Recenzija: One Day at a Time vraća vjeru u klasični sitcom – serijala.com
Trenutno čitaš
Recenzija: One Day at a Time vraća vjeru u klasični sitcom

Recenzija: One Day at a Time vraća vjeru u klasični sitcom

Prva ovogodišnja Netflixova originalna serija nije vjerojatno nikome bila na radaru niti na popisima najisčekivanijih serija godine (teško bi možda upala i u najisčekivanije serije mjeseca). Ni na samom Netflixu meni nije bila prikazana na nijednoj listi novih i preporučenih serija tako da ne bih ni znao za nju da nije bila spomenuta na Twitteru, a da vikend nije bio produžen sumnjam i da bih ju pogledao.

Što bi bila šteta, jer One Day at a Time je odlična serija.

Cinici bi mogli reći da je samo dramatizirana liberalna propaganda, ali to bi bilo jedno užasno čitanje serije. Točno je da je serija prilično angažirana, baveći se temama poput samohranih roditelja, religije, PTSP-a, homoseksualnosti, obitelji i imigracije i još k tome u formatu klasičnog, multi-cam sitcoma sa studijskom publikom. No, sve te teme realizirane su prekrasno organski, jer izviru iz odlično realiziranih likova s kojima je nevjerojatno lako suosjećati, prije svega zbog njihovog iskrenog i neironičnog prikaza. Jednako tako korišten je i sam format: iskreno, neironično, s poštovanjem njegovoj prošlosti no moderniziran za Netflixov bingeabilni dump epizoda bez reklama.

Serija prati prati latinoameričku obitelj u LA-u: medincinsku sestru i veteranku Penelope (Justina Machado), njenu kćer Elenu (Isabella Gomez) i sina Alexa (Marcel Ruiz) s kojima živi i Penelopina mama Lydia (Rita Moreno), a prva sezona manje-više vrti se oko priprema za Eleninu Quinceañeru, na putu do koje se dogode razni nestašluci. Ne volim ovakve jednorečenične infodumpove o likovima jer ih se time nekako nepravedno gura u predodređene kućice samohranih majki, asertivnih baka, nervirajuće angažiranih tinejdžera, latina vruće krvi, smotanih šefova i jebivjetara u stanu preko puta. I svi likovi u One Day… upadaju u te kućice, ali one su pune onih živopisnih detalja koji (kad smo već na toj usporedbi) kuće čine domom. (Bila je ovo užasna usporedba.)

Osim što je One Day at a Time rijedak primjer dobrog multi-cam sitcoma, pozitivan je i primjer za postojanje remakeova: naknadno sam tek otkrio da je serija bazirana na istoimenom sitcomu iz 1975. godine o razvedenoj ženi koja odgaja dvije kćeri, koji je, usprkos trajanju od devet sezona, ostao manje zapamćen od ostalih serija Normana Leara, vodećeg imena i inovatora američkog sitcoma sedamdesetih (All in the Family, The Jeffersons, Sanford and Sons). Lear se ovim remakeom vratio televiziji u devedeset i četvrtoj godini, nakon dvadeset i dvije godine pauze kao izvršni producent, a s njim su ovu verziju razvili Gloria Calderon Kellet (iZombie, How I Met Your Mother) i Mike Royce (Lucky Louie, Everybody Loves Raymond, Men of a Certain Age).

Poveznica svih Learovih sitcoma bila je bavljenje društvom i politikom, u televizijskom okruženju gdje nije bilo puno drugih serija koje su se doticale kontroverznih tema, a kamoli uspostavljale dijalog o njima. Neobično je zato, kako je danas u puno razvedenijoj i slobodnijoj situaciji na televiziji moguće, u jednom formatu koji su kvalitetnije serije gotovo zaboravile, pronaći neku ljepotu i originalnosti. Možda je devedesetgodišnji starac bio nužan da postavi klasične temelje, a njegovi mlađi suradnici donesu aktualnost i svježinu.

Tužno je stoga što će serija vjerojatno ispod radara i ostati — jedino će možda prisutstvo Rite Moreno, američke ikone i jedne od rijetkih dobitnica EGOT-a, koja krade svaku scenu u kojoj se pojavi, donijeti seriji neku pamtljivost – ne nužno i samo po nagradama. Jer svi će se okrenuti prestižnim dramama, avangardnim komedijama i neobičnim dramedijama tražeći vrhunac televizije, a ovaj mali, gotovo savršeno realiziran poduhvat, ostat će zaboravljen pod njihovom silnošću.

Pročitaj još

Tužan sam bio i prvi put što na Netflixu nema hrvatskih titlova, jer ovo je prva njihova serija koju bih rado pogledao s roditeljima neke tmurne nedjelje.

Ne morate čekati neku tmurnu besposlenu nedjelju niti roditelje, no ovaj (relativno) kratki biser nasmijat će vas, razdragati i ispuniti – svakako ga vrijedi pogledati.

https://www.youtube.com/watch?v=wNFFleycS8k

7.5 10 1
7.5

Žanr: Sitcom

Autor: Mike Royce & Gloria Calderon Kellet

Mreža: Netflix

Glume: Justina Machado, Rita Moreno, Stephen Tobolowsky, Todd Grinnell, Isabella Gomez

Datum premijere: 06.01.2017

Datum premijere (HR): 06.01.2017

Prva sezona pogledana je za recenziju.

3 komentara
  • Zašto cinici? Pa posle prve epizode svakome ko iole ima nešto u glavi je jasno da je ova serija liberalna propaganda na kub. Nasilna politička korektnost izbija iz svakog kadra. Iskreno, odgledao sam celu sezonu samo iz radoznalosti da vidim dokle ide to ludilo. Džastina kao ratni veteran (ooops…izvinjavam se – veteranka) je uverljiva otprilike koliko i Sintija Rotrok kao modna ikona i femme fatale. Mogao bih tako nastaviti za svaki lik ali nema poente. Jasno je da je serija napravljena za određenu vrstu gledaoca koji su u stanju da upijaju ovo bulšitiranje bez ikakve zadrške ili razmišljanja.

    • Ja sam upio to bulšitanje bez zadrške. Justine totalno može biti veteranka, ne vidim zašto ne. Politička korektnost nije nasilna uopće, već je samo jedan – odnosno, nekoliko – point-of-viewova – prikazano i to sa argumentiranim razlikama u pogledima; jedino što je možda donekle utopistički je da se svi oni mogu u neku ruku slagati.

      S druge strane, zašto se ne bi slagali, kad bi samo razmislili kako netko drugačije od nas razmišlja i otkud to potiče. A ovdje je baš dobro realiziran taj feel good osjećaj kad se tako nešto ostvari.

Odgovori na Mrgec Otkaži odgovor

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861