Recenzija: Sleepy Hollow – Zabavno, zanimljivo i iznenađujuće gledljivo

Na početku televizijske sezone 2013/14 nisam ni razmišljao o tome da ću gledati Sleepy Hollow. Kolega Marko je na svom Twitteru, dakle u manje od 140 znakova, pokušao kratko dočarati svoje utiske pilota kojeg je Fox besplatno servirao na Appleovom iTunes servisu. Od šačice pilota koje je naveo, tweet koji sam zapamtio bio je onaj o Sleepy Hollowu. Kako ovdje generalno međusobno vjerujemo našem (ne)ukusu, osim Marijanu kojem se ovim putem ispričavam zbog još uvijek nepogledanih Testeesa, odlučio sam ipak baciti oko bar na pilot Sleepy Hollowa. Marku na čast valjda, jer je njegov opis bio da je serija “Pulpy… ali zapravo prilično ok”, što i nije neka pohvala vrijedna divljenja.

Od hrpetine recikliranog smeća što mreže naruče u svibnju, ni ove godine shema nije bila pretjerano drugačija. Policijska ova, odvjetnička ona, proceduralna ovakva, humoristična onakva. Nema tu baš mnogo mašte i novog sadržaja, već samo varijacije na temu. Fox je na svoj raspored stavio Sleepy Hollow, modernu izvedbu kratke priče Washingtona Irvinga, “Legenada o Sleepy Holllowu”, a da budem precizniji serija se manje-više bazira na Burtonovom filmu iz 1999. koji je ljudima nešto svježiji u pamćenju od Irvigove priče. Tima Burtona i njegove filmove ne volim baš osobito (mrzim ih), a u njegovom radu, jedino se vraćam dvama filmovima o Vitezu tame, dok ostalo u potpunosti preskačem. Sleepy Hollow sam gledao, davno, i nije mi bio dobar. Bar ono čega se sjećam.

I kako je točno ova serija uspjela pridobiti mene kao tjednog gledatelja? Da budem iskren, nisam ni sam u potpunosti siguran. Marko je pomogao nagovorivši me da pogledam pilot, a činjenica da iza nje stoje Alex Kurtzman i Roberto Orci (Fringe, Alias, Star Trek, MI: 3) svakako je utjecala na odluku. Osim Kurtzmana i Orcija na scenariju, redateljsku palicu prihvatio je Len Wiseman, koji je usrao veliku većinu franšiza na kojima je radio i čiji je jedini stvarno solidan film prvi Underworld. No, čovjek je oženjen za Kate Beckinsale, pa čisto sumnjam da plače doma u kutu kada gleda svoj Live Free or Die Hard. Solidnim pilotom Sleepy Hollowa, Wiseman je pokazao da ima senzibilitet za snimanje manjih projekata, pa njegovo prebacivanje u televizijske redatelje nije ni tako loša ideja. Dobro, “vraćanje”. Režirao je pilot Hawaiija Five-0 (kojeg, pak, su adaptirali baš Orci i Kurtzman), ali realno, koga briga za Hawaii Five-0. Drugu epizodu je režirao Ken Olin, koji stoji i kao izvršni producent, ali i budi sjećanje na davno otkazani, fantastični EZ Streets. Ako netko kojim slučajem posjeduje epizode u nekom obliku molim obratite se ovdje, jer epizode nisu dostupne više ni na YouTubeu.

No, da ne duljim i spomenem onu obaveznu “očekivanja su zajebana stvar” krilaticu.

Za razliku od Marvelovih obavještajca, Sleepy Hollow je ušao u sezonu s puno manjim očekivanjima. Osim u očima onih koji su s velikim nestrpljenjem očekivali ovaj re-imagining Burtonove vizije, a u tom slučaju ne znam što bih vam rekao. U našim tekstovima najmrže nam je objašnjavati o čemu se serija radi, jer očekujemo da ste obavili taj dio domaće zadaće, ali nijedan ozbiljni teskt ne može proći bez barem nekoliko rečenica o samoj radnji. Ipak smo mi ozbiljni ovdje.

Dakle, Ichabod Crane (Tom Mison) je bivši profesor povijesti na Oxfordu, koji se igrom prilika našao u ulozi kapetana Washingtonove vojske u Američkom revolucionarnom ratu. Nakon što je dekapitirao čovjeka za kojeg se ispostavilo da je jedan od četiri jahača apokalipse, točnije Smrt, zadobio je teške ozljede. U pokušaju da mu spasi život, Katrina — njegova žena, inače vještica — spojila je njihove duše tako da kada Bezglavi jahač uskrsne u Sleepy Hollowu, za njim dođe i Crane. To se i dogodi, a Crane se budi u suvremenom Sleepy Hollowu. Negdje sam pročitao kako je pilot zatrpan radnjom i mitologijom kao bar pet sezona Supernaturala, pa iako je to donekle točno — Supernatural nije ni prva, a ni zadnja fikcija koja nam servira demone, jahače apokalipse i slične nadnaravne fenomene. Koncept serije je prilično jednostavan i usmjeren, a sporedni likovi u službi zaista zabavnog Toma Misona u rasponu su od generičnih i neuvjerljivih (Nicole Beharie kao Abbie Mills), odličnih karakternih gostujućih (Clancy Brown i John Cho kao šerif August Corbin i njegov kolega Andy Brooks) do onih koji su jednostavno ovdje da popune glumačku postavu (Orlando Jones i Katia Winter kao Frank Irving i Katrina Crane).

Serije u velikoj većini slučajeva imaju taj trenutak kad me osvoje. Kod The Wirea to je bila sad već kultna scena sa šahom, Breaking Bad je to uspio s kadom, tijelom i rušenjem stropa, u Mad Menima je to bilo kad je putnik na vlaku zaustavio Dona Drapera i upitao ga “Dick Whitman?”. Iako Sleepy Hollow nije ni blizu gore nabrojanim radovima, također je imao jednu takvu scenu gdje se sve očito poklopilo. Može biti i da je do godišnjeg doba, samog mjesta kada sam i kako gledao, ali bilo je to kad se Clancy Brown pojavio u zalogajnici. Ne mogu točno opisati zašto je to tako, ali nešto je opipljivo bilo u toj jesenskoj noći u malenom gradiću kada sam znao da ću biti redoviti gledatelj. Clancy Brown nažalost nije stigao do kraja epizode sa svojom glavom na ramenima, ali nadam se još uvijek da će nekakvo prisustvo imati.

Ulazeći tako u seriju bez očekivanja (a da budem iskren, nisam ni trailere gledao) moram priznati da su me prve tri epizode zabavile više nego što sam očekivao. Da, ponekad gledamo serije da bi ih mogli ismijavati, ponekad zbog navike, a tu i tamo pojavi se nešto ovakvo što samo potvrđuje da je gledanje televizije potpuno subjektivan dojam. Na papiru Sleepy Hollow izgleda kao treš koji se uzima preozbiljno za svoje dobro, ali u stvarnosti elementi koji čine svaku epizodu funkcioniraju prilično dobro. Tom Mison je odličan kao glavni junak serije koja svako malo pokazuje zašto je ipak drugorazredni šund, ali kad sve se sve zbroji i oduzme, Sleepy Hollow u tjednim intervalima od četrdeset minuta pruža zavidnu količinu zabave ispred televizora.

Serija je nedavno dobila i drugu sezonu, a možda najvažnija pouka iz svega ovoga je i da polako ulazimo u doba kada je broadcast mrežama dovoljno trinaest epizoda po sezoni, i to je nešto čemu se trebamo veseliti.