Koliko je fer suditi seriju po mreži na kojoj se emitira? Mislite li da bi vam se mišljenje o nekoj seriji promijenilo kad bi vam netko, nakon odgledanih nekoliko epizoda, rekao da se dotična emitira na CBS-u? Ili, ako ćemo u drugu krajnost — na HBO-u? Navelike se priča kako je NBC-jev Hannibal “serija koja zaslužuje biti na kabelskoj mreži ili na streaming servisu” (RIP). Zašto? Zato što je kvalitetna i jer odskače od NBC-eve postave osrednjih proceduralnih drama?
S druge strane, HBO-ovi novaci The Brink i Ballers jednoglasno su odbačeni od strane kritičara (pa tako i nas) kao blijede kopije Entouragea i Veepa, uz komentare kako ne zaslužuju biti na HBO-ovom nedjeljnom rasporedu. Bi li Fullerov Hannibal bio zamjećeniji od strane raznih nagradododjeljivačkih udruga da se emitira na Amazonu ili FX-u? Bi li kritičari pokazali malo veću dozu tolerancije prema ovim dvjema komedijama da ih emitira Starz?
A što s Mr. Robotom? Mr. Robot se emitira na mreži, USA, koja nama nije ni na periferiji radara, s brojnim laganim i repetitivnim procedurali sa twistom serijama. U neko doba prije Netflixa, Showtimea i termina “ljetni originalni program”, USA Network je svojim Monkom kupio brojne nagrade. Sada se, nakon nekoliko godina slobodnog pada u gledanosti i popularnosti, pokušava revitalizirati serijama upravo kao što je Mr. Robot.
Nečim pomalo drukčijim, pomalo originalnijim. Edgy bi bila riječ koju bi čelnici zasigurno iskoristili u svom opisu. Prvih sat vremena Mr. Robota prikazano je na ovogodišnjem Tribeca Film Festivalu te na 2015 SXSW festivalu, gdje je osvojio nagradu publike za epizodni format. I nakon prve dvije epizode, došao sam do zaključka da je serija dobra. Poprilično dobra. Za USA standarde. A što to zapravo znači? “Za USA standarde”. Kada nekome opisujem svoj stav o seriji, to je gotovo neizostavan dio priče.
Mr. Robot je jedan čudan spoj indie filma, trilera o teorijama zavjera i blesavog procedurala s karizmatičnim čudakom na čelu grupe odbačenika. Dvije su stvari koje su me u prvih deset minuta pilota uvukle u priču — fascinantna režija danskog redatelja Nielsa Ardena Opleva, koja je u kombinaciji s odličnim castingom Ramija Maleka u glavnoj ulozi na izuzetan način prikazala klaustrofobičan, paničan, izoliran i surov svijet protagonista unutar njegovih nekoliko kvadrata u krcatoj džungli Manhattana.
Malek je već ostavio svoj pečat u svijetu televizije u HBO-ovom The Pacificu, no meni je i dalje, na spomen njegova imena, prva slika u glavi njegova blesava faca u FOX-ovoj tragediji The War at Home. Zato sam ovom ulogom ostao ugodno iznenađen. Malek glumi Elliota Aldersona, informatičara u AllSafeu, tvrtki koju druge tvrtke plaćaju za održavanje informatičke sigurnosti. Prezire svoj posao i ono što AllSafe predstavlja iz dna duše. Ima socijalnu anksioznost, ne zna komunicirati s ljudima na “društveno prihvatljiv” način. Kompenzira to morfijem, ali i tajnim haktivizmom — čak i svoju psihijatricu potajno pokušava dovesti na pravi životni put.
Njegov vrlo kompleksan lik, pak, “izbalansiran” je onim Christiana Slatera, iliti Mr. Robotom iz naslova. Svi znamo dobrog, starog Slatera — jadnika koji već godinama pokušava opstati na televiziji u nečem gledljivom. Sjetite se samo My Own Worst Enemy ili The Forgotten. Ne možete se sjetiti? Morao sam i ja prokopati po IMDb-u, priznajem. Ne bih htio započeti još jednu “Vince Vaughn u Detektivu” diskusiju, no lagao bih kad bih rekao da nisam imao predrasude o njemu i njegovoj ulozi i prije nego što se pojavio na ekranu. No, tko god da je utjelovio lik Mr. Robota, ne bi mijenjalo na stvari.
On je briljantan haktivist koji pronalazi Eliotta i uvodi ga u svoj svijet. Svijet koji se okreće oko njegove želje da sruši kompletnu svjetsku ekonomiju: izbriše sve državne dugove, smanji rasteću razliku između najbogatijih i najsiromašnijih… I sve to uz pomoć Dalie iz Suburgatorya. Šalu na stranu — njegov too cool for school stav, s neironičnim izgovaranjem rečenica kao što su “Tell me, Elliot, are you a one or a zero?”, nošenjem sunčanih naočala u zatvorenom mračnom prostoru, igranjem igrica na starim aparatima i smještanjem svoje baze u staru igraonicu na Coney Islandu zaista zvuči kao nešto što bi se moglo prodati USA-u u doba Monka i Burn Noticea, ili pak kao nešto što za koji mjesec možete vidjeti u drugoj sezoni CSI: Cybera (ove posljednje četiri riječi su izuzetno traumatizirajuće).
S druge strane, serija zasad nije posustala nakon pilota. Doduše, pogledali smo još samo jednu epizodu, no činjenica da je ta druga epizoda djelovala kao prirodni nastavak pilota, bez nekih promjena u tonu, režiji i priči što ipak daje dašak optimizima. Elliot Alderson je fascinantan lik — nije tipičan holivudski nerdy protagonist, gdje su na Calvin Klein modela natrkeljili naočale bez stakala i rekli mu da počne mucati kad vidi sise. Čak ni danas naizgled neizostavni “unutarnji monolozi” koji doslovce ispunjavaju svaku scenu ne djeluju kao eksces, već u jednu ruku uspijevaju gledatelju približiti Eliottovu paranoju i osjećaj da ga netko konstantno prati.
Dakle, što onda znači da je serija “dobra za USA standarde”? Znači da je pred vama jedna vrlo atipična serija, koja je na trenutke izvrsna, ali na trenutke upada u vrlo neugodne i predvidljive scene i zaplete koji opravdavaju njezino postojanje na spomenutoj mreži. Rami Malek je uletio u ulogu koja će mu zasigurno (i opravdano) lansirati karijeru, a gledateljima pruža uvid u svijet jedne mračne i rubno shizofrenične individue koji će vas, ukoliko volite teorije zavjere i haktivističku tematiku, zasigurno zaokupirati ovog ljeta i skratiti vam ove užarene dane.
Cyberpunk drama, psihološki triler
Sam Esmail
USA
Rami Malek, Christian Slater, Portia Doubleday, Michel Gill
24. lipnja 2015.
Dvije epizode pogledane su za recenziju.
E baš to! Kad se priča o hakerima na TV-u, to su obično neki likovi koji tipkaju na tipkovnici bez ikakvog smisla i razuma, i u par sekundi dođu do željenih informacija. Mr. Robot je puno realističnija serija jer pokazuje da kompjuterski geniji ne moraju uvijek biti “šmokljani” s ogromnim naočalama koji samo uključe računalo u struju i počnu slijepo udarati po tipkovnici… Ova serija pokazuje da su hakeri nešto više od plavog ekrana i beskonačnog koda.
Ludo dobra serija i to na najneočekivanijem mjestu. Uspoređujući po prve dvije epizode meni je najbolja ikad!
Vau, mislim, dobre su bile epizode, ali ovo je ipak ludo pretjerivanje.
Recenzija na mjestu. Meni osobno, od pogledanog pilota definitivno iznenađenje, i osvježenje, godine. Pošto sam svojevremeno bio zaluđen Fight Clubom Chucka Palahniuka, i dan danas bih ga gledao dva puta za redom, Mr. Robot me s pregršt detalja podsjeća baš na taj kultni uradak. Od narativnog dijela, psihologije glavnog lika pa do tehničkih detalja, koji su za sada besprijekorni, naslućujem Durdenovsku prisutnost ( napisao bih ime Nortonovog lika, ali je bezimen i to je jedna od razlika u odnosu na Mr. Ra). Bilo je doslovno bombastičnih najava za pojedine serije u ovoj godini, a iz zapećka je iskočila jedna koja za sada uspijeva nadoknaditi nestanak Waltera Whitea ( Saul je opravdao očekivanja, ali on već odavno ima svoje mjesto ).
Meni je ovo ocajno, ovaj glavni glumac sa tom ispijenom i izmucenom facom i jednolicnim izrazom lica, totalno je neharizmatican i lose glumi.
stvarno?stavio bi manekena sa kuštravom nageliranom frizuricom s kristalno bijelim zubima za glavnu ulogu razjebanog asocijalnog hakera?tko bi potebi trebao imat tu ulogu – možda the situation iz jersey shora ili mladi surfer poput chrisa hemswortha?
autor ovog teksta je naveo cyberpunk drama kao žanr ove serije što apsolutne veze nema sa istinom kao što ova serija nema apsolutne veze sa cyberpunkom; serija se događa u sadašnjosti, nema nikakve umjetne inteligencije ni nikakve ovisnosti virtualnle realnosti, wtf?!
da je william gibson mrtav sad bi se okretao u grobu
pilot i druga epizoda solidni.kako ide dalje sve više dosadnog teksta da ispuni zadano vrijeme. šveđanin,psiho, dođe kao razbuđivanje da razbije monotoniju. mr robot je bzvz, ali stvarno haha, c.s. sam sebe sili da bar nešto pošteno odglumi. zajedno sa onim neuvjerljivim likićima i preforsiranim ženskim likom, ne znam kako se zove, skupljenim oko njega. elliot interesantan ali s vremena na vrijeme udavi suvišnom pričom, posebno kad se više od pola epizode potroši na ovisnička fantaziranja.
meni je to jednostavno predosadno i presporo, kao da se žele što više popeti a spotiču se na svaku novu stepenicu dok smišljaju što sa pričom dalje.
OK… vidim ima podosta hvalospijeva, a i sam kritičar se usudio napisati više nego pozitivnu kritiku jer je kao riječ o nečem atipičnom. Ja bih prije rekao da je riječ o nečem što samo to svim silama želi biti, a koliko je u tome uspješno je potpuno druga strana medalje.
Serija je STRAŠNO loša i to gotovo pa na svim nivoima.
Što se tice glume, gotovo ne postoji netko koga bi se dalo izdovjiti kao solidnog. Sama gluma ili je preforsirana (glavni glumac), ili beskrvna (sve ženske uloge), ili otužna što se posebno sažima u liku Christiana Slatera, koji kroz svoju ulogu kao da vrišti od dosade jer, eto – taj dan mora nešto odraditi.
Što se tiče scenarija – ISUSE BOŽE!!! Da li je ovo pisao neki pubertetlija u fazi bunta naspram svijeta i
geopolitike koju je u potpunosti shvatio i zamrzio preko stihova Rage-a, a o kompleksnosti međuljudskih odnosa je sve shvatio čitajući Paula Coelha? Monolozi su strašni i ekstremnoooo dugotrajni. Sve pršti od
barske filozofije od koje se svako malo čitav naježiš, i to ne zbog toga što je riječ o nečemu što te duboko zamisli i dirne, već upravo suprotno – OD SRAMA koliko je to sve potopljeno u toj “wannabe” dubini u
biti plitko i infantilno. Otužno je i preizraženo baratanje tehnološkim pojmovima popularnim jedino kod vikend hakeraša, a kroz koje bi se trebao steći dojam da je riječ o nekom turbo hakerskom miljeu. Mislim da
nektko iole potkrijepljeniji u tom segmentu može samo padati sa kauča od smijeha što je sve tu udrobljeno.
Konačno, mogu razumijet da ovako nešto ima svoju publiku ili čak da se ovo smatra primamljivo samo zato jer je atipično zbog neamerički nastrojene režije, ali bolno je da se oko ovog SMEĆA stvara konsenzus pozitivne kritike parakritičara koji gotovo bezpogovorno atipičnost automatski kadroviraju u kvalitetu.
Za očekivati je steloviti pad onih 9.2 na imdb-u kad srednjoškolci na ljetnim praznicima se vrate u školu i seriju pogledaju, te glasanje preuzmu – malo ozbiljniji ljudi.
Od svega ovog samo cu pitati… Kakva je to “neamericki nastrojena rezija”?
taj pojam u kontekstu u kojem je napisan trebao je značiti da je serija režirana na način netipičan za američke serije… balans mračne atmosfere, scenografije, samog scenarija i glume je upakiran na nešto drugačiji način, po mom sudu bliži europskim uratcima… doduše, po meni na neuspješan način… ukoliko je nespretno sročeno – isprika!
Da nisi ti luzer ko Ollie Parker?
Odlična recenzija, koncizno i lepo napisano! Ne zamerite mi jednu sporednu stvar, ali mislim da ste u jednom smislu loše protumačili delić serije, a to je delić da se bavi “teorijama zavere” i da je za ljubitelje takve tematike.
Serija se više bavi idejom brisanja dugova svih ljudi, što pokreće revoluciju i na taj način otvara novu šansu za promenu sistema iz samog jezgra, što ima pokriće u realnosti i o tome hakeri, specifično haktivisti često i otvoreno pričaju, a mnogima je revolucija glavni pokretač da se bave haktivizmom. Baš u tome i jeste lepota ove serije, jer se bavi kontroverznom temom i problemima sa kojima se zaista suočavamo kao čovečanstvo (npr. 80% Amerikanaca je u ozbiljnim dugovima na koje kamata raste svakim danom). Često je teško razlikovati teorije zavere od jednostavno kontroverznih, nekonvencionalnih tema.
Ono što je meni olakšalo da tu liniju povučem kada je Mr. Robot u pitanju je istraživanje načina nastanka same serije; U timu koji se bavio pisanjem, režiranjem i ostalim aspektima, učestvovali su i mnogi anonimni haktivisti čiji identitet ni sam tim i dalje ne zna, kao i mnogi prijatelji iz IT sveta koje je Sam Esmail, glavni režiser, pozvao da učestvuju na preciznom ostvarenju ideje. Čitav tim je radio na tome da što više kritikuje sistem, ali zbog mreže na kojoj se emituje i uopšteno zbog toga što je to komercijalno delo stvoreno za televiziju i veliku masu ljudi, te kritike su oprezno uokvirene kroz “Evil corp” i ostale termine koji pomalo vuku na fantastiku, terajući gledaoce da ipak na to pomalo posmatraju kao na delo fikcije. Time se i sama mreža brani od mogućih loših kritika.
Kritika Dell-a kroz ismevanje njihovog logoa (slovo E za E corp izvučeno iz Dell-ovog logoa) i Apple-a, su neke od suptilnih referenci na realne multimilijarderske kompanije. Priča o Steve Jobs-u, velikom Ashley Madison haku (u kome su hakeri otkrili javnosti naloge svih koji su imali afere u toku svojih brakova), su referene sa realnim svetom i očigledno prikazuju da se odigrava u realnosti. Akcenat je takođe i na programskim jezicima i hakovanju i na tome da ljudi koji do sitnih detalja poznaju te aspekte, zaista mogu da urade velike, velike stvari. Sve navedeno čini celinu koja sa namerom predstavlja jedan moguć scenario za budućnost i pokušava u ljudima da probudi želju da preispituju svet u kome žive, da im da motivaciju da promene status quo u kome se kolektivno nalazimo, naglasak stavljajući na to da svako ima moć da to uradi. Podaci prikazani u seriji koji kažu da raste razmak između bogatih i siromašnih i da 1% poseduje većinu zemljinih resursa, služe da nas podsete da ne držimo mi stvari pod kontrolom, već neko drugi vuče konce umesto nas.
Kroz čitavu prvu sezonu, zaključno sa njenim krajem, akcenat je isključivo na terminu “change the world”. Anđela, Eliot, Mr. Robot, svi u nekoliko navrata otvoreno govore o tome da nešto nije u redu sa sistemom u kom živimo i da je vreme da neko ustane sa guzice, iako je teško, i uradi nešto povodom toga.
Nadam se da će održati ovaj tempo i kroz naredne sezone, jer je potrebno prikazivati više takvog nekonvencionalnog načina gledanja na svet na televiziji.
Doduse, E Corp je direktna preslika propalpg Enrona (vidi njihov logo), ali nije ni pretjerano suptilno.
Wow, nisam znala! Pročitala sam o bankrotu koji im se desio, sada mi E corp ima još više smisla :)