Recenzija: The Fall — Hladna, sjajna britanska studija zločina – serijala.com
Trenutno čitaš
Recenzija: The Fall — Hladna, sjajna britanska studija zločina

Recenzija: The Fall — Hladna, sjajna britanska studija zločina

The Fall je jedna od rijetkih novih dramskih serija koju ćete sigurno preporučivati svojim prijateljima, iako možda na prvi pogled ne djeluje naročito posebno. Prva sezona od pet epizoda emitirana je u petom i šestom mjesecu ove godine, u koprodukciji irskog kanala RTÉ One i britanskog BBC Two, dok će druga sezona početi sa snimanjem početkom 2014. godine. Radnja serije smještena je u Sjevernu Irsku i može se opisati doslovce u jednoj rečenici: detektivka iz londonske policije (Metropolitan Police) odlazi u Belfast da lokalnoj policiji pomogne u rješavanju važnog slučaja. Sjevernoirskoj policiji je bitno da se taj slučaj što prije riješi, jer je u pitanju ubojstvo snahe načelnika policije, što privlači veliku pažnju medija.

Nova detektivka nedugo nakon svog dolaska u Belfast ovo ubojstvo povezuje sa još par neriješenih ubojstava i objavljuje potragu za serijskim ubojicom. Zvuči kao tipični procedural. Na prvi pogled sve zaista deluje obično: nema specijalnih efekata, nema senzacionalnih forenzičkih rešenja, likovi nisu sveznajući i svevideći. Pogledate li seriju, vidjet ćete koliko je od toga, a nedavno smo je uvrstili među jedanaeset najboljih novih serija emitiranih unazad godine dana.

anderson

Ubojica mekog srca?

Osim nekih tehničkih razlika u odnosu na tipične procedurale (sezona ima samo pet epizoda, pa je radnja koherentnija i kompaktnija), The Fall se najviše ističe fokusom na likove. U ostalim policijskim serijama obično se u fokusu nalazi odnos dva detektiva, čak je postao trend da to bude muško-žensko sparivanje (npr. Castle, Bones, Bron/Broen, a prije svih naravno The X-Files). I ovdje se donekle nastavlja taj trend, samo što u prvom planu nije odnos dvaju detektiva, već odnos detektivke (Stella Gibson, tumači je izvrsna Gillian Anderson) i serijskog (Paul Spector, tumači ga Jamie Dornan).

Tvorac serije – Allan Cubitt, iskusan u krimi žanru – odlučio je da prikaže njihovu suprotnost kao odraz u ogledalu: Stella i Paul nalaze se na različitim stranama zakona, ali postoji još nešto. Nijedno od njih nije tipičan predstavnik svoje “vrste”. Već na početku prve epizode saznajemo da Paul nije ubojica kakve smo navikli da gledamo na televiziji, a to saznanje nam dolazi – bez ulaženja u detalje koji će vam pokvariti ključne momente serije – u tri različita šokantna trenutka.

Iako je već bilo sličnih pokušaja humanizacije serijskih ubojica, one nisu potpuno uspjele. Prije svega mislim na Dextera, kome je također dana obitelj da bi se približio gledateljima, ali on i unutar okvira obitelji ostaje čudovište, čega je i sam svjestan. Koliko je samo bilo scena u kojima Dexter u jednom od svojih monologa sebe predstavlja kao predatora i izražava želju da zaštiti svog sina od sebe i takvog puta. Obiteljsko okruženje ne čini Dextera manje upadljivim, već on u takvoj okolini samo još više odskače.

fall-paul2

Paul je ovdje prikazan kao običan čovjek, i to kao privržen otac i muž (do jednog trenutka), koji je predan svome poslu, ali očito čovjek koji ima ozbiljne probleme i frustracije. Usprkos ovim problemima, čini mi se da nema gledatelja koji se ne bi mogao suosjećati sa ovim drugim dijelom Paula, onim koji je humaniziran. Kada Paul kaže da voli svoju djecu, mi mu zaista vjerujemo, da ih voli na svoj način. Ideja duplog života koja se u jednom trenutku eksplicitno spominje i u seriji, djeluje veoma crno-bijelo: Paul je s jedne strane ubojica – oduzima život, a sa druge strane otac – stvara život. Ali te dvije krajnosti ipak su isprepletane u njemu, kao što u nama on izaziva miješanje osjećaja gađenja i nekakvog razumjevanija, barem prema njegovom očinskom aspektu. (Ili je to možda samo moj slučaj?)

Za Paula ne možemo nikako reći da je čudovišna mašina za ubijanje kao Dexter*. Autor to svakako nije ni htio, čim nam je pokazao i Paulovu ljudsku stranu. Također nam je otkrio i potencijalni razlog njegovog ponašanja: Paul je odrastao bez roditelja. Obitelj ovdje ima dvojaku ulogu: život van obitelji će od Paula napraviti ubojicu, a život unutar porodice će mu vratiti ljudskost, iako to neće biti dovoljno da zaustavi njegova zlodjela. Family giveth, family taketh away.

* U Dexteru se ova čudovišnost direktno analizira u njegovim monolozima, a Paulova čudovišnost je samo nagoveštena. U tom smislu, njegova replika da “niko ne zna šta se dešava u tuđem umu, inače bi život bio nepodnošljiv” vredi i indirektno otkriva više nego ijedan Dexterov monolog.

fall-paul

Ice, Ice, Baby

Po kompleksnosti, Paulu može parirati jedino lik Stelle. Nisam slučajno napisala da stoje jedan naspram drugog kao odraz u ogledalu. Upravo ono što humanizira Paula, porodica, glavno je sredstvo dehumanizacije Stelle. Ona jeste jedna od “dobrih momaka”, inteligentna, obrazovana, smjela, ali i sama – izostaje porodica, izostaje majčinski instinkt. Stella, ledena kraljica, fatalno djeluje na muškarce (Paula uspijeva hipnotizirati već sa TV ekrana), ali i na ljude uopće. Njene hladne reakcije ili pak odsustvo reakcija na neke situacije u kojima bi bilo kakav izraz emocija bio očekivan, nagone nas da joj ne vjerujemo u potpunosti.

Ono što zamagljuje granice njenog privatnog i poslovnog života, kao i granicu njenog ličnog morala, je seks za jednu noć sa drugim detektivom. Ostali likovi (mahom muškarci), negativno reagiraju na ovu njenu kratku aferu, naizgled zato što je dotični policajac oženjen, ali na gledatelja koji je imao priliku da vidi cijeli razvoj događaja prvenstveno nepovoljno djeluje način na koji ona hladnokrvno “regrutira” ovog policajca.

fall-anderson

Međutim, da je Stella muškarac, njene “mane” (odsustvo majčinskog instinkta, odsustvo emocija uopće) ne bi bile promatrane kao mane: hladnokrvni muškarac na poziciji moći je nešto prihvatljivo, dok ista takva žena na poziciji moći nije. Ili, Stellinim riječima: u redu je kada je muškarac subjekt, a nije u redu kada je to žena. Od žene se očekuje da bude objekt. Argument koji Stella upućuje svom nadređenom glasi točno ovako: Man fucks woman. Subject man, verb fucks, object woman. That’s okay. Woman fucks man. Woman subject, man object. That’s not so comfortable for you, is it? Iz ovoga vidimo da The Fall ima i feministički podtekst, koji se pritom pojavljuje na jedan nenametljiv i privlačan način.

Tko se boji Stelle Gibson?

Nakon nedavne smrti glumca Jamesa Gandolfinija, američki TV kritičari počeli su ponovo pisati o Tonyju Sopranu i njegovom utjecaju na kasnije televizijske likove, te su neki od kritičara započeli debatu o tome kako još uvijek nismo imali priliku da vidimo ženskog Tonyja Soprana. (Koga zanima, može više o tome da pročita na sajtovima The Atlantic i Slate, kao i Flavorwireov odgovor na ova dva teksta.) Televizija trenutno posjeduje pregršt ženskih likova koji su manjkavi i nesavršeni, ali jako mali dio njih su antijunaci poput Tonyja Soprana. Skoro da ih i nema. U tom smislu Stella Gibson možda nije tipična antijunakinja, svakako ne na tako očigledan način na koji je Tony Soprano antijunak – nije dovoljno podmukla, ali definitivno nije ni klasičan primjer heroja koji sa osmjehom rješava sve probleme. Njene dobre i loše strane veoma su zamućene; teško je promatrati njene postupke iz samo jednog kuta. Koliko nas privlači, toliko nas u isti mah i odbija.

Tako da, čak i ako Stella nije “prava” antijunakinja, ona je nesumnjivo jedan kompleksno izgrađen lik snažne žene, a tek će se vidjeti koliko će imati utjecaja na druge ženske likove, kao što je recimo Dana Scully bila utjecajna. Na primjer, kada Stella optužuje Paula za mizoginiju i njegove zločine naziva pravim imenom – “drevnim muškim nasiljem nad ženama”, očigledno je da je njen feministički utjecaj i te kako prisutan. Okončanje eksploatacije nasilja nad ženama, na televiziji i uopće, važno je i samom autoru serije, o čemu je već govorio u intervjuima.

fall-anderson2

Nije sve tako crno-bijelo

Kada sve uzmemo u obzir, ipak bih rekla da su i Stella i Paul komplementarni antijunaci. Sve upućuje na taj zaključak, od samog naslova do Stellinog i Paulovog telefonskog razgovora na kraju pete epizode. Serija čiji je naslov referenca na stihove T.S. Eliota (Between the idea / And the reality / Between the motion / And the act / Falls the Shadow; The Hollow Men, 1925.), ne može biti samo još jedan običan procedural sa jednostavnim junacima. “The Fall” iz naslova priziva Eliota, ali također označava Paulov moralni pad. Njega možda ne treba, da parafraziram početak Eliotove pjesme, promatrati kao “izgubljenu žestoku / nasilnu dušu”, već kao šupljeg čovjeka, i to ne samo u moralnom smislu. Jedini trenutak kada se on ne osjeća šuplje je kada sjena ubojstava pada na njega.

Ova sjena prije svega prati Paula, ali u izvjesnom smislu i Stellu. U telefonskom razgovoru Paul joj govori nešto što vjerojatno i gledaocu pada na pamet: njih dvoje su veoma slični. I ne radi se samo o formuli progonitelj-progonjen, gdje oboje imaju priliku da budu progonitelji: Paul lovi svoje žrtve, a Stella lovi njega. Oboje su i prikazani na sličan način, kao složena bića sa još složenijim životima i odlukama – mada, treba napomenuti da o Paulovom životu znamo više nego o Stellinom, što je također neuobičajeno za serije ovog tipa. Možemo govoriti o padu i unutar strukture serije – šablonske junake sa jasnim osjećajem za moral zamijenili su moralno ambivalentni antijunaci; ali to je u isto vrijeme kreativni uspon od jednodimenzionalnosti do višeslojnosti karaktera. Zato krajnji rezultat i nije običan procedural, već jedna ozbiljna i nekonvencionalna studija o mračnim sjenama čovjekove psihe.

8.5 10 1
8.5

Žanr: Kriminalistička drama

Autor: Allan Cubitt

Mreža: BBC Two

Glume: Gillian Anderson, Jamie Dornan, Laura Donnelly, Bronagh Waugh, Archie Panjabi

Datum premijere: 13. svibnja 2013.

10 komentara
  • Uhhhhhh…ovako….zaista odavna nisam proćitao bolju recenziju..!Svaka vam čast,gopođice D…..
    Htio bih nešto reći o seriji…počeo sam ju gledati početkom lipnja u popodnevnim satima kada sam došao s posla…i tako-pet sati dalje,pogledah svih pet epizoda u hipu….Meni osobno,uz Rectify,najbolje što sam gledao (novoga)ove godine…šteta zbog samo pet epizoda.Srećom,biti će nova sezona…a i treba,i meni osobno,kao i autorici teksta,za oko je zapala sitna pojedinost…o Stelli saznajemo manje nego o Paulu…Paul pak zaslužuje posebno poglavlje,fantastičan i slojevit lik,kompeksan u svome bijesu i crnoj strani a istovremeno brižan otac svojim klincima.Mislio sam da će mi smetati činjenica što se ubojica otkriva u prvoj minuti ali to je istovremeno i čar iste…Sjajna serija,vrhunske atmosfere,predivnih kolorita i smirene a napete radnje.Gillian Anderson je ,napokon,uspijela sa sebe skinuti teret Dosjea X i Dane Sculy…

  • Odlična recenzija! Slažem se sa svim navedenim; kompleksnost likova je glavni adut ove serije. Moram priznati da je feministica u meni likovala na Stellino gore spomenuti monolog o muškarcima /ženama kao subjektima, odnosno objektima. I da, citiram jednu svoju frendicu – Jamie Dornan je najzgodniji serijski ubojica ikad:P

  • O seriji je sve rečeno u ovoj odličnoj recenziji stoga da se ne ponavljam napisati ću kako su glavni likovi izvrsni a serija je prava poslastica za ljubitelje krimića i velika preporuka. Jedva čekam drugu sezonu. Ocjena 9/10 – jer nitko nije savršen ;)

  • dobra recenzija. samo se ne bih složila da je Paul prikazan kao brižan otac. To je jedan od ključnih odnosa u seriji, njegova obitelj, ali ja sam te odnose doživjela potpuno drukčije: Paul je hladan, nepovezan sa djecom, tu je samo onoliko koliko je minimalno potrebno za njih. Istina, voli ih na svoj način, ali realno, nije ga previše briga, o čemu svjedoči njegova reakcija na kćerine noćne more uzrokovane njegovim creepy bilješkama. Obiteljski život ga ne ispunjava, ali ga on vodi radi naučenog socijalnog ponašanja.

    I meni je u seriji još falilo istraživanja motiva, zašto uspješne poslovne zgodne smeđokose žene. A možda sam samo navikla na taj pristup iz ostalih serija :/

    Ali za preporučit serija, definitivno.

    Preporuka autorici recenzije: Top of the lake, meni još bolja serija, slična atmosfera, kompleksnost likova, ma super. Jedva čelam tu recenziju :D

    • Napisala sam da je Paul “privržen otac i muž (do jednog trenutka)” – dakle, dok ne zagusti sa ćerkom i noćnim morama zbog njegovih “vanporodičnih aktivnosti”. A pre toga vidimo da se on igra sa decom, razgovara sa njima, tu je da ih pokupi iz škole, vodi ih u šetnju, ide na roditeljske sastanke. Ne znam da li je to minimum koji se traži od jednog roditelja ili i malo više. To što je on možda u mislima odsutan dok provodi vreme sa decom ne znači da se nije potrudio da bude prisutan. A ne možemo da mu zamerimo što je u mislima na drugom mestu – ipak je serijski ubica. :D Sa druge strane, na kraju poslednje epizode vidi se da on zaista voli tu ćerku (na svoj način ili ne), jer ne može da sluša Stellu kako mu govori da će njegova ćerka da otkrije ko joj je otac i da će to da joj uništi život (ne sećam se sad tačno kako ide razgovor). Opet, možda ga više pogađa to što će se ispostaviti da on nije nepogrešivi, nedodirljivi, neuhvatljivi serijski ubica (za kakvog on sebe smatra) ako ga uhvate, nego što ga pogađa to što će se ćerci srušiti ceo svet njegovim hapšenjem.

      Ne znam, odnos roditelj-dete je mnogo komplikovan i svako ima neki svoj subjektivni stav o tome, ali zato ova serija i jeste dobra jer preispituje takve stvari.
      A što se tiče njegovog izbora uspešnih poslovnih zgodnih smeđokosih žena za žrtve, za to su verovatno zaslužne mommy issues. :) Ali, slažem se da su mogli i tome da posvete malo pažnje.
      Hvala na preporuci, svakako sam nameravala da pogledam Top of the Lake uskoro.
      Pozdrav :)

Odgovori

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861