Prije nekih godinu i pol dana, Scott Tobias pišući za (sada nažalost mrtvi) Dissolve, u prvoj rečenici svoje recenzije tad razvikanog i razglabanog Birdmana lupio je njegovog redatelja u jaja.
Alejandro González Iñárritu is a pretentious fraud, but it’s taken some time to understand the precise nature of his fraudulence.
Birdman je kasnije te godine, odnosno rano sljedeće, osvojio Oscara za najbolji film 2014 godine. Osobno se ne mogu sjetiti lošijeg filma koji je dobio tu, najvažniju nagradu od Akademije, a ne želim reći da je to bio Crash, jer mi je Crash toliko neutralan i krajnje zamoran da ga se uopće ne treba spominjati. Birdman, s druge strane, je loš film umotan u plašt pretencioznosti od kojeg mi je muka u želucu i nevjerojatno je da me ovakva glupost toliko može naljutiti, obzirom da je prilično nebitno.
No, opet započinjem digresijom. Recimo.
House of Cards je započeo (i završio) svoju četvrtu sezonu i ja sam opet to odmah sve pogledao, nakon što sam već prošli put lupio šakom o stol i obećao sebi “e, sada je stvarno dosta, Dario.” Naravno, čim se četvrta sezona pojavila ja sam je upalio i kroz jedan vikend pogledao svih trinaest epizoda. U kratkim crtama — naslov recenzije na AV Clubu — “House Of Cards is as frustrating and enjoyable as ever” — je sve što morate znati. Osim prve sezone koja je još uvijek sadržavala nekakav osjećaj novine, ostatak serije je plesanje po rubu stalne frustracije i uživanja u gledanju nečega što pada i rasipa se s dvadesetog kata na pločnik.
House of Cards ima vrlo vokalnu publiku koja se kune u kvalitetu ove serije i ništa drugo im nije važno, što je posve u redu, jer svaka serija ima svoju publiku, a mišljenje u ovom tekstu je samo moje i kao takvim ga shvatite. Nemam apsolutno ništa protiv da se ljudima ova serija jako sviđa, u brzim i kratkim šutevima djeluje kao droga, opojno i stvara ovisnost. I sam sam se predoziravao, međutim, u suštini, Cards je isprazna zabava bez trunčice smisla, i kao takvu je treba shvatiti.
Jedan od najvećih problema koji imam sa serijom je njezina ustrajanost u tome što uporno želi biti “prestižna” serija. House of Cards samo izgleda kao “prestižna” serija. Beau Willimon, njen showrunner, nije pretenciozno govance kao gospodin Inarritu, već tek prosječni scenarist. I to je sasvim u redu samo po sebi. Ne znam ni ja pisati, pa se ne pravim da sam Charles Dickens.
Od prve sezone House of Cards pokušava kanalizirati najbolje Sorkinove dane West Winga, ali to je tako usiljeno i loše napravljeno da iz godine u godinu Willimon i njegov scenaristički tim ne vide šumu pored drveća. Sorkin u svom West Wingu nije bio cinik i često je serija svoje emocije nosila na rukavu. Cards, za razliku od West Winga, je kruta, tvrda, cinična tvorevina s antipatičnim antijunakom u glavnoj ulozi. Willimon svoju karijeru nije izgradio na televiziji i filmu već na kazališnim predstavama, koje nismo imali prilike gledati, tako da ne želim o njihovoj kvaliteti suditi, ali iz svakog dijaloga Netflixove serije vide se obrisi kazališne predstave.
Cards je bogat dijalozima, puno se priča, i bez grebanja po površini može se činiti da je su svi ti razgovori jako pametni i kompleksni. Međutim — nisu. Oni su isprazni, jednostavni, kvazi-sorkinovski i uvijek završavaju u korist našeg antijunaka. Tu i tamo i netko drugi zna spustiti Franku, ali u konačnici su to uvijek Pirove pobjede. Osobno nisam veliki obožavatelj kasnije faze Sorkinove karijere, ali teško je ne priznati da je sjajan pisac — pogotovo kad on to sam i želi biti.
S tehničke strane zbilja se rijetko što može prigovoriti, prilično sam veliki obožavatelj samog izgleda serije. Kadrovi su statični, isprani, hladni, bez mnogo boje i dinamike. Scene se igraju borbom svjetla i tame u kojima su ponekad jedini izvori tog svjetla — umjetni izvor iz samih soba u kojima se radnja odvija. Serija je predstavljena u širem, 2:1 formatu, koji djeluje filmski i nešto je što se rijetko viđa u TV-serijama. Britanci su eksperimentirali širim formatima (Utopia, In the Flesh), a nedavno smo imali i odlični 11.22.63 koji je prezentiran u istom formatu kao i Cards. Svoje uzore Cards pronalazi u Being There, vrlo dobrom Sellersovom filmu s kraja sedamdesetih, a sličnosti možete vidjeti u petominutnom isječku. Spojleri, jasno. Naravno, tu je i činjenica da se radi o adaptaciji istoimene britanske serije, same po sebi adaptacije istoimenog romana.
Što se tiče same priče četvrte sezone — ona je još više napadna, over-the-top nego inače i teško mi je uopće bez nekog podsmijeha i govoriti o tome. Od pokušaja ubojstva, Claire kao potpredsjednice do samog kraja i pogleda u kameru nakon događaja iz finala. Ne želim trošiti puno riječi o samoj radnji jer ona je besmislena kao i inače, a jedini pobjednik je uvijek Frank Underwood. Kevin Spacey je i dalje sjajan, ali karikatura je sve lošija.
I više nego prije, House of Cards je partija šaha s nekim tko se vratio iz budućnosti i točno zna kako će, i kada, figure skakati po ploči. I zato je teško ozbiljno shvatiti bilo što što se u seriji događa i ako ostanete na toj strani linije — i dalje ćete seriju s užitkom gledati. Nažalost, ili na sreću, mene je lako naljutiti i vrlo brzo poludim kada mi se bacaju ovakve nebuloze. I koliko god je stvarna američka politička situacija trenutno šašava – argument da je serija sve sličnija stvarnosti jednostavno ne vrijedi.
Možda je sljedeća sezona stvarno ta koju neću više gledati. U nadi.
Politička drama
Beau Willimon, David Fincher
Netflix
Kevin Spacey, Robin Wright, Michael Kelly
1. veljače 2013.
Četiri sezone pogledane su za recenziju.
