Recenzija: Sense8 — Serija o kojoj će biti toliko mišljenja koliko je ljudi pogleda

Sense8 nije serija oko koje će se svi složiti. To je izvrstan primjer serije koja će iznjedriti podijeljena i oprečna mišljenja. I to je prvotno zato što Sense8 nije odlična serija, ali nije ni loša. Većina se može složiti oko toga što čini neku seriju dobrom ili lošom. Sense8 ima karakteristike i jednoga i drugoga, a cijelo vrijeme kao da balansira na žici. Koliko će vam se svidjeti ovisi isključivo o vašem osobnom ukusu i mogućnosti da zanemarite ono što nije dobro radi onoga što vam se svidi u viđenome i uživite se u viziju Wachovskyjevih.

Odmah da to riješimo, meni se zaista svidjela. Jedinstvena je po svojoj maštovitosti, konceptu, poruci i izvedbi. Čak i ako smatrate da u svemu tomu nije uspjela, u svakom slučaju morate priznati da se radi o hvalevrijednom pokušaju. Prvotni razlog zašto je izazvala toliko oprečnosti i konflikta u mišljenjima, nedostatak promišljenog i strukturiranog iznošenja radnje, mi nije smetao.

Isto sam primjetila i kod Daredevila, još jednog Netflixovog serijala, koji je imao neku epizodnu strukturu, ali je više funkcionirao kao dvanaestosatni film. S dolaskom Netflixa kao platforme, neki će reći da zapravo potrebe za epizodnom strukturom ni nema, da je to atavizam mrežnih televizija, te da je bolje pričati priču onako kako je autor zamislio. Usprkos tome, epizodna televizija nas vjerojatno neće napustiti dugo vremena (prvotno iz čisto praktičnih i financijskih razloga), ali zato serije poput Sense8 svojom amofrnošću testiraju granice forme.

Sense8 je zanemario klasični koncept radnje i paralelno nam prikazivao osam filmova, koji bi se često spajali u njih nekoliko, ili u jedan. Takav pristup izlaganju fabule definitivno nije nešto što će se svidjeti svima, pogotovo onima naviknutima na klasično “upoznajemo protagonista i njegovu motivaciju te glavne crte radnje” izlaganje. Kroz doticanje svakog od čak osam likova nemamo dovoljno vremena upoznati ih sve, a neke znamo samo u glavnim i šturim obrisima.

Ono što zna biti frustrirajuće je kako samo jedan lik, Will, zapravo nosi glavnu radnju, dok su ostalo uglavnom emotivno introspekcijske crtice, povezane sličnim osjećajima ili događajima, te za čiji puni smisao treba ipak dočekati zadnju epizodu. Ali kako sam već prije rekla, ova sezona nije ovdje da bi nam pričala priču. Značajno usporavanje uobičajene karakterizacije se ipak slaže u veću sliku, tako da na kraju prve sezone mogu reći da imam osjećaj kao da sam pročitala tek prvo poglavlje neke knjige, ali me jako zanima što će se dalje dogoditi.

I je zamjerka Wachowskijevima (i Straczynskom, koji je također potpisan pod svaku epizodu), što su neki likovi čak i do samog kraja sezone, vrlo šturo razrađeni i osim njihovih osobnih priča koju dotakne svaka epizoda, o njima samima premalo znamo. Još jedan problem možemo naći u tome što je ovo prva serija s radnjom u 8 mjesta na planetu Zemlji, od kojih šest nisu u Sjedinjenim Američkim Državama, ali su njihove zemlje i kultura prikazane kroz vrlo amerikaniziranu leću uz niz klišeja.

Meksiko, Indija i Kenija kao da su svoje kopije iz raznih filmova. Često se Nomi izdvaja kao najbolje razrađeni lik, i to nije slučajno. Njen dom je u San Franciscu, ona je svoju djevojku upoznala na Prideu, često se spominju lokalne znamenitosti  pa makar to bio bar u kojoj su se one prvi put poljubile, ili Amanitina vodootporna maskara kvalitetnija od Kolindine. Kad je liku dan kontekst kroz mjesto u kojem živi, puno ga je lakše razumijeti. S Nomi je sve dosta “domaćije” i intimnije, nego s na primjer Kalom, na čijoj zabavi grupa muškaraca spontano izvede bollywoodsku točku, a najveći problem joj je hoće li se udati za muškarca kojeg ne voli.

Capheusova najočitija posebnost je opsesija Jean-Claudeom Van Dammeom, a imam dojam da su ga umjesto u Keniju mogli smjestiti u skoro pa bilo koju drugu afričku državu; čak su mogli nasumično svaku epizodu smjestiti u drugu državu i nitko ne bi ni primjetio razliku. Za jednu globalno raštrkanu radnju, imam dojam da sav potencijal specifičnosti svakog kutka Zemlje nije do kraja iskorišten. Osim Nomi, jedini drugi lik čije mjesto radnje ima svoj zaseban život je Wolfgang, za što je zaslužan redatelj Tom Twyker, porijeklom iz Berlina, i jasno je kako dobro poznaje sve impresivne i intimne lokacije svoga grada.

Ono u čemu je Sense8 u potpunosti uspio, su zahtjevne akcijske scene u kojima likovi upravljaju drugim likovima uskakanjem u njihove cipele. Svjež i uzbudljiv koncept za koji se nadam da neće dosaditi u kasnijim sezonama.

U ovih prvih 12 epizoda, gledanje se više svodi na jedno jedinstveno iskustvo, nego na praćenje razvitka radnje. Možda će vam smetati pretjeranost ekspozicije, konfuzije neobjašnjavanja na početku, nesuptilnost ili nekoherentnost, a možda ćete sve nedostatke zanemariti radi prekrasnih vizuala, ideje i čiste ambicioznosti izvedbe i poruke.

Poruka Wachowskijevih o jedinstvenosti ljudskog duha, bez obzira na lokaciju i kulturu, dobrodošla je, pogotovo u doba kad je svijet povezaniji nego ikad, a ta poruka empatije, povezanosti i duhovnosti je valjana, čak ako vam se i ne svidi uvijek dijalog u kojem je iznesena.