Recenzija: The I-Land — Lost bez duše, mozga, logike i bilo čega pozitivnog

Pišem za Serijalu nešto više od pet godina i iako se možda čini da je preduvjet za sudjelovanje na sajtu nabrajanje omiljenih pet epizoda Losta za svaku sezonu, trebalo mi je vremena da se natjeram na toliku vremensku investiciju od 121 epizode. Naposljetku sam ovo ljeto odlučio provjeriti što je toliko dobro i popularno u toj seriji o misterioznom otoku i više se nego ugodno iznenadio.

No, ovo nije recenzija o Lostu koji je bio i ostao jedna od najboljih serija koja je promijenila medij, već kritika na nevjerojatno loše izvedenu (ne)namjernu adaptaciju ove 15 godina stare misterije. The I-Land se u tih par tjedana kratke reklame poklopio s mojim gledanjem finalnih trenutaka Losta te mi pobudio znatiželju i nadu da će najpopularniji streaming servis današnjice uspjeti u kreiranju nečega što je loše pošlo za rukom raznim drugim broadcast serijama slične tematike – stvaranje novog Losta. Naravno, ti copycatovi su barem bili malo suptilniji i isprobavali istu formulu na različitim mjestima i vremenima radnje, no premisa centralne misterije koja tjera gledatelje na žudnju za odgovorima je ostala više-manje ista.

The I-Land nikad nije eksplicitno rekao da kopiraju Lost, ili da žele biti novi Lost, ali prvi opisi i traileri su govorili drugačije. Deset ljudi se probudilo na pustom tropskom otoku te se ne može sjetiti apsolutno ničega o sebi, svojim životima i kako su se uopće našli na toj plaži, a sedam naručenih epizoda je obećavalo brze odgovore i jasno definiranu misteriju čiji će se dijelovi kroz binge vikendom složiti sami od sebe. Ali ono što smo dobili je najgora serija 2019. godine, a najvjerojatnije i najgora koju ćete ikad u životu pogledati.

Hajdemo ovako, postoje serije koje su nenamjerno napravljene loše, ili bolje rečeno ispodprosječne po priči, glumi, režiji ili nečeg četvrtom. Možda imaju puno plot holesa ili im je gluma izrazito cringy, no u konačnici izvuku nekakav dovoljno zabavni konačni proizvod, a publici nije problem zažmiriti tu i tamo na pokoju nelogičnost. Također, postoje serije koje zbog nedostatka sredstava ne uspijevaju napraviti nešto izrazito kvalitetno, ali zato bude tako prokleto zabavno, a prvi primjer koji pada na pamet je Evil Dead franšiza koju je kolega Marko vrlo dobro pokrio u svakom aspektu u svojoj recenziji.

I tu dolazimo do ove… serije? Projekta? Produkta nečijeg truda? Ona nije nijedna od prethodno spomenutih vrsta. Ovu mješavinu zbunjujućeg, dosadnog, napornog i ludog jednostavno boli gledati. Kao autor se navodi Anthony Salter kojemu je ovo (ako je vjerovati IMDb-u) prvi posao ikad na nekoj seriji pa mu možda možemo progledati kroz prste u nadi da će se za kasnije projekte malo ispraksati i dobrano usavršiti zanat. U pomoć su mu stigli nešto iskusniji Neil LaBute, koji je samostalno razvio ne baš tako loš Van Helsing za SyFy, te Lucy Teitler koja je čak pisala jednu epizodu Mr. Robota. Za sve to je vezana i produkcijska kuća Nomadic Pictures koja je radila već spomenutog Van Helsinga, Netflixov The Order te jedna od kuća vezanih za sve tri sezone Farga!

Što se tiče glumaca, serija u glavnim ulogama okuplja nekolicinu njih s ne tako kratkim životopisima pa je iznenađujuće svjedočiti tako užasno lošoj glumi apsolutno svakog dijela postave. Ali opet, možda ne treba toliko kriviti glumce koliko scenariste na ovako grozno napisanim likovima. Sve ih je tako lako izmanipulirati jer nemaju nikakvu osobnost, ni cilj, ni želju, ni priču, ni pozadinu, a kamoli da imaju vlastiti razum i mogućnost logičkog rasuđivanja. Svi tako hitro napadnu Chase jer je navodno ubila jednog od njih, a kad dvoje novih likova padnu iz vedra neba i ubiju još jednu osobu pred njihovim očima, cijela ekipa dobije još jednu kolektivnu amneziju koja je ovaj put obrisala i kratkoročno pamćenje onog što su maloprije vidjeli.

Također, koliko užasno napisan može biti lik koji se nađe na misterioznom otoku, ne sjeća se ničega iz svoga života, a kamoli kako je došao na otok, pronađe knjigu u pijesku doslovnog imena THE MYSTERIOUS ISLAND, i baci ju u stranu. Ili uopće legne na plažu i sunča se?! Ili još gluplje, da doslovno vidi ogromne znakove koji govore da moraju otići s tog otoka, no to se ne može pojesti pa nije ni bitno. WTF. Svaka scena je ili užasno predvidljiva ili izrazito loše uklopljena među ostale da cijela ideja — misterija, flashbackovi, istraživanje otoka, iskupljenje — pada u vodu zbog ovako loše izvedbe. Ni backstoryji likova koje nam kasnije tako kaotično prezentiraju nisu toliko zanimljivi, a cijelo razrješenje priče je napravljeno tako neuredno, bez ikakvog smisla i pomalo napadno. Da ne spominjem katastrofalno napisane dijaloge koji nemaju smisla ni u kontekstu ni izvan njega. Žali bože 2 milijuna dolara po epizodi utrošenih na ovaj projekt, koji se s današnjim mogućnostima mogao napraviti puno puno bolje (a žali bože i mojih sedam sati života gledanja ovoga koje nikad neću moći vratiti).

Na kraju, ovo potpuno smeće od serije je ipak izrodilo nešto pozitivno. Pišući ovu recenziju otkrili smo koliko trebamo cijeniti kvalitetnu televizijsku produkciju koja nas danas navelike okružuje. Lako je reći za neku seriju da je “odlična”, “genijalna”, “savršena”, “ovo obavezno morate gledati”, a malo je teže detaljnije opisati zašto smo baš odabrali te riječi za opisivanje samo još jedne serije u nizu. Možda je neka serija “prosječna”, nije ni nešto posebno, a nije ni tako loša da bismo je nazivali “lošom”. I onda je došao The I-Land koji je pokazao da nisu sve serije “dobre”, “prolazne” i “ljepota je u oku promatrača”, već da stvarno ima nekih koje jasno ocrtavaju tu dijametralnu suprotnost brojnog kvalitetnog programa ispunjenog vrhunskim televizijskim dramama i komedijama. The I-Land je postala ona serija koja je s pravom zaslužila svoje mjesto na dnu televizijskog groblja.