Recenzija: Humans — Hoće li zgodni roboti zavladati svijetom?

Ovogodišnja ljetna serija Humans nastala je po hvaljenoj švedskoj seriji Real Humans (Äkta människor)  iz 2012. godine te je koprodukcija između AMC-a i njegovih britanskih partnera Channela 4.

Smještena je u paralelnu stvarnost, točnije paralelnu Veliku Britaniju  i neodređenu budućnost u kojoj je nezaobilazan kućanski aparat Synth, robot koji pomaže u onim teškim ili dosadnim zadacima koje ljudi ne mogu ili ne žele sami obavljati.  Synthovi, nazvani tako radi svog sintetičkog sastavnog materijala, izvana izgledaju identično ljudima (ako zanemarimo da imaju oči boje Hulka), no većina ih nije više od glorificirane veš mašine koja samo vrši svoj program. Oni su roba široke upotrebe i koriste se za sve zamislive zadatke, od kućnih njegovatelja starijih i bolesnih, službe za korisnike, seksualnih radnika do dadilja. Toliko su rasprostranjeni da ljudi radi njih prolaze kroz svojevrsnu krizu identiteta, najčešće manifestiranu kroz mržnju, protestiranje na ulicama i pokret otpora prema Synthovima. Društvena pitanja se nesuptilno ubacuju u dijalog ljudske obitelji koja je centar priče; starija kći buntovno odvraća roditeljima kako njen najveći trud ne vrijedi ništa u svijetu gdje Synthovi savršeno obavljaju svaki zadatak.

Sama premisa je već mnogo puta obrađena, pitanja odnosa ljudi i robota, položaj robota u ljudskim društvenim strukturama i glavno već toliko puta viđeno pitanje – što zapravo znači biti čovjek. U posljednje vrijeme je ta tema više puta obrađena, od fantastične epizode Be Right Back iz druge sezone Black Mirrora Charliea Brookera preko Blade Runnera, A.I.-a i nedavne Ex Machine. No, po meni je premisi Humansa bliža jedna relativno nepoznata animirana serija iz 2008., Time of Eve (Eve no Jikan, イヴの時間), koja je po meni spomenutu temu odnosa ljudi i njihove tvorevine puno bolje i toplije obradila u svojih šest epizoda po dvadesetak minuta i manje nego što su to Humans uspjeli u svojoj cijeloj prvoj sezoni. Topla preporuka svima koji vole navedene teme.

No, ako niste skloni znanstvenoj fantastici i pitanjima ljudsko-robotskog društvenog poretka, naći će se nešto i za vas! Osim filozofskog preispitivanja bitka ljudske vrste, u Humansima se nalazi i  dobra doza obiteljske drame. Serija započinje tako što obitelj Hawkins, točnije Joe (Tim Goodman-Hill), kupi Anitu (Gemma Chan), Syntha koji bi im trebao pomoći u kućanskim poslovima. Laura (Katherine Parkinson, najpoznatija po ulozi u IT Crowdu), Joeova žena i majka njihovo troje djece, se tomu jako protivi i osjeća svoju ulogu majke ugroženom od neke stvari kad joj najmlađa kćer postane vrlo privržena Aniti.

Dodatni problemi nastaju kad se Anita počne ponašati čudno, raditi greške i ignorirati stroge upute. Vrlo brzo postaje jasno da je Anita ipak više od običnog frižidera. Uz Anitu, još nekoliko Synthova ima slobodnu volju i svijest, a progoni ih vrlo stereotipičan negativac, Hobb, koji zna da su posebni i to želi iskoristiti u svoju korist. Uz to sve još i pratimo detektiva Petera Drummonda (Neil Maskell, Arby iz Utopije) i njegovu partnericu kako rješavaju zločine povezane sa Synthovima.

Najbolje obrađen lik je Dr. George Millican (William Hurt), umirovljenog znanstvenika i izumitelja koji je radio na prvim generacijama Synthova. Dr. Millican je star i bolestan, ne može se sam brinuti za sebe, a društvo mu pravi Odi, jedan od Synthova iz prve generacije. Zastario i polufunkcionalan model kojeg ne želi dati u otpad jer se druže već godinama i jer Odi ima sjećanja na Millicanovu pokojnu ženu koja mu prepričava kad ga on to traži. Ministarstvo zdravstva će Dr. Millicana prisiliti da se riješi starog modela te mu dodijeliti novu kućnu jedinicu, koja će se prema njemu odnositi kao prema zatvoreniku ako treba, sve za njegovo dobro. Prijateljstvo Odija i Dr. Millicana mi je kroz nekoliko epizoda postalo stvarno omiljeni dio priče, iako je Odi bez svijesti i tehnički nije više od usisavača, u nekim trenucima mi se zaista činilo da i on ima neku svoju osobnost.

Cijeli ansambl glumaca je vrlo šarolik i kvalitetan, s tim da je zanimljivo kako je većina svjesnih Synthova ženskog spola, a oni koji su muškog su crnci; s takvom se podjelom još dodatno naglasio njihov marginalizirani položaj, no i aludiralo na korištenje robota kao metaforu za bilo koju manjinsku skupinu u ovom, ali i raznim drugim djelima.

Najveći problem Humansa je prilično grubo ocrtavanje likova i njihovih motivacija, da bi se kasnije njihove karakteristike zanemarile u korist razvijanja radnje. Uz sve to, najveći dio likova je jednostavno dosadan i predvidljiv, što je nedopustivo.

U kasnijim epizodama je zaista teško razumjeti neke svjesne Synthove i njihove radnje, a ni nezgrapan dijalog u tome ne pomaže previše. Najveći dio glavnog zapleta se odigra prilično neprirodno, što se ne može drugačije objasniti nego lošim pisanjem, a ni rasplet ne djeluje manje izvještačeno i nerealno. Dok prvi dio sezone služi kao uvertira u složen i kompleksan svijet u kojem su ljudi u krizi identiteta, drugi dio je nepotrebno pokušavao iscijediti dramu iz situacija koje nisu bile pretjerano dramatične, a neki likovi su se okretali kako bi vjetar zapuhao, neuvjerljivo i  bez objašnjenja.

Rasplet radnje je ponovno vratio sve likove u svojevrsni status quo te poslužio kao priprema za drugu sezonu, u potpunosti uništavajući ikakav ulog koji smo prethodno imali u radnji. Nadam se da će nakon ovakve uvodne sezone, druga sezona biti fokusiranija od samog početka, s jasno razrađenom pričom i likovima.