Recenzija: Pan Am – Uglancana retro-drama – serijala.com
Trenutno čitaš
Recenzija: Pan Am – Uglancana retro-drama

Recenzija: Pan Am – Uglancana retro-drama

Sigurno ste čitali sasvim dovoljno komentara kako su The Playboy Club i Pan Am ovogodišnji pokušaji kopiranja “uspjeha” Mad Mena, samo na nešto komercijalniji i širi način. Kažem “uspjeha”, jer se Mad Men s aspekta gledanosti teško može nazvati naročito uspješnom serijom. Usporedbe su nepoštene, ali nemoguće ih je izbjeći, jer Mad Meni su postali definicija periodne televizijske drame šezdesetih.

Dakle, unaprijed kažem da je svaka usporedba (sad već propalog i otpisanog) The Playboy Cluba te Pan Ama s Mad Menima nezahvalna i okrutna, jer to je serija koja će do svog završetka postati jedna od najboljih televizijskih drama svih vremena. Radi je mnogo iskusniji autor u mnogo pogodnijoj klimi bez hrpe smjernica od čelnika “s vrha.” Ne, Pan Am nije Mad Men, ali nije ni The Playboy Club.

Stilski, radi se o vrlo ispoliranoj, uglancanoj i ušminkanoj retro-drami koja izgleda gotovo besprijekorno, a tek se ponegdje u pozadini otkriva neuvjerljivo korištenje CGI-a. Sjajna produkcija se ionako očekuje od drugog najskupljeg ovosezonskog pilota, koji je koštao oko 10 milijuna dolara – tek nešto manje od Terra Nove i Losta, koji je donedavno bio najskuplji televizijski pilot.

New York, New York...
New York, New York...

Radnja pilota započinje 1963. godine, iste godine kada je ubijen američki predsjednik John F. Kennedy, i prati prvi prekooceanski let Pan Amovog “Clippera” Majestic, te njegovu posadu. Neću glumiti profesora povijesti, pa ćete detalje sami istražiti, no Pan American je bila jedna od najvećih aviokompanija prošlog stoljeća i kulturna ikona SAD-a, sve do bankrota i propasti 1991. godine. Serija više teži ženskom gledateljstvu, pa su u fokusu radnje četiri djevojke, stjuardese čiji je posao prezentiran kao glamurozan i avanturistički, omogućujući im putovanje svijetom. Ne bih rekao da je serija naročito feministička, niti u potpunosti idealizira posao stjuardesa u odnosu na vrlo zapostavljenu ulogu žena u društvu šezdesetih. U pilotu možda da, no već u drugoj epizodi Maggie (Christina Ricci) prolazi kroz seksualno zlostavljanje pripitog putnika koji zaključuje da je u cijeni karte platio malo više od osmjeha stjuardese i promatranja dupeta zategnutog steznikom.

U pilotu, jednu po jednu, upoznajemo četiri stjuardese “Majestica”, od kojih se kao “prva među jednakima” ističe Kate (Kelli Garner), kao pribranija, samostalnija i starija sestra Laure (Margot Robbie), “odbjegle nevjeste” koja novi život i mjesto za bjeg od starog nalazi u istom zanimanju, na istom zrakoplovu uz svoju stariju sestru. Zavodljiva francuskinja Collette (Karine Varnasse) se voli naći u postelji drugog muškarca na svakoj novoj destinaciji, no daleko najzvučnije ime serije je Christina Ricci, koja dobiva relativno malo pozornosti u ulozi prkosne i živahne Maggie. Kate (Kelli Garner) usput u fušu radi kao špijunka / obavještajka na američkoj strani Hladnog rata, što je pomalo čudan, ali potencijalno interesantan twist i dodatak priči. U zapećku (čitaj: kokpitu) nalaze se nadobudni mladi pilot Dean (Mike Vogel) te šovinistički kopilot Ted (Michael Mosley), no njihovi likovi su prilično anemični i nezanimljivi. I sporedni.

Christina Ricci i Margot Robbie (Pan Am)
Christina Ricci i Margot Robbie (Pan Am)

Narativna struktura uključuje povremene flashbackove koji dodaju nešto dinamike u inače usporenu radnju, iako karakterizaciji likova ne doprinose ničim što ne bi moglo biti ispričano tradicionalnom linearnom strukturom. Radnja epizoda će, sudeći po prvim dvjema epizodama, biti do neke mjere serijalizirana, s špijunskim pogledom koji će vezati epizode.

Pan Am je taman negdje na pola puta između The Playboy Cluba – koji lijepo izgleda, ali je sadržajno jedno veliko ništa – i Mad Mena, kao oglednog primjerka. Serija ima poremećaj osobnosti i nije naročito fokusirana. Je li ovo eye candy retro drama o ikoni tadašnjeg zrakoplovstva? Pogled na društveni status žena u šezdesetima, podjednako glamurozan i seksistički? Ili špijunska drama s hladnoratovskom pozadinom? Zasad joj fali joj supstance, sadržaja, a ovisno o vašoj perspektivi i zanimanju za glavne likove, zna biti pomalo dosadna i sapuničasta. Pokušava mnogo toga, a zapravo se u rijetko čemu ističe, no ipak, ne podbacuje ni u jednom spomenutom elementu.

Ne računajući superiorniji kabelski Homeland, Pan Am se u novoj jesenskoj sezoni (koja izgleda još gore od ionako loše prošlogodišnje) ističe kao jedna od najboljih ili možda najbolja drama s broadcast mreža. Prve dvije epizode, rekoh, ne ističu se ni po čemu naročito, osim što serija zbilja lijepo izgleda, ali vrlo su gledljive, a glavni likovi interesantni. Kod mene ima još nekoliko epizoda kredita da pronađe nit i izoštri radnju, potencijala svakako ima.

7 10 1
7

Žanr: Periodna drama

Autor: Jack Orman

Mreža: ABC

Glume: Christina Ricci, Margot Robbie, Michael Mosley, Karine Vanasse, Mike Vogel, Kelli Garner

Datum premijere: 25. rujan

15 komentara
  • Tbh meni čak i je playboy club bio bolji/zanimljiviji od Pan Ama (samo pilote sam gledo od oboje) Druge epizode nisam gledao pa se možda promijenilo nešto nabolje.

  • Bez uvrede, al hoće sad svaku seriju kojoj je radnja smještena u 60-e nazivati “kopijom Mad Mena”?

    I ne slažem se, lanjska je sezona bila uvjerljivije loša. :)

    • To ide mene, ili generalno?

      “Usporedbe su nepoštene, ali nemoguće ih je izbjeći, jer Mad Meni su postali definicija periodne televizijske drame šezdesetih.”

      Kao serije serije koje se jako oslanjaju na štih 60-ih i prilično igraju na kartu bogatog vizualnog izgleda, da.

      Rekoh, neusporedivo je, ali Mad Meni su point of reference kao srodna serija koja im je nesumnjivo poslužila kao inspiracija. Bi li Pan Am i Playboy Club nastali da nije Mad Mena? Možda. Jesu li Mad Men utjecao da se broadcast mreže odvaže sa vlastitom periodnom serijom? Da.

      re: lanjska sezona, fair enough.
      Lani smo imali Lone Star, koji je daleko bolji od bilo čega na broadcastu ove godine, ali možda ga ne bi ni trebalo uzimati u obzir kad su emitirane samo dvije epizode. Raising Hope je u startu bio simpatičan, Blue Bloods i Detroit 187 su bili sasvim solidni u okvirima svojih ambicija, a No Ordinary Family je u ovom razdoblju lani izgledao ok. Ne znam, morali bi bas detaljno ici analizirati, ova sezona mi se sigurno ne cini osjetno boljom, u trenutku pisanja bio sam prilicno uvjeren da je lošija. Sad kad gledam, čine se podjednako lošima…

      • Generalno, gdje god naiđem na kritiku Pan Ama prva stvar koju zamjetim je “ABC’s response to Mad Men” ili “blatant copy”. Slažem se s tobom u tome da je uspjeh Mad Mena možda dao “vjetar u leđa” i drugim mrežama da se pozabave serijama smještene u 60-e, no nikad ne bi ni za Playboy club (koji je IMO bio zaspavljujuće-naporan) ni za Pan Am rekao da su Mad Menove kopije.

        Što se tiče ove sezone, mene su ugodno iznenadili sitcomi. Lani sam od sitcoma gledao samo “Raising Hope”, “Happy endings”, “Outsourced” i “Better with you” (ako se baziramo samo na nacionalne programe). Ove godine ta je brojka puno veća. Ista stvar je i s dramama. Od lanjske ekipe novih drama jedina stvar koju i danas pratim je “Nikita”. “No ordinary family” mi je recimo bila očajna.

  • Meni je ovo skroz zabavna i lijepa serija za gledati i taman upotpunjuje vrijeme, odnosno kvotu serija u 60ima dok se ne vrati Mad Men. A zaplet sa špijunažom i Hladnim ratom mi se čini dobrom dosjetkom. Uglavnom, zadovoljna sam i nisam očekivala ništa više, ali ni ništa manje. Samo mi je žao što mi se nekako C. Ricci čini nedovoljno iskorištenom, no to se još stigne promijeniti…

    P.S. Jeste li primijetili kako je u toj seriji sve čisto – i ulice, aerodromi, sve – gotovo sterilno? :)

  • Ja nisam odgledao ni prvi nastavak.. Previše mi je sapunjičasto.. mirišem spletke na sve moguće načine :)

Odgovori na Nikolina Šimetin Šegvić Otkaži odgovor

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861