Recenzija: Mr. Robot – Malek sam na svijetu

Koliko je fer suditi seriju po mreži na kojoj se emitira? Mislite li da bi vam se mišljenje o nekoj seriji promijenilo kad bi vam netko, nakon odgledanih nekoliko epizoda, rekao da se dotična emitira na CBS-u? Ili, ako ćemo u drugu krajnost — na HBO-u? Navelike se priča kako je NBC-jev Hannibal “serija koja zaslužuje biti na kabelskoj mreži ili na streaming servisu” (RIP). Zašto? Zato što je kvalitetna i jer odskače od NBC-eve postave osrednjih proceduralnih drama?

S druge strane, HBO-ovi novaci The Brink i Ballers jednoglasno su odbačeni od strane kritičara (pa tako i nas) kao blijede kopije Entouragea i Veepa, uz komentare kako ne zaslužuju biti na HBO-ovom nedjeljnom rasporedu. Bi li Fullerov Hannibal bio zamjećeniji od strane raznih nagradododjeljivačkih udruga da se emitira na Amazonu ili FX-u? Bi li kritičari pokazali malo veću dozu tolerancije prema ovim dvjema komedijama da ih emitira Starz?

A što s Mr. Robotom? Mr. Robot se emitira na mreži, USA, koja nama nije ni na periferiji radara, s brojnim laganim i repetitivnim procedurali sa twistom serijama. U neko doba prije Netflixa, Showtimea i termina “ljetni originalni program”, USA Network je svojim Monkom kupio brojne nagrade. Sada se, nakon nekoliko godina slobodnog pada u gledanosti i popularnosti, pokušava revitalizirati serijama upravo kao što je Mr. Robot.

Nečim pomalo drukčijim, pomalo originalnijim. Edgy bi bila riječ koju bi čelnici zasigurno iskoristili u svom opisu. Prvih sat vremena Mr. Robota prikazano je na ovogodišnjem Tribeca Film Festivalu te na 2015 SXSW festivalu, gdje je osvojio nagradu publike za epizodni format. I nakon prve dvije epizode, došao sam do zaključka da je serija dobra. Poprilično dobra. Za USA standarde. A što to zapravo znači? “Za USA standarde”. Kada nekome opisujem svoj stav o seriji, to je gotovo neizostavan dio priče.

Mr. Robot je jedan čudan spoj indie filma, trilera o teorijama zavjera i blesavog procedurala s karizmatičnim čudakom na čelu grupe odbačenika. Dvije su stvari koje su me u prvih deset minuta pilota uvukle u priču — fascinantna režija danskog redatelja Nielsa Ardena Opleva, koja je u kombinaciji s odličnim castingom Ramija Maleka u glavnoj ulozi na izuzetan način prikazala klaustrofobičan, paničan, izoliran i surov svijet protagonista unutar njegovih nekoliko kvadrata u krcatoj džungli Manhattana.

Malek je već ostavio svoj pečat u svijetu televizije u HBO-ovom The Pacificu, no meni je i dalje, na spomen njegova imena, prva slika u glavi njegova blesava faca u FOX-ovoj tragediji The War at Home. Zato sam ovom ulogom ostao ugodno iznenađen. Malek glumi Elliota Aldersona, informatičara u AllSafeu, tvrtki koju druge tvrtke plaćaju za održavanje informatičke sigurnosti. Prezire svoj posao i ono što AllSafe predstavlja iz dna duše. Ima socijalnu anksioznost, ne zna komunicirati s ljudima na “društveno prihvatljiv” način. Kompenzira to morfijem, ali i tajnim haktivizmom — čak i svoju psihijatricu potajno pokušava dovesti na pravi životni put.

Njegov vrlo kompleksan lik, pak, “izbalansiran” je onim Christiana Slatera, iliti Mr. Robotom iz naslova. Svi znamo dobrog, starog Slatera — jadnika koji već godinama pokušava opstati na televiziji u nečem gledljivom. Sjetite se samo My Own Worst Enemy ili The Forgotten. Ne možete se sjetiti? Morao sam i ja prokopati po IMDb-u, priznajem. Ne bih htio započeti još jednu “Vince Vaughn u Detektivu” diskusiju, no lagao bih kad bih rekao da nisam imao predrasude o njemu i njegovoj ulozi i prije nego što se pojavio na ekranu. No, tko god da je utjelovio lik Mr. Robota, ne bi mijenjalo na stvari.

On je briljantan haktivist koji pronalazi Eliotta i uvodi ga u svoj svijet. Svijet koji se okreće oko njegove želje da sruši kompletnu svjetsku ekonomiju: izbriše sve državne dugove, smanji rasteću razliku između najbogatijih i najsiromašnijih… I sve to uz pomoć Dalie iz Suburgatorya. Šalu na stranu — njegov too cool for school stav, s neironičnim izgovaranjem rečenica kao što su “Tell me, Elliot, are you a one or a zero?”, nošenjem sunčanih naočala u zatvorenom mračnom prostoru, igranjem igrica na starim aparatima i smještanjem svoje baze u staru igraonicu na Coney Islandu zaista zvuči kao nešto što bi se moglo prodati USA-u u doba Monka i Burn Noticea, ili pak kao nešto što za koji mjesec možete vidjeti u drugoj sezoni CSI: Cybera (ove posljednje četiri riječi su izuzetno traumatizirajuće).

S druge strane, serija zasad nije posustala nakon pilota. Doduše, pogledali smo još samo jednu epizodu, no činjenica da je ta druga epizoda djelovala kao prirodni nastavak pilota, bez nekih promjena u tonu, režiji i priči što ipak daje dašak optimizima. Elliot Alderson je fascinantan lik — nije tipičan holivudski nerdy protagonist, gdje su na Calvin Klein modela natrkeljili naočale bez stakala i rekli mu da počne mucati kad vidi sise. Čak ni danas naizgled neizostavni “unutarnji monolozi” koji doslovce ispunjavaju svaku scenu ne djeluju kao eksces, već u jednu ruku uspijevaju gledatelju približiti Eliottovu paranoju i osjećaj da ga netko konstantno prati.

Dakle, što onda znači da je serija “dobra za USA standarde”? Znači da je pred vama jedna vrlo atipična serija, koja je na trenutke izvrsna, ali na trenutke upada u vrlo neugodne i predvidljive scene i zaplete koji opravdavaju njezino postojanje na spomenutoj mreži. Rami Malek je uletio u ulogu koja će mu zasigurno (i opravdano) lansirati karijeru, a gledateljima pruža uvid u svijet jedne mračne i rubno shizofrenične individue koji će vas, ukoliko volite teorije zavjere i haktivističku tematiku, zasigurno zaokupirati ovog ljeta i skratiti vam ove užarene dane.