Recenzija: House of Cards je vrlo dobar, ali ne i odličan – serijala.com
Trenutno čitaš
Recenzija: House of Cards je vrlo dobar, ali ne i odličan

Recenzija: House of Cards je vrlo dobar, ali ne i odličan

Postoji nekoliko različitih tema rasprava koje otvara House of Cards, Netflixova prva visokobudžetna originalna produkcija namijenjena isključivo streamingu putem interneta, čija je prva sezona objavljena početkom veljače u jednom komadu. Svih 13 epizoda istog je trenutka bilo dostupno gledanje svim pretplatnicima. Nažalost, zbog uvijek iritantnih regionalnih ograničenja, za gledanjeg kod nas trebalo se malo potruditi. Ili pribjeći standardnim metodama, jasno.

Hoće li House of Cards biti predvodnik internetske revolucije? Hoće li na izdašnije i atraktivnije produkcije potaknuti Hulu, Amazon i Yahoo – ili nekog četvrtog – koji danas također rade određene pomake u ponudi originalne televizijske produkcije namijenjene isključivo distribuciji putem interneta? Može li Netflix prodrmati ustajali, tradicionalni televizijski model emitiranja u točno zacrtanom rasporedu? Kako će istovremena dostupnost svih epizoda utjecati na post-epizodnu konverzaciju te televizijsku kritiku općenito?

house-of-cards

Dobra, ali ne i odlična

Nakon (konačno) odgledanih 13 epizoda, još uvijek mi se čini da je svako od ovih pitanja zapravo zanimljivije od rasprave o samom sadržaju serije. Da se slučajno našla na HBO-u, gdje je lako mogla završiti, Showtimeu, Starzu ili FX-u, bila bi to još jedna u nizu dobrih kabelskih drama. Ne nužno odlična. Ne nužno vrhunska. Dobra, ponekad vrlo dobra. Jedna od mnogih. Ovako je završila pod dodatnim povećalom zbog dodatnog hypea kojeg je dizalo svako od nekoliko nabrojanih pitanja u drugom odjeljku. “Dobra, ali ne i odlična”, čuo sam to i pročitao u više navrata. Uglavnom stoji i slažem se s time. Sadržajno, House of Cards ne donosi revoluciju.

Nije da bi to trebao, no David Fincher kao izvršni producent i redatelj prvih dviju epizoda, te Kevin Spacey kao izvršni producent i glavna figura serije bili su svakako glavni selling point serije. Iako je autor i showrunner u pravom smislu manje vam poznati Beau Willimon, scenarist gotovo svih 13 epizoda prve sezone, ovdje je zasjenjen daleko većim imenima od svog. Kazališni pisac kojem je filmski debi bio Clooneyjev Ides of March (Martovske ide), adaptacija njegove kazališne predstave, gdje je dobio scenaristički kredit i lanjsku nominaciju za Oskara­. Drugih filmsko-televizijskih radova, do House of Cards, Willimon nije imao. (Iako iz ovog ne treba izvlačiti neke posebne zaključke.) Obzirom na kazališni rad, nije baš da su ga dovukli sa Fordove proizvodne trake da piše scenarije za najrazvikaniju seriju godine. No, ovo je za njega nova okolina.

Spaceyja desetljeće ili više dijeli od najboljih filmskih uloga poput The Usual Suspects (Privedite osumnjičene), Fincherovog Se7en (Sedam), L.A. Confidential (L.A. Povjerljivo) i American Beauty (Vrtlog života) koji su mu priskrbili dva Oskara. Ovdje glumi Franka Underwooda, nemilosrdnog, manipulativnog, pokvarenog i vrlo sposobnog političara gladnog moći i utjecaja. I najbolji je dio serije. demokratski predstavnik u Kongresu, iako je njegova politička pripadnost samo “boja dresa” u političkoj igri u kojoj je spreman surađivati (i iskoristiti) bilo koju stranu za vlastitu korist. Južnjački uglađen i varljivog šarma.

spacey

Čim po prvi puta upoznajemo Franka Underwooda, Spacey ruši metafizički “četvrti zid” obraćajući se publici. Ta metoda storytellinga nastavlja se redovito kroz naredne epizode, gdje nam Frank u pravilu objašnjava i crta ono što se sada, ili će se odvijati na ekranu. Prilično je čudno i napadno, zapravo. Neke stvari bi trebale biti očite bez da su izrečene direktno prema gledatelju.

Dalo bi se povući dosta paralela sa jednom drugom, nedavno otkazanom serijom koja politiku također promatra na sličan cinični način, kroz oči beskrajno ambicioznog i beskrupuloznog lika. Kelsey Grammer također je dominirao u Starzovom Bossu, iako je ostatak te serije često znao biti šupalj i zasjenjen njegovom pojavom.

Ciničan, hladan i nimalo blagonaklon pogled na politiku

Serija vrlo cinično promatra politiku i način na koji Frank manipulira političare, medije, sindikaliste i sve ostale u svoju korist. Nema tu pozitivaca i negativaca, u Kongresu nema idealista i altruista, samo sebičnost i pohlepa – ring u kojem se Frank snalazi najbolje od svih. Frank Underwood je tu morski pas koji pliva prema što utjecajnijim političkim pozicijama. I taj njegov put prepun manipulacija ponekad djeluje previše mehanički, užasno komplicirano, a opet na kraju prejednostavno izvršeno. Usput je za primjetiti da aktualni predsjednik, inače uglavnom sporedan lik u priči, djeluje upravo kao obična figura, nimalo karizmatičan i neuvjerljiv – da se zapitate kako je uopće uspio dobiti izbore.

house-of-cards

Spacey je svakako najbolja karika serije i Willimonov scenarij je uvelike podređen njemu, no usprkos tome Franku nedostaje dimenzija i dubina jednog Tonyja Soprana ili Waltera Whitea, također ambicioznih megalomana lišenih morala. No, s njima se ponekad dalo suosjećati ili, pak navijati protiv njih jer su oko sebe imali niz drugih sjajnih likova. Frank nema svog Jesseja, ostali likovi nemaju drugih nijansi osim sive i upotpunjuju hladnu, blijedu sliku washingtonske politike u seriji. Ali ima tu svejedno vrlo dobrih nastupa, ponajprije Kate Mare kao nadobudne novinarke koju Frank u početku manipulira u svoju korist te Coreyja Stolla, kao u potpunosti izmanipuliranog političara i guvernerskog kandidata problematične prošlosti i sadašnjosti. Njihove scene gotovo uvijek su interesantne, za razliku od onih Frankove supruge Claire Underwood, čija priča nema naročitu poantu, osim da možda pojača mržnju prema Franku koji i nju često promatra kao običan pijun u svojoj igri šaha.

Sve ovo ne znači da House of Cards ima malo toga za ponuditi, dapače. Uz sve mane koje gore možda djeluju prenaglašeno i smetaju možda samo meni, priča većim dijelom jest intrigantna i drži vas taman dovoljno da ne odustanete, a opet nedovoljno da s guštom progutate svih 13 epizoda. Opet, barem je to bio moj dojam. I djelomično zato ova recenzija kasni (ali samo djelomično). Priča uzima vremena i prema kraju sezone postaje intrigantnija i zanimljivija; a koncipirana je kao tek prvi i uvodni dio jedne cjeline, sa klimaksom u samom finalu.

HOUSE OF CARDS

David Fincher je u prvim dvjema epizodama posložio vizualni stil serije i ona zbilja izgleda prekrasno. Grandioznost i teatralnost Franka Underwooda upotpunjena je jednako upečatljivim kadrovima, a redatelji koji su slijedili nakon Finchera – Joel Schumacher među ostalim – nastavili su započeto. Na svaku epizodu utrošeno je oko pet milijuna dolara i to se vidi.

Format zanimljiviji od sadržaja

Mogao bih se vratiti na onaj niz uvodnih pitanja i zavrtjeti se oko filozofiranja o modelu emitiranja i utjecaju na budućnost televizije, no ostavit ću to za neki drugi, nadam se skorašnj(ij)i članak. Amazonov agresivni, ali zasad ni približno razvikani proboj na isto tržište, friški instant-uspjeh Veronice Mars čiji će film financirati fanovi te ubrzano opadanje gledanosti velikih četiriju nacionalnih američkih mreža bude nadu u neku ne tako daleku budućnost kada će televizijski program biti jednostavnije dostupan na internetu. Iako vjerojatno ne u ovoj našoj zabiti.

Zanimljiva je i ta priča oko utjecaja na diskusiju o samom sadržaju serije – bilo sa kritičke strane, bilo sa strane publike. Jedini način da danas potpuno sigurno izbjegnete bilo kakve spoilere je da pustite bradu i prihvatite amiški način života bježeći od interneta i kontakta sa civilizacijom; House of Cards sporim gledateljima – i onima koji će seriju tek otkriti – daje malo vremenskog lufta da budu u toku. Koji je prihvatljiv period suzdržavanja od spoilera? Sa “tradicionalnim” rasporedom imali smo jednu epizodu tjedno za raspravljanje. Tjedan dana nakon premijere ove serije, odnosno istovremenog kraja, svatko je bio na svojoj točki gledanja serije. Meni je, recimo, trebalo dobrih mjesec dana. Što zbog manjka vremena, što zbog činjenice da me serija nije tjerala na gledanje one famozne “još samo jedne epizode” koja se proteže u sitne sate.

A kritičari? Netflix je, pomalo bizarno, za potrebe recenziranja kritičarima slao samo prve dvije epizode serije. Internet je medije i novinarstvo pritisnuo u smjeru stalne žurbe za čim bržom objavom informacija, često na štetu ispravnosti, sadržajnosti i stručnosti. Pa tako i kritiku. Sat vremena stara informacija već je prožvakana i sagledana sa svih kuteva, a koliko recenzija objavljena mjesec dana nakon kraja sezone (makar kraj bio istovremen s početkom) relevantna, koliko će uopće biti čitana…? Za nas je to nešto manje bitno, ali svjejedno se pitam koliki smisao ima ovaj tekst sa dva mjeseca odmaka.

Na kraju, serija ima aspiracije veličine, ali ih ne dostiže često. Dobra je, ali ne i odlična. To je zrela, ozbiljna i vrlo dobro izvedena dramska serija, iako je sadržajem House of Cards je daleko od revolucije. Bez Spaceyja i Finchera, uz podnednako dobre, ali manje zvučne supstitute, bez hypea prve skupe i ambiciozne serije koja je nastala van okvira tradicionalne televizije… bila bi to tek jedna u nizu dobrih, ne i vrhunskih kabelskih serija.

http://www.youtube.com/watch?v=ULwUzF1q5w4

7.5 10 1
7.5

Žanr: Politička drama

Autor: David Fincher, Beau Willimon

Mreža: Netflix

Glume: Kevin Spacey, Robin Wright, Kate Mara, Corey Stoll

Datum premijere: 1. veljače 2013.

19 komentara
  • Šteta što nitko ne spominje originalni predložak – House of Cards iz
    1990. (BBC), praćen nastavcima To play the king (1993.) i Final cut
    (1995.). U usporedbi s njima, najnovija varijanta je pomalo
    izblijedljela kopija…I, iako se također probija barijera prema
    gledatelju, mnogo bolje fukcionira. U svakom slučaju, preporučam.

  • Slažem se da je serija vrlo dobra ali ne odlična, ali mislim da je ocjena treba biti negdje oko 80.
    Pad je došao nakon briljantne sedme epizode i da ocjenjujem tih prvih sedam mogao bih čak dati i ocjenu odličan ali posljednjih šest epizoda me se baš nisu dojmile.

  • Osobno, House of Cards mi se svidjela. Toliko podmuklosti istaknutih pričom, izvrsno odigranih uloga i sitnica koje scenari i glumci dovode do savršenstva…. U svakom slučaju preporučam svima.
    P.S. I kladim se da je ovo serija koja se emitirala na HBO jednom tjedno kroz 13 tjedana – dobila bi barem 85. ;)

  • The Sports Gal @sportsgal33
    Best things about House of Cards:
    Robin Wright’s clothes, Zoe Barnes. Worst things: the theme song, every
    Kevin Spacey sex scene.

  • Slažem se da bi serija bez Spaceyja i Finchera bila slabija, ali isto tako jedan Game of Throns ne bi bio to što jest da ga npr. radi SyFy ili Justified da se prikazuje na ABC-u itd. Puno dobrih filmova ne bi bilo to što jest da ih je režirao netko drugi ili da je glumio netko treći.

    Osobno sam zadovoljan s viđenim, vjerujem da će druga sezona biti još bolja.

    85/100 od mene i preporuka za gledanje.

    • Nisam htio biti toliki Cpt. Obvious, nisi me vjerojatno shvatio. Nije to bila poanta. Kazem, “uz podnednako dobre, ali manje zvučne supstitute” — oduzmes li njih dvojicu i zamijenis ih slicnim zamjenama, privukla bi mnogo manje pozornosti. (i opet bila dobra)
      Sto je, istina, opet logicno i ocito samo po sebi…

  • sad ispada po ovoj ocjeni da je house of cards tek za nijansu bolji od recimo pete sezone dextera koja je dobila mislim 67 i koju ste više puta prozvali lošom

  • … recenzija je dobra iako, pošto je poprilično iscrpna, kriminalna greška je ne spomenuti da je riječ o remakeu bbc-eve serije iz 1990-te …

    • Pošto nisam gledao original – koji je opet rađen prema knjizi – nisam se htio zadržavati na tome. To su više suhoparno tehničke informacije koje mi nisu baš bile bitne za recenziju…

  • Ja sam sinoć završio sa gledanjem,pa sam tek sad pročitao recenziju i slažem se u većini toga.Serija je dobra i sigurno ću nastaviti sa gledanjem,ali se ne mogu oteti dojmu da je glavni forte serije ipak Kevin Spacey.Lik je faca i odličan glumac i drži cijelu seriju pod ”kontrolom”.Nešto slično kao Jeremy Irons u Borgie ili Glenn Close u Damages.Jedino u čemu se ne slažem je da meni lik njegove žene nije toliko loš,dapaće.

  • Meni je zanimljiva i cinjenica da je ta serija napravljena po cistom matematickom receptu za postizanje gledanosti. U Netflixu su skupili podatke o tome sto njihova publika voli gledati. Ispalo je da BBC-ove serije visoko kotiraju i da vole suvremene politicke sadrzaje i da se Fincherovi filmovi cesto gledaju na njihovoj mrezi kao i Spaceyevi. Kad im je ponuđen scenarij za americku verziju House of Cards, vidjeli su da na njhovoj streemline mrezi ima dobar rejting i spojili su sve podatke i napravili seriju. Nista nije prepusteno slucaju i svaki je dio statisticki obradjen prema podacima kojima raspolazu od svojih korisnika. To se i prije radilo za pokusnom publikom, no ovaj put je sve napravljeno unaprijed i samo uz pomoc podataka i brojki. Na svu srecu nije ispalo tako lose kako je moglo biti s obzirom na hladnu proracunatost koja npr. nema nikakve veze s velikim uspjehom novih skandinavskih serija koje se rade po drugom principu (a cije verzije cemo mozda uskoro gledati u Netfliksovoj produkciji). No ta potreba za statistickom procijenom svakog elementa razlog je i sto serija nije zasluzila i vecu ocijenu od Dobar ili Solidan, a uz malo vise rizika i slobode, mogla je lako doci i do 4 ili 5.

  • Pišem jer me pomalo iznenadio konsenzus oko solidnosti/vrlo dobrosti serije. Pogledao sam 13 epizoda u tri dana, ne u mjesec kao autor članka, i smatram da je serija briljantna. Ne sjećam se da su me u nekoj seriji dva lika zaintrigirala kao Francis i Claire Underwood. Koliko god se Francis transparentno obraćao kameri, punina njegovog karaktera ipak neprestano izmiče promatraču. Njegov psihopatski profil dovodi se u pitanje u trenucima bliskosti s Claire kada se učini da je njihovo zajedništvo više od savezništva. Ili nije, možda je njihov brak ista ona vrsta sporazuma o lojalnosti koju je u 13. epizodi Francis sklopio s Raymondom Taskom? Ne znam. I dobro je da ne znam, jer to su pitanja koja mi golicaju maštu, jednako kao i pitanje Francisovog odnosa sa Zoe – javljaju li se i ovdje možda trenuci koji nadilaze strogo poslovne i seksualne interese? Baš kad mi se učini da sam shvatio glavne likove i njihove obrasce ponašanja, dogodi se nešto što mi tu misao sasječe – npr. scena u kojoj Claire umirućem zaštitaru Steveu gurne ruku u hlače, ili Francisova likvidacija Petera Russoa bez nekog zaista pragmatičnog razloga. To razotkrivanje lika samo da bi se opet sakrio, ono je što je prikovalo moju pažnju uz televizor i više od radnje. Da se nadovežem na sveprisutno referiranje na Breaking Bad, razvojna linija lika Waltera Whitea od plašljivca do monstruma, od običnog do filmskog, ima u sebi nešto privlačno i poistovjećujuće (čemu u dobroj mjeri serija može zahvaliti svoj uspjeh), ali također nešto eksplicitno i predvidljivo. U House of Cards glavni lik je začahuren, on je čak prije u stazisu nego u razvoju, ali u stazisu koji je dubok, crn i prezapetljan da bi bio predvidiv. Ne bih se složio ni sa zamjerkom autora članka da Francisov “put prepun manipulacija ponekad djeluje previše mehanički, užasno komplicirano, a opet na kraju prejednostavno izvršeno”. Treba podsjetiti da je serija tek na 13. epizodi i da je u zadnjih nekoliko novinarska klika ušla u trag Francisovim spletkama, i krenula ih otkopavati jednu po jednu. Treba se sjetiti i svih otpora koje su Francisu pružali Zoe, Claire, Linda, Predsjednik, Task itd. Treba se sjetiti i svih Francisovih očajavanja, trenutaka kada je njegovo obraćanje u kameru djelovalo neiskreno, i posebno trenutaka kada je to obraćanje izostalo i zapitati se zašto je izostalo. Da zaključim, smatram kako je recenzija na visokom nivou, pogotovo u usporedbi s nekim poznatijim domaćim TV i filmskim recenzentima, ali ono što me općenito u kritici često zasmeta je potreba da se pod svaku cijenu donesen neki vrijednosni sud te mu se dodijeli epitet glupavog prizvuka u rasponu od loš do odličan, umjesto da se taj medijski prostor iskoristi za još malo udubljivanje u analizu.

    • Fair enough. Mozda sam prejako potencirao to stavljanje na skalu epiteta, ali uglavnom zato sto mi se cinilo da je potencijal i obecanje serije bilo vece od krajnjeg rezultata. Ali ako nista drugo, hvala na duzem komentaru, jer takvih uvijek fali kraj komentara od cetiri rijeci.

  • Serija je apsolutno dobra i vrijedna gledanja,vrhunski producirana i zanimljiva,i da-ovaj tekst ima smisla i sa vremenskim odmakom jerbo sam ja zadnju epizodu pogledao tek prije koju minuticu,ja se slažem da bi serija bez Finchera i Spaceya bila tek jedna u nizu dobrih serija,ali,ne bi li i Sopranosi bez Gandolfinija bili upravo isto to?….Meni je serija za jednu vrlo dobru 4 i drago mi je da sam ju pogledao tek danas jer sada do 2 sezone imam samo tjedan dana…

Odgovori

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861