji je isto bio odlican.

        • Ma nema potribe za opravdavanjem, stari, iako cijenim to. :) Svak ima pravo na svoje mišljenje, meni je jedini cilj ovog teksta zapravo bija da serija ne bude propuštena od strane mnogih samo zato jer su u uvjerenju da se radi o novom Lostu i da ne očekuju pretjerani mystery clusterfuck. Bliže je ovo jednom Rectifyju nego Lostu. :)

        • Aha, TI si, znači, kriv za naslov… OK, onda: ako je zbog sponzora – i ja glasam za ovu verziju!

          Što se Losta tiče, to je jedna od rijetkih “bitnih” serija koje sam skroz propustio (a sad mi je preduga za catchupanje uz sve obaveze itd..), pa nisam niti mogao bilo šta uspoređivati…

          Trudim se gledati svaku seriju što manje opterećen predrasudama (iako daleko od toga da ih nemam), pa nemam ništa protiv misterije, nedavanja odgovora, ostavljanja otvorenih pitanja itd… – ako mi se čini da je to, kao što ti kažeš, pokretač radnje.
          U Leftoversima misterija svakako jest pokretač radnje (posebno u prvim epizodama), no kako serija odmiče – broj tih “misterija” postaje malo zamoran, odnosno kao da postaje highlight serije (što vjerojatno ne bi trebalo biti). Simpatija, empatija i emocije nekako mi padnu u drugi plan…

          No, to je samo moje mišljenje, očito su mene zasmetale stvari koje drugi nisu tako shvatili. Zato sam i komentirao recenziju kao… hm, “neobičnu” – jer nisam našao u njoj baš nikakvu kritiku već samo… ljubav :-)
          No, kako je Jerko i napisao (a što stvarno baca drugu sliku na ovaj tekst): tekst je zapravo esej, ljubavno pismo… – a ja sam se kroz tuđu kritiku nadao naći i neku potvrdu svojeg razmišljanja o seriji.

          Ne mislim da je serija loša, drago mi je da sam ju pogledao, u nekim sam epizodama stvarno uživao – ali ako je već uspoređujemo s True Detective: ipak ne ! :-)

          • <blockquote broj tih "misterija" postaje malo zamoran, odnosno kao da postaje highlight serije (što vjerojatno ne bi trebalo biti). Simpatija, empatija i emocije nekako mi padnu u drugi plan…

            Ocito smo dozivjeli seriju potpuno drugacije, a nastavno na to…

            a ja sam se kroz tuđu kritiku nadao naći i neku potvrdu svojeg razmišljanja o seriji.

            A gle… Kad nemate ista misljenja o seriji, tesko mozes naci potvrdu svog razmisljanja.
            Pogotovo kad se razilazimo u dosta osnovnom viđenju tipa ovo gore, misterija vs ostalo.

          • Stoji sve kaj si rekao, jedino možda nisi skužio kaj sam htio reći s ovom “potvrdom svojeg razmišljanja”:
            dakle, pod “kritikom” obično podrazumijevam nekakvo sumiranje pozitivnih i negativnih impresija. Ako su u tekstu navedene samo dobre strane – onda mogu usporediti samo ono što se meni učinilo dobrim. Volio bih, zato, čuti i kritičko razmišljanje, pa vidjeti da li je nekoga zasmetalo isto što i mene…

          • Fair enough. Posteno.

            Iako, mislim da je sasvim legitimno ako autor smatra da su eventualne mane zanemarive u odnosu na pozitivne stvari. Glupa je usporedba i vjerojatno ekstremna, ali bi li problem bio ako netko napise slicno pozitivnu recenziju Wirea ili Sopranosa bez ulazenja u negativne strane?
            Nevezano:
            Ups, nisam vidio da mi ujebalo prethodni komentar, obicno odgovaram mailom.

          • Je, bez daljnjega. Naravno da je legitimno i naravno da autor može napisati jednu ovakvu posvetu nečemu što mu se očito jako dopalo. Još ako ima talenta i znanja napisati je na način kakvim je to on napravio – respect do ibera!
            No, kako sam već napisao (a vjerojatno sam već i prilično iritantan u ponavljanju pa neću više drviti po tome): znam zašto sam obožavao gledati Sopranose i Wire – i te razloge većinom mogu pronaći kod miliona istomišljenika. Ali nipošto mi ne bi smetalo pročitati i negativnu kritiku (ako postoji), niti bi mi ta kritika imalo narušila mišljenje ili dojmove o seriji. Samo bi mi možda još malo “otvorila oči”, dala malo dodatnog štofa za razmišljanje, diskusiju ili nedajbože kakvu pijanu svađu s neistomišljenicima… :-)
            To bi onda bila “prava” (ili možda: moja) definicija recenzije jer bi mi dala informacije s obje strane.

            No, dok ne urednik ne otvori novu rubriku: “posvete/ljubavna pisma” – nastavit ćemo čitati sve tekstove pod istom kategorijom ;-)
            I jamrati s vremena na vrijeme…

    • Ja sam pogledala prvu epizodu i ostavila me ravnodušnom. Nekako mi je to bilo sve… patos. Glumatanje. Tuga. Radije bih gledala sto misterija i čudnih zavrzlama nego takvu “ljudskost”.

      Uglavnom, nije mi uopće sjela, ali ukusi su različiti! :)

  • moram priznati da nisam bas previse ocekivao od ovoga……….. no jako ugodno me iznenadila serija. Definitivno nije za svakoga i kuzim da oni koji ne vide i ne mogu povezati svu simboliku sa necime stvarnim jednostavno ne mogu seriju dozivjeti kao ja.

  • Ja sam binge watch-ao seriju i mogu reći da sam se zaljubio. atmosfera serije mi je bila prejebena, glumci sa svojim facama su prikazivali tisuću emocija (uglavnom depresivnih od kojih prevladava “why not me”) i na kraju postoji misterija, koja u prvoj sezoni ne dolazi do izražaja već samo pokreće radnju. baš me zanima da li će u kasnijim sezonama biti više misterije ili će “samo” ostati prejebena drametina. i na kraju, toga sam se pribojavao kada sam čuo radnju serije da će brijati na religiju i “hvala bogu”:))) to se nije desilo. uglavnom, preporuka svima.
    Lijepo napisana recenzija.

  • Divna recenzija o divnoj seriji. Otkriva stvari koje su mi promakle iako sam seriju pogledala dvaput, a moje zamjerke se sada čine tako minorne. Kako bilo, voljela bih više ovakvih tekstova na serijali.

  • Jedino ako nesto drasticno ne promjeni u drugoj sezoni, inace ce gledaoci nestati ko ovi u seriji. Kao sto vec rekoh na drugoj temi. Karakteri i njihovi postupci u datim situacijama su dobri (cesto u filmovima i serijama to nije slucaj). Dobar naslov. “Emotivna drametina” sa par kasika misterije. Vidjet cemo. Ako ne promjeni u drugoj nece niko ostati za trecu

  • Odlicno “ljubavno pismo seriji”. Tek sam sad stigao pogledati zadnju epizodu i ostao sam bez riječi… Ne sjećam se tako dobrog finala, općenito. Gotovo cijelu epizodu sam proveo naježen, upijajući emocije uz savršen soundtrack.
    A sada preostaje drugo gledanje, po mogućnosti u maksimalno dva navrata… ;)

  • Vrlo zanimljiva recenzija. Kako nisam čitao knijgu, seriju gledam bez opterećenja – nemam osobnu vizulnu sliku koju bih stvorio na bazi romana. Zato nemam odbojan stav kakav obično nastaje kada se moj vizuelni doživljaj sadržaja sudari sa nečijim drugim (u 90% slučajeva). Sudar mističnog, religijskog i filozofskom košmara koje nose likovi serije je dovoljan za gledanje.

Odgovori na daucus Otkaži odgovor

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861