Recenzija: Masters of Sex — Kvaliteta koja pokriva nedostatak duše

Urbana legenda kaže kako je Robert Greenblatt, bivši predsjednik Showtimea, godinama nakon otkazivanja Dead Like Me na pitanje zašto je serija otkazana odgovorio indignirano: “Ne znam.” Greenblatt ni sam nije bio siguran koji je bio razlog otkazivanja, a to je bila pogreška koju si u kasnijim godinama predsjedovanja mrežom više neće dopustiti. Gledanost na Showtimeu nikad nije bila važan faktor, a kritika i publika bili su ujedinjeni u svojoj ljubavi prema seriji. Poslije Dead Like Mea, osobno jedne od najdražih serija posljednih petnaestak godina, Showtime je imao brojne projekte. Što dobre, što loše, ali malo njih je ostalo zapamćeno kao Fullerova serija. Dead Like Me je, u nedostatku neke druge, primjerenije riječi, imao dušu. Čak i nakon odlaska Fullera, a otišao je nakon samo pet epizoda zbog kreativnih nesuglasica, Dead Like Me je tek počeo otkrivati za što je bio sposoban. Mnogo godina poslije je snimljen i film, ali ako ste ga gledali slažete se da je bilo bolje da je ostalo na onome gdje je završilo 2004. godine.

Ove godine, nakon konačnog kraja najuspješnije Showtimeove serije, Dexter, dobili smo bljedunjavog Raya Donovana, a jesen je donijela i najbolji mrežin pilot još od Homelanda: Masters of Sex.

Showtime, ponekad etiketiran i kao HBO za sirotinju, misleći pritom samo na originalan program, a ne i na cijenu pretplate, nanizao je u zadnjih deset godina nekoliko zanimljivih serija. Osim Dextera, koji je upropašten do krajnjih granica negledljivosti, od poznatijih projekata mreža me navela da prestanem gledati i (na početku) vrlo dobri Weeds, nakon uvođenja suludih plotlineova sa švercanjem Meksikanaca. Californication i jebavanja Davida Duchovnyja postala su naporna nakon dvije godine, a uz dvije mlake povijesne drame (Tudors i Borgias), ono čime su se mogli hvaliti bilo je otkazano nakon dvije (Sleeper Cell) odnosno tri sezone (Brotherhood).

Ove jeseni Showtime je počeo emitirati Masters of Sex, adaptaciju istoimene Maierove biografije o Billu Mastersu i Virginiji Johnson, pionirima seksualne revolucije 1950-ih. Masters (Michael Sheen) je bio poznati i vrlo priznati ginekolog, koji je uz Virginiju Johnson (Lizzy Caplan) istraživao ljudsku seksualnost, gledajući u osnovi stvari iz prve ruke. Kroz prve dvije epizode Masters tjera svog šefa Bartona Scullyja (Beau Bridges) da mu odobri istraživanje unutar zidova bolnice, a uz vizualnu demonstraciju u kojoj ga posjedne ispred ženskog subjekta s golemim prozirnim vibratorom i malenim objektivom, šef naravno pristaje na Billovo istraživanje. Masters na tome ne staje, pa je sljedeći njegov test s dvoje voljnih subjekata ono što prelije Scullyjevu čašu. Kako je ovo kabelska mreža, a u krajnju ruku i televizija, golotinja je u duhu naslova serije, a glumci nikada nisu neprivlačni.

Masters je na površini hladan i proračunat, ali duboko u sebi nezadovoljan i željan veće slave. Na Bartonovo pitanje što on točno želi ovim istraživanjem, vrlo je izravan u odgovoru: “Želim Nobelovu nagradu.” Isto tako, ni u jednom dijelu serije, ili bar u ovim početnim epizodama koje sam gledao, ne čini se da je Masters motiviran isključivo slavom. Da, on je hladan i da, on želi biti pionir nečega dosad neistraženog (čak samog sebe spominje u kontekstu Sir Edmunda Hillaryja), ali jednako tako on već sad jest ugledni doktor. Slava je poželjna, ali nije odlučujući faktor. On se mora okupirati nečim jer njegovi problemi dolaze iz vlastitog doma u kojem ne može napraviti dijete svojoj ženi. Kontrast između posla, u kojem se bavi seksom, masturbacijom, intimom, pravljenjem djece i doma, u kojem spava u odvojenim krevetima sa ženom kojoj ne govori ništa više od dovoljnog – očit je na prvi pogled. Njegov odnos sa suprugom gotovo je robotski. Libby (Caitlin Fitzgerald) tipična je žena pedesetih i njihov odnos hladan je do te mjere da i kada spava s njom ne skida svoju leptir mašnu i “odrađuje posao” tako da odabire optimalnu poziciju za začeće. Kasnije naravno saznajemo i da je problem u Mastersu, a ne njegovoj ženi. Ne pomaže ni to da ga ona cijelo vrijeme zove “daddy”, što ne utječe baš povoljno na njihov seksualni život.

Masters zato svoje frustracije i stres preokupira poslom. Vrlo rano u prvoj epizodi on promatra seks između prostituke i mušterije iz ormara, bilježeći podatke u tekicu. Na njegova pitanja o ženskom orgazmu, ta ista prostitutka mu odgovara da bi si zbilja trebao pronaći ženskog partenra. I tako i bi.

Virginia Johnson dolazi kao potpuna suprotnost Mastersu, propala birtijaška pjevačica s dva braka i dvoje djece iza sebe, s malo toga za kriti. Ona je iskrena, mlada, temperamentna žena daleko ispred vremena u kojem živi i upravo je ono što Mastersu treba. Da ovo nije po istinitoj priči, bilo bi gotovo za odbaciti kao zaplet. Dinamika između njih dvoje je sjajna i budući da priča počiva na njihovoj interakciji, Sheen i Caplan odlično nose svoje uloge. No, kao i Masters, i Virginia svoje tajne drži blizu sebe, a vlastito nezadovoljstvo životom također pokriva neobičnim poslom kojeg obavlja za Mastersa.

Američka kritika seriju je već proglasila najboljom novom serijom sezone na temelju šest pogledanih epizoda, a uz hrpetinu smeća nije se morala baš nikome posebno ni dokazivati. To naravno ne znači da serija i uz nešto bolju konkurenciju ne bi bila u vrhu ove jeseni, a tu dolazim i do problema ovih recenzija. Teško je nešto ocjenjivati na temelju šačice epizoda, pa se više pouzdajemo na potencijal i pedigre koji nam je ono pogledano ponudilo. I vidi se. Potencijal itekako postoji, razvoj radnje jako lijepo napreduje i teško je ne vjerovati da će se Masters of Sex pretvoriti u zbilja odličnu povijesnu dramu. Dvije pogledane epizode vrlo su dobre, a Michelle Ashford, žena koja je adaptirala Maireovu knjigu za televiziju iza sebe ima nekoliko vrlo uspješnih i kvalitetnih projekata. Michelle je pisala za odlične HBO-ove miniserije The Pacific i John Adams, a provela je i nešto vremena s Grahamom Yostom (Justified, Band of Brothers) na NBC-jevom Boomtownu, jednoj od najzanimljivijih proceduralnih serija prošlog desetljeća.

Zbog svog settinga i vremena Masters of Sex ponekad podsjeća i na Mad Mene, pomalo i na BBC-jev The Hour iako neke veće poveznice između tri serije nema. Ono što se često spominje je činjenica da je Masters of Sex vrlo specifičan i po tome što nema nekakvog (anti)junaka, nešto što su mnogobrojne kvalitetne kabelske drame uspješno kopirale jedna od druge u ovom zadnjem zlatnom dobu televizije. Lijepa je to promjena, u svakom slučaju.

Masters of Sex je vrlo dobro krenuo u jesenski dio sezone, Lizzy Caplan i Michael Sheen su barem jednako dobri kao Claire Danes i Damien Lewis u Homelandu, radnja je spora, ali savršeno tempirana za kabelske standarde od sat vremena po epizodi, produkcijski serija izgleda fantastično. Ono što meni još osobno nedostaje je onaj trenutak kad će se serija transformirati iz samo vrlo dobre u odličnu, ali osjećam da to negdje slijedi u nastavku sezone. Masters of Sex zato dobija palac gore, a ona duša koju sam spominjao na početku teksta još se uvijek čeka.

http://www.youtube.com/watch?v=aK3nF6Vsz7c