Recenzija: The Expanse — Vrhunska svemirska opera

Kad bih vam rekla da je The Expanse trenutno najbolja serija na televiziji, postoji niz razloga zašto mi ne biste vjerovali. Od toga da je po našoj blic recenziji pilot bio “samo” solidan, do Syfyjeve značke, koja se uobičajeno asocira s niskobudžetnim treš filmovima, uglavnom lošim serijama, realityjem ili kvizovima. Pa i do toga da vam se to čini nemoguće jer biste dosad valjda i čuli nešto o toj seriji, a na kraju i do toga da sam sklona hiperboli u izričaju pa me ne treba shvaćati doslovno. Nijedan od tih razloga nije dovoljno dobar da ne biste pogledali The Expanse.

Nema mnogo serija koje si mogu priuštiti taj luksuz da svoju priču izlažu polako i planirano, postavljajući temelje u prve 3-4 epizode ili čak prvoj sezoni, da bi se kasnije razvojem priče takvo postavljanje toliko moglo isplatiti. Zadnji primjer koji mi pada na pamet je Babylon 5, koji nije bio adaptacija već pisanog predloška, ali je bio pisan i zamišljen poput serija knjiga, a i nije bio prikazivan na Syfyju i nije bilo upitno (bar na početku) hoće li preživjeti više od jedne sezone. Ovakvim pristupom, koji je zajamčio kvalitetno rasplitanje klupka radnje uz emotivno investiranje u određene likove, The Expanse je zaslužio titulu trenutno najboljeg SF-a na televiziji i vrhunske svemirske opere.

Sam naslov nam govori o golemom prostranstvu, koje je čovječanstvo za nekoliko stoljeća počelo nastanjivati, ali zasad samo u krugu našeg Sunčevog sustava. Prva sezona je u deset epizoda protkala tri naizgled odvojene priče, o nestaloj djevojci i detektivu Josephu Milleru (vrhunski Thomas Jane) koji je dobio zadatak pronaći je, o preostalom dijelu posade svemirskog tegljača Cantenburyja (predvođenih Stevenom Straitom kao Jamesom Holdenom) kojeg su uništile nepoznate sile i time znatno povećale tenzije između triju planetarnih i političkih sila u sustavu – Zemlje, Marsa i asteroidnog pojasa (Belt) i o političkim previranjima na Zemlji koje pratimo uz UN-ovu podtajnicu Avasaralu (Shohreh Aghdashloo) u tijeku hladnog rata s Marsom, terorističke grupe OPA iz pojasa i nove prijetnje za koju nismo sigurni kakve je točno prirode. Priča je dobila veći zamah nakon izvrsne četvrte epizode, kad je sve počinjalo sjedati na svoje mjesto – dvije od tri glavnih priča su bile sve više povezane, dovoljno smo se dugo družili s likovima da bismo ih bolje upoznali, a i s kompleksnim svijetom da bolje shvaćamo kako funkcionira.

Onda možemo u potpunosti shvatiti i cijeniti koliko je detaljno stvoren svijet koji promatramo, od slumovskog izgleda Ceresa i ostalih postaja na asteroidima u Pojasu, koje nastanjuje najsiromašniji sloj Beltera koji se svakim danom bore do krvi samo kako bi preživjeli, do futuristički čiste Zemlje i  razlika u dizajnu brodova Pojasa i Marsa. Čak i samo iz vizualnog dijela možemo zaključiti puno o svijetovima koje nam The Expanse prikazuje, od razlika u klasama, vidljivih fizičkih razlika i deformiranosti do koje dovodi život sa slabijom gravitacijom od Zemljine, do onih lingvističkih; posebno su mi simpatične riječi Belter Creole jezika koje se nađu u dijalogu, a značenje im shvatimo iz konteksta (slično je bilo i s Fireflyjem).

Izolacija između glavnih priča i likova često se uspoređuje s onim kakvu je ustanovio Game of Thrones, a The Expanse se često “prodaje” kao Game of Thrones u svemiru. Možda ta usporedba ni nije samo marketing, jer ima nekih sličnosti u načinu pričanja priče – radnja je u nekim dijelovima Westerosa dosta ustajala i ne čini se važnom – tako je na početku i s pričom Chrisjen Avasarale, koja je najizoliranija i čini se dosadnom ili čak manje važnom u usporedbi s neo-noir detektivskom pričom Joea Millera ili borbom za goli život Jamesa Holdena. No za dobrobit toka radnje, sve tri priče se krajem prve sezone spoje u jednu, točnije – onda vidimo da su zapravo i bili jedna povezana priča. U devetoj epizodi se ekipa predvođena Holdenom susretne s detektivom Millerom s istim ciljem i taj je sraz radnji izveden vrlo zadovoljavajuće; pravo je zadovoljstvo vidjeti par tako ideološki i karakterno različitih likova kako zajedno rješavaju probleme. I tek onda serija prebacuje radnju u višu brzinu, a glavni preokret izvodi s misterijem oko tvari izvanzemaljskog porijekla – protomolekulom koja osuđuje na smrt sve one koji budu u doticaju s njom.

U drugoj sezoni, uz postojeće dijelove svijetova koje smo upoznali, The Expanse nas kroz lik Bobbie Draper detaljnije upoznaje i s Marsom, vojničkom silom za koju mi se čini da će kasnije biti još više uključena u radnju. Kako se druga sezona još uvijek emitira, trudim se ne previše otkrivati radnju, no ne mogu spomenuti jednu od najboljih epizoda televizije, “Home“, petu epizodu druge sezone, kojom serija dolazi do svršetka radnje prve knjige The Expanse serijala, Leviathan Wakes (Buđenje Levijatna), a koja žanje svu emotivnu i dramsku napetost koju je postavljala dosad. Kako više ne postavlja kulise, likovi se nalaze na istom mjestu i znaju uglavnom što se događa u krupnom planu, u drugoj sezoni je The Expanse postao puno smjeliji i dinamičniji, no još uvijek uspijeva uravnotežiti nama vrlo daleke koncepte s duboko ljudskim pričama, smještenim na rubu međuplanetarnog rata.

Kroz vrlo uvjerljive višedimenzionalne prikaze likova, u ovih 15 epizoda koje su dosad bile emitirane, The Expanse me uspio u potpunosti uvući u radnju i svijet koji prikazuje. Za razliku od Battlestar Galactice, kojoj je misterij bio glavni pokretač radnje i većinski razlog zašto su je ljudi pomno pratili, The Expanse je uspio kroz nekoliko manjih misterija kao niti radnje izvesti prekrasnu vunenu dekicu likova poput Amosa, Naomi i Alexa, Avasalare i Millera, Julie Mao i Holdena – koje ću htjeti i dalje gledati samo da vidim kako će neizbježno upasti u srž priče i izvući živu glavu. Predivno izvedene akcijske scene u svemiru izgledaju realno, opasnosti i neprirodnost ljudskog života u njemu su uvijek prisutne, a ako uz to dodamo i nešto čudno i nepoznato poput protomolekule, dobivamo trenutno najbolju SF priču na televiziji.

Stvar je u tome da taj “SF” dio čak ni nije toliko vitalan – jer se radi o priči toliko dobroj, da bi bez obzira na pozadinu u kojoj se odvija bila dovoljno zanimljiva; samo je u ovom slučaju taj svijet ono što će privući SF fanove prije druge publike. Meni je trenutno The Expanse toliko dobar, da ga preporučujem svima, bez obzira na to vole li inače SF ili ne. U drugoj sezoni The Expanse je nevjerojatno dobra televizija, savršeno adaptirana, zamršena i puna detalja, puna inteligentno prikazanih političkih i moralnih izbora i nedoumica i ovaj budući žanrovski klasik je nešto što se jednostavno ne propušta.