Kad bismo radili nekakav izbor iznenađenja godine, Orphan Black — kanadska serija na američkoj verziji britanskog kanala — bio bi u samom vrhu, ako ne i broj jedan. Serija koja je pred svoju premijeru dobivala zanemarivu pozornost imala je jednu od najzanimljivijih debitantskih sezona ove godine. Serija slabo poznatih kanadskih autora sa potpuno nepoznatom kanadskom glumicom u glavnoj ulozi djelovala je neugledno na prvi pogled, posebice u usporedbi s daleko eksponiranijim američkim produkcijama.
I ruku na srce, čast pojedinim izuzecima, no kanadska televizijska produkcija daleko je od one svojih južnih susjeda. BBC America i njihovi marketingaši tako su imali dosta zeznut posao pri promociji serije, a nisu si mnogo ni pomogli ne-baš-zanimljivim trailerima koji su najavljivali premijeru. Svemu tome usprkos, rane recenzije bile su vrlo dobre, a pogotovo je uloga mlade Tatiane Maslany seriji priskrbila nešto veću pozornost, barem jednog dijela američke kritike.
Triler-misterija, SF-olika drama vrti se oko Maslany, koja glumi mladu djevojku i nekoliko njenih klonova koji pokušavaju razotkriti misteriju njihova nastanka te pritom, po mogućnosti, sačuvati živu glavu. Upravo je Maslany brilijantna u prikazivanju različitih nijansi karaktera klonova, među njima pet ključnih koji se pojavljuju u skoro svim epizodama. Izgubljena alternativka i prevarantica Sarah, detektivka Beth čiji identitet Sarah preuzima, paranoična kućanica Alison, geekuša i studentica doktorskog studija biologije Cosima, prolupala ukrajinska religijska luđakinja Helena… Ne samo da uspjeva svakog od njih učiniti prepoznatljivo različitim — govorom, kretnjama i ponašanjem, uz malu pomoć šminke i kostimografije — već ponekad glumi jednog klona koji oponaša drugog.
Maslany je zbilja najugodnije glumačko iznenađenje godine i da se Orphan Black emitira na malo eksponiranijoj, prepoznatljivijoj mreži, njena nominacija za Emmy bila bi sigurna poput komentara “Mad Man je smeće” na bilo koji naš kompliment upućen toj seriji. Toni Collette radila je nešto vrlo slično u United States of Tara te pokupila Emmy i dvije nominacije, no ona je iza sebe imala uporan (i izdašan) Showtimeov lobi. Dvije kritičarske organizacije već su Tatiani dale nominaciju i glavnu nagradu, no hoće li stari prdonje u Akademiji imati sluha (i oči) za ime koje će teško zapamtiti iz prve…?
Ovakvh SF-iziranih trilera imali smo na lopate posljednjih godina, no rijetki su autori imali pojma što bi sa likovima i radnjom izvan osnovne premise i jedosatnog pilota. FlashForward, Event, Revolution i kompanija imali su interesantne premise, no brzo bi se počeli raspadati, a njihova radnja pucati po šavovima — neki prije (Revolution), neki kasnije (FlashForward), neki odmah (Event). Orphan Black dobro koristi limitirani broj epizoda da ispriča očito unaprijed posloženu i pripremljenu priču bez improviziranja u hodu.
No, odoh u digresiju… Orphan Black prilično dobro kombinira elemente serijaliziranog trilera sa uzbudljivim preokretima, kao i laganiji, komičan ton u jednom prilično zabavnom pakovanju. Twistovi te raznorazna šokantna otkrića bi u nekoj drugoj, pompoznijoj i ukočenijoj seriji sa mnogo manje samosvijesti, ispali komično i blesavo. AV Club je svojedobno imao tekst naslovljen “Self-awareness: pop culture’s ‘get out of jail’ card“, o tome da je samosvjesnost džoker zbog kojeg često znamo progledati kroz prste seriji / glumcima koji su potpuno svjesni sebe i svoje okoline. Ima posrtaja tu i tamo, cheezy twista ili dva, no deset epizoda odlično je tempirano, lagano i nezahtjevno, a opet gotovo uvijek zabavno, interesantno i često napeto.
Finalne dvije epizode prilično su sjajna dva televizijska sata i opet ću pokrasti AV Club koji kaže da serija u igru baca “twist koji bi trebao biti smiješan, no jednostavno je uzbudljiv. Slično kao i sama serija!” Vrlo dobro povezuje niti iskopane tokom sezone, otvara nove smjerove za nastavak serije, a završnim cliffhangerom pokušava se osigurati da ćete druge godine spremno dočekati premijeru — jer serija je već klonirana za drugu sezonu.
Žanr: Triler, misterija, SF
Autor: Graeme Manson, John Fawcett
Mreža: BBC America
Glume: Tatiana Maslany, Tatiana Maslany, Tatiana Maslany, Tatiana Maslany, Tatiana Maslany, Dylan Bruce, Jordan Gavaris, Kevin Hanchard, Michael Mando, Maria Doyle Kennedy
Datum premijere: 30. ožujka 2013.
poceo to gledati neki dan. Dojam nakon prve 2 epizode je bio blah, nis posebno, no onda se pocinje rapidno popravljati. Dosao do 6. i preporucam seriju. Jedini ozbiljni minus mi je lik onog cmoljavog dilera, iritira do boli.
Ne diraj mi Vaasa ;-)
https://www.youtube.com/watch?v=7ai3Maj9IZQ
Serija tako-tako. Tatiana odlična.
Ja sam poceo gledat seriju prije par dana i vec sam na 8. epizodi. Serija je stvarno genijalna. Glavna glumica je savrsena, svi klonovi su zanimljivi. A i sidekick Felix je prezabavan. Cini mi se da dugo nismo imali ovako laganu ali napetu seriju. I zato mislim da zasluzuje barem 80/100 :)
Suncevamjebem, stvarno cu maknut te ocjene, za 3% cemo cjepidlaciti? :)
Ne znam dal je potrebno reci, but I was messing with ya :D
Oh.
http://i.imgur.com/0Vh9I.gif
Serija mi je simpatična. Naravno uvijek može bolje. No Maslany je pravo otkriće.
Pratio sam od početka, na koncu poprilično zadovoljan, stoga nastavljam i dalje. Preporuka za ljubitelje “SF-olikih drama” :)
Volim SF no ova serija je ipak po meni jako losa. Glavna glumica preisforsirana, kao da opet gledam seriju Nikita. jako lose
Slazem se!
niste u pravu serije je extra
IMHO Ovu seriju bi prema atmosferi, a i produkciji usporedio s prvim sezonama Dark Angela, premda nema nikakve direktne povezanosti, ali i gluma i pojava Tatiane Maslany podsjeca na J. Albu.
pogledao sam seriju praktički u komadu kroz 2 dana i moram reći da mi je pomalo, hm, neobična. sf priča je izlizana, ali ima nekih pitanja koja intrigiraju da se gleda dalje. humor dolazi jedino od felixa i tu je dobar, svi ostali pokušaji su očajni. glavna glumica je odlična, ali su uloge loše, prestereotipne, a kako ona mora biti jedina koja ih odrađuje, onda se i preforsiraju, pogotovo kućanica. neki twistovi su toliko očiti, a da ne pričamo o trenucima u kojima pomislite “c’mon, ovo ne bi prošlo nikad”, a takvih trenutaka ima podosta kad se radi serija o kloniranju i preuzimanju identiteta. muzika u seriji je isto teži očaj, teen hitovi 90ih. meni je ovo serija za cw, a kad bih ju morao uspoređivat s nekom drugom, onda bi to valjda bio alias, samo što je i eliza ugodnija za gledanje :) kažem, neobično mi je jer za svaku stavku serije imam nešto pozitivno, ali ipak više negativnog. srećom (ili nesrećom) pa ljetne serije nemaju šansu produžiti narudžbu pa se razvodniti i izlizati s velikim brojem epizoda pa se preko ljeta lako nađe vremena za ovakve uratke. inače bih vjerojatno odustao