Recenzija: Kelsey Grammer, Like a “Boss”

Nova Starzova serija prati moćnog, utjecajnog, odlučnog, beskrupuloznog, nemilosrdnog vođu Chichaga — a ne radi se o Oprah.

Pilot epizoda započinje (vrlo dobrom) špicom uz narodnu pjesmu “Statan, Your Kingdom Must Come Down”, koja već daje naslutiti ton i karakterizaciju glavnog lika. Kelsey Grammer (ili možda čitav politički sustav?) je Sotona, čijem se kraljevstvu bliži kraj. Kao gradonačelnik, Tom Kane (Kelsey Grammer), “željeznom rukom” vlada Chicagom, kontrolirajući korumpiranu političku scenu, zajedno s Gradskim vijećem.

Kane je težak čovjek, nasilan i moćan, ali dobar govornik izgleda omiljen u gradu. Kao takav, suviše je odbojan, pa ga autori ga pokušavaju humanizirati – jer ipak se pojavljuje u praktički svakoj sceni, dok je ostatak postave minoriziran. Odmah na početku saznajemo da Kane boluje od bolesti slične Parkinsonovoj, zbog koje će vrlo brzo postati biljka, a potom i umrijeti. Već sada osjeća posljedice, poput dezorjentiziranosti prilikom javnih govora, no bolest taji od javnosti, pa čak i obitelji jer zna da bi to vodilo ka neizbježnom i preuranjenom padu s vlasti.

Kelseyja Grammera svi znate kao sitcomašku zvijezdu devedesetih, no Tom Kane s Frasierom dijeli jedino Grammerov hrapav glas i ništa više. Već u prvoj sceni Grammer ubija svaku pomisao na Frasier, smrknutim pogledom i neverbalnim nastupom kada saznaje svoju budućnost – polagani gubitak moždanih i tjelesnih sposobnosti i svega onog što ga čini osobom. Kao što Bryana Cranstona u Breaking Badu ne promatrate kao Malcolmovog starog, tako Grammer u Bossu svojim nastupom i pojavom u potpunosti nadjačava lik koji svatko ima u podsvijesti kad vidi njegovo lice.

I Grammer je sjajan, zbilja besprijekoran u novoj ulozi. Nezahvalno je predviđati ovakve stvari na temelju samo dvije epizode, no imajući na umu Grammerovo ime i reputaciju iz prijašnjih uloga, zasigurno će biti pri vrhu lista kandidata za nominacije na nadolazećim nagradama. Zlatni globusi znaju biti predvidivo nepredvidivi u tom stilu i uloviti se na poznato ime. Ovo je uloga u kojoj Grammer redefinira svoju karijeru, nakon nekoliko neslavno propalih sitcomova u kojima je neuspješno pokušao reinkarnirati Fraiserov lik (Back to You, Hank).

Mrežu koja emitira seriju, Starz, većina će prepoznati po Spartaku i Camelotu, dvjema vrlo napadnim i otvoreno trashy kvazi-povijesnim serijama. Boss je gotovo dijametralno suprotan. Surova i realna drama, bez nauljenih mišićavih tijela i pretjeranih scena borbe. Ali ne i bez sisa. Da vas podsjeti kako je ovo ipak pretplatnički kanal koji se proslavio golotinjom i sisama, Kaneova asistentica Kitty O’Neill (Kathleen Robertson) u objema epizodama počastit će vas svojim golim poprsjem, u scenama seksa koje djeluju kao da su tu tek tako, jer mogu biti. Iako imaju određenu svrhu karakterizacije lika Alexa Zajaca (Jeff Hephner), mladog političara naoko besprijekorna ugleda, koji se ističe kao Kaneov kandidat za guvernera savezne države Illinois.

Redatelj prvih dviju epizoda je Gus Van Sant (Dobri Will Hunting, Milk), koji uspostavlja upečatljiv vizualni stil, tim više što je serija snimana na lokacijama u Chicagu. Van Sant nerijetko voli gurati kameru likovima direktno u lice ili čak zumirati u njihove očne jabučice. I dok to ponekad vrlo dobro prikazuje stanje likova i njihove izraze lica, pogotovo i najčešće Grammerove, nerijetko je samo ometajuće te odvlači pažnju.

Boss je mračan i ciničan pogled na politiku, čiji su likovi izrazito amoralni, a popunjava rupu u žanru koji je praktički nestao s Zapadnim krilom – ili mene pamćenje ne služi najbolje trenutno. Kao pokušaj, zasad je vrlo dobar i začuđujuće bez ikakve političke agende (za razliku od Zapadnog krila). Iako je Grammer prilično vokalni Republikanac, serija je lišena stranačkog kuta gledanja.

Serija je ponekad spora, razvučena i nepotrebno melodramatičana. Epizodama, barem prvim dvjema koje su dosad emitirane, nedostaje tempa, konkretne radnje i smjera. Već u početku pokušava udarati previše nota, ali ne pogađa ni jednu. Ima potencijala, mnogo, ali čak i ako ostane “tek” iznadprosječna drama o zakulisnim političkim igrama, uz Grammerov nastup to je i više nego dovoljan razlog za gledanje. Pod uvjetom da nemate početnu odbojnost prema seriji o politici i korumpiranoj vlasti.