Recenzija: The Fall — Hladna, sjajna britanska studija zločina

The Fall je jedna od rijetkih novih dramskih serija koju ćete sigurno preporučivati svojim prijateljima, iako možda na prvi pogled ne djeluje naročito posebno. Prva sezona od pet epizoda emitirana je u petom i šestom mjesecu ove godine, u koprodukciji irskog kanala RTÉ One i britanskog BBC Two, dok će druga sezona početi sa snimanjem početkom 2014. godine. Radnja serije smještena je u Sjevernu Irsku i može se opisati doslovce u jednoj rečenici: detektivka iz londonske policije (Metropolitan Police) odlazi u Belfast da lokalnoj policiji pomogne u rješavanju važnog slučaja. Sjevernoirskoj policiji je bitno da se taj slučaj što prije riješi, jer je u pitanju ubojstvo snahe načelnika policije, što privlači veliku pažnju medija.

Nova detektivka nedugo nakon svog dolaska u Belfast ovo ubojstvo povezuje sa još par neriješenih ubojstava i objavljuje potragu za serijskim ubojicom. Zvuči kao tipični procedural. Na prvi pogled sve zaista deluje obično: nema specijalnih efekata, nema senzacionalnih forenzičkih rešenja, likovi nisu sveznajući i svevideći. Pogledate li seriju, vidjet ćete koliko je od toga, a nedavno smo je uvrstili među jedanaeset najboljih novih serija emitiranih unazad godine dana.

Ubojica mekog srca?

Osim nekih tehničkih razlika u odnosu na tipične procedurale (sezona ima samo pet epizoda, pa je radnja koherentnija i kompaktnija), The Fall se najviše ističe fokusom na likove. U ostalim policijskim serijama obično se u fokusu nalazi odnos dva detektiva, čak je postao trend da to bude muško-žensko sparivanje (npr. Castle, Bones, Bron/Broen, a prije svih naravno The X-Files). I ovdje se donekle nastavlja taj trend, samo što u prvom planu nije odnos dvaju detektiva, već odnos detektivke (Stella Gibson, tumači je izvrsna Gillian Anderson) i serijskog (Paul Spector, tumači ga Jamie Dornan).

Tvorac serije – Allan Cubitt, iskusan u krimi žanru – odlučio je da prikaže njihovu suprotnost kao odraz u ogledalu: Stella i Paul nalaze se na različitim stranama zakona, ali postoji još nešto. Nijedno od njih nije tipičan predstavnik svoje “vrste”. Već na početku prve epizode saznajemo da Paul nije ubojica kakve smo navikli da gledamo na televiziji, a to saznanje nam dolazi – bez ulaženja u detalje koji će vam pokvariti ključne momente serije – u tri različita šokantna trenutka.

Iako je već bilo sličnih pokušaja humanizacije serijskih ubojica, one nisu potpuno uspjele. Prije svega mislim na Dextera, kome je također dana obitelj da bi se približio gledateljima, ali on i unutar okvira obitelji ostaje čudovište, čega je i sam svjestan. Koliko je samo bilo scena u kojima Dexter u jednom od svojih monologa sebe predstavlja kao predatora i izražava želju da zaštiti svog sina od sebe i takvog puta. Obiteljsko okruženje ne čini Dextera manje upadljivim, već on u takvoj okolini samo još više odskače.

Paul je ovdje prikazan kao običan čovjek, i to kao privržen otac i muž (do jednog trenutka), koji je predan svome poslu, ali očito čovjek koji ima ozbiljne probleme i frustracije. Usprkos ovim problemima, čini mi se da nema gledatelja koji se ne bi mogao suosjećati sa ovim drugim dijelom Paula, onim koji je humaniziran. Kada Paul kaže da voli svoju djecu, mi mu zaista vjerujemo, da ih voli na svoj način. Ideja duplog života koja se u jednom trenutku eksplicitno spominje i u seriji, djeluje veoma crno-bijelo: Paul je s jedne strane ubojica – oduzima život, a sa druge strane otac – stvara život. Ali te dvije krajnosti ipak su isprepletane u njemu, kao što u nama on izaziva miješanje osjećaja gađenja i nekakvog razumjevanija, barem prema njegovom očinskom aspektu. (Ili je to možda samo moj slučaj?)

Za Paula ne možemo nikako reći da je čudovišna mašina za ubijanje kao Dexter*. Autor to svakako nije ni htio, čim nam je pokazao i Paulovu ljudsku stranu. Također nam je otkrio i potencijalni razlog njegovog ponašanja: Paul je odrastao bez roditelja. Obitelj ovdje ima dvojaku ulogu: život van obitelji će od Paula napraviti ubojicu, a život unutar porodice će mu vratiti ljudskost, iako to neće biti dovoljno da zaustavi njegova zlodjela. Family giveth, family taketh away.

^* U Dexteru se ova čudovišnost direktno analizira u njegovim monolozima, a Paulova čudovišnost je samo nagoveštena. U tom smislu, njegova replika da “niko ne zna šta se dešava u tuđem umu, inače bi život bio nepodnošljiv” vredi i indirektno otkriva više nego ijedan Dexterov monolog.

Ice, Ice, Baby

Po kompleksnosti, Paulu može parirati jedino lik Stelle. Nisam slučajno napisala da stoje jedan naspram drugog kao odraz u ogledalu. Upravo ono što humanizira Paula, porodica, glavno je sredstvo dehumanizacije Stelle. Ona jeste jedna od “dobrih momaka”, inteligentna, obrazovana, smjela, ali i sama – izostaje porodica, izostaje majčinski instinkt. Stella, ledena kraljica, fatalno djeluje na muškarce (Paula uspijeva hipnotizirati već sa TV ekrana), ali i na ljude uopće. Njene hladne reakcije ili pak odsustvo reakcija na neke situacije u kojima bi bilo kakav izraz emocija bio očekivan, nagone nas da joj ne vjerujemo u potpunosti.

Ono što zamagljuje granice njenog privatnog i poslovnog života, kao i granicu njenog ličnog morala, je seks za jednu noć sa drugim detektivom. Ostali likovi (mahom muškarci), negativno reagiraju na ovu njenu kratku aferu, naizgled zato što je dotični policajac oženjen, ali na gledatelja koji je imao priliku da vidi cijeli razvoj događaja prvenstveno nepovoljno djeluje način na koji ona hladnokrvno “regrutira” ovog policajca.

Međutim, da je Stella muškarac, njene “mane” (odsustvo majčinskog instinkta, odsustvo emocija uopće) ne bi bile promatrane kao mane: hladnokrvni muškarac na poziciji moći je nešto prihvatljivo, dok ista takva žena na poziciji moći nije. Ili, Stellinim riječima: u redu je kada je muškarac subjekt, a nije u redu kada je to žena. Od žene se očekuje da bude objekt. Argument koji Stella upućuje svom nadređenom glasi točno ovako: Man fucks woman. Subject man, verb fucks, object woman. That’s okay. Woman fucks man. Woman subject, man object. That’s not so comfortable for you, is it? Iz ovoga vidimo da The Fall ima i feministički podtekst, koji se pritom pojavljuje na jedan nenametljiv i privlačan način.

Tko se boji Stelle Gibson?

Nakon nedavne smrti glumca Jamesa Gandolfinija, američki TV kritičari počeli su ponovo pisati o Tonyju Sopranu i njegovom utjecaju na kasnije televizijske likove, te su neki od kritičara započeli debatu o tome kako još uvijek nismo imali priliku da vidimo ženskog Tonyja Soprana. (Koga zanima, može više o tome da pročita na sajtovima The Atlantic i Slate, kao i Flavorwireov odgovor na ova dva teksta.) Televizija trenutno posjeduje pregršt ženskih likova koji su manjkavi i nesavršeni, ali jako mali dio njih su antijunaci poput Tonyja Soprana. Skoro da ih i nema. U tom smislu Stella Gibson možda nije tipična antijunakinja, svakako ne na tako očigledan način na koji je Tony Soprano antijunak – nije dovoljno podmukla, ali definitivno nije ni klasičan primjer heroja koji sa osmjehom rješava sve probleme. Njene dobre i loše strane veoma su zamućene; teško je promatrati njene postupke iz samo jednog kuta. Koliko nas privlači, toliko nas u isti mah i odbija.

Tako da, čak i ako Stella nije “prava” antijunakinja, ona je nesumnjivo jedan kompleksno izgrađen lik snažne žene, a tek će se vidjeti koliko će imati utjecaja na druge ženske likove, kao što je recimo Dana Scully bila utjecajna. Na primjer, kada Stella optužuje Paula za mizoginiju i njegove zločine naziva pravim imenom – “drevnim muškim nasiljem nad ženama”, očigledno je da je njen feministički utjecaj i te kako prisutan. Okončanje eksploatacije nasilja nad ženama, na televiziji i uopće, važno je i samom autoru serije, o čemu je već govorio u intervjuima.

Nije sve tako crno-bijelo

Kada sve uzmemo u obzir, ipak bih rekla da su i Stella i Paul komplementarni antijunaci. Sve upućuje na taj zaključak, od samog naslova do Stellinog i Paulovog telefonskog razgovora na kraju pete epizode. Serija čiji je naslov referenca na stihove T.S. Eliota (Between the idea / And the reality / Between the motion / And the act / Falls the Shadow; The Hollow Men, 1925.), ne može biti samo još jedan običan procedural sa jednostavnim junacima. “The Fall” iz naslova priziva Eliota, ali također označava Paulov moralni pad. Njega možda ne treba, da parafraziram početak Eliotove pjesme, promatrati kao “izgubljenu žestoku / nasilnu dušu”, već kao šupljeg čovjeka, i to ne samo u moralnom smislu. Jedini trenutak kada se on ne osjeća šuplje je kada sjena ubojstava pada na njega.

Ova sjena prije svega prati Paula, ali u izvjesnom smislu i Stellu. U telefonskom razgovoru Paul joj govori nešto što vjerojatno i gledaocu pada na pamet: njih dvoje su veoma slični. I ne radi se samo o formuli progonitelj-progonjen, gdje oboje imaju priliku da budu progonitelji: Paul lovi svoje žrtve, a Stella lovi njega. Oboje su i prikazani na sličan način, kao složena bića sa još složenijim životima i odlukama – mada, treba napomenuti da o Paulovom životu znamo više nego o Stellinom, što je također neuobičajeno za serije ovog tipa. Možemo govoriti o padu i unutar strukture serije – šablonske junake sa jasnim osjećajem za moral zamijenili su moralno ambivalentni antijunaci; ali to je u isto vrijeme kreativni uspon od jednodimenzionalnosti do višeslojnosti karaktera. Zato krajnji rezultat i nije običan procedural, već jedna ozbiljna i nekonvencionalna studija o mračnim sjenama čovjekove psihe.