Recenzija: House of Cards je vrlo dobar, ali ne i odličan

Postoji nekoliko različitih tema rasprava koje otvara House of Cards, Netflixova prva visokobudžetna originalna produkcija namijenjena isključivo streamingu putem interneta, čija je prva sezona objavljena početkom veljače u jednom komadu. Svih 13 epizoda istog je trenutka bilo dostupno gledanje svim pretplatnicima. Nažalost, zbog uvijek iritantnih regionalnih ograničenja, za gledanjeg kod nas trebalo se malo potruditi. Ili pribjeći standardnim metodama, jasno.

Hoće li House of Cards biti predvodnik internetske revolucije? Hoće li na izdašnije i atraktivnije produkcije potaknuti Hulu, Amazon i Yahoo – ili nekog četvrtog – koji danas također rade određene pomake u ponudi originalne televizijske produkcije namijenjene isključivo distribuciji putem interneta? Može li Netflix prodrmati ustajali, tradicionalni televizijski model emitiranja u točno zacrtanom rasporedu? Kako će istovremena dostupnost svih epizoda utjecati na post-epizodnu konverzaciju te televizijsku kritiku općenito?

Dobra, ali ne i odlična

Nakon (konačno) odgledanih 13 epizoda, još uvijek mi se čini da je svako od ovih pitanja zapravo zanimljivije od rasprave o samom sadržaju serije. Da se slučajno našla na HBO-u, gdje je lako mogla završiti, Showtimeu, Starzu ili FX-u, bila bi to još jedna u nizu dobrih kabelskih drama. Ne nužno odlična. Ne nužno vrhunska. Dobra, ponekad vrlo dobra. Jedna od mnogih. Ovako je završila pod dodatnim povećalom zbog dodatnog hypea kojeg je dizalo svako od nekoliko nabrojanih pitanja u drugom odjeljku. “Dobra, ali ne i odlična”, čuo sam to i pročitao u više navrata. Uglavnom stoji i slažem se s time. Sadržajno, House of Cards ne donosi revoluciju.

Nije da bi to trebao, no David Fincher kao izvršni producent i redatelj prvih dviju epizoda, te Kevin Spacey kao izvršni producent i glavna figura serije bili su svakako glavni selling point serije. Iako je autor i showrunner u pravom smislu manje vam poznati Beau Willimon, scenarist gotovo svih 13 epizoda prve sezone, ovdje je zasjenjen daleko većim imenima od svog. Kazališni pisac kojem je filmski debi bio Clooneyjev Ides of March (Martovske ide), adaptacija njegove kazališne predstave, gdje je dobio scenaristički kredit i lanjsku nominaciju za Oskara­. Drugih filmsko-televizijskih radova, do House of Cards, Willimon nije imao. (Iako iz ovog ne treba izvlačiti neke posebne zaključke.) Obzirom na kazališni rad, nije baš da su ga dovukli sa Fordove proizvodne trake da piše scenarije za najrazvikaniju seriju godine. No, ovo je za njega nova okolina.

Spaceyja desetljeće ili više dijeli od najboljih filmskih uloga poput The Usual Suspects (Privedite osumnjičene), Fincherovog Se7en (Sedam), L.A. Confidential (L.A. Povjerljivo) i American Beauty (Vrtlog života) koji su mu priskrbili dva Oskara. Ovdje glumi Franka Underwooda, nemilosrdnog, manipulativnog, pokvarenog i vrlo sposobnog političara gladnog moći i utjecaja. I najbolji je dio serije. demokratski predstavnik u Kongresu, iako je njegova politička pripadnost samo “boja dresa” u političkoj igri u kojoj je spreman surađivati (i iskoristiti) bilo koju stranu za vlastitu korist. Južnjački uglađen i varljivog šarma.

Čim po prvi puta upoznajemo Franka Underwooda, Spacey ruši metafizički “četvrti zid” obraćajući se publici. Ta metoda storytellinga nastavlja se redovito kroz naredne epizode, gdje nam Frank u pravilu objašnjava i crta ono što se sada, ili će se odvijati na ekranu. Prilično je čudno i napadno, zapravo. Neke stvari bi trebale biti očite bez da su izrečene direktno prema gledatelju.

Dalo bi se povući dosta paralela sa jednom drugom, nedavno otkazanom serijom koja politiku također promatra na sličan cinični način, kroz oči beskrajno ambicioznog i beskrupuloznog lika. Kelsey Grammer također je dominirao u Starzovom Bossu, iako je ostatak te serije često znao biti šupalj i zasjenjen njegovom pojavom.

Ciničan, hladan i nimalo blagonaklon pogled na politiku

Serija vrlo cinično promatra politiku i način na koji Frank manipulira političare, medije, sindikaliste i sve ostale u svoju korist. Nema tu pozitivaca i negativaca, u Kongresu nema idealista i altruista, samo sebičnost i pohlepa – ring u kojem se Frank snalazi najbolje od svih. Frank Underwood je tu morski pas koji pliva prema što utjecajnijim političkim pozicijama. I taj njegov put prepun manipulacija ponekad djeluje previše mehanički, užasno komplicirano, a opet na kraju prejednostavno izvršeno. Usput je za primjetiti da aktualni predsjednik, inače uglavnom sporedan lik u priči, djeluje upravo kao obična figura, nimalo karizmatičan i neuvjerljiv – da se zapitate kako je uopće uspio dobiti izbore.

Spacey je svakako najbolja karika serije i Willimonov scenarij je uvelike podređen njemu, no usprkos tome Franku nedostaje dimenzija i dubina jednog Tonyja Soprana ili Waltera Whitea, također ambicioznih megalomana lišenih morala. No, s njima se ponekad dalo suosjećati ili, pak navijati protiv njih jer su oko sebe imali niz drugih sjajnih likova. Frank nema svog Jesseja, ostali likovi nemaju drugih nijansi osim sive i upotpunjuju hladnu, blijedu sliku washingtonske politike u seriji. Ali ima tu svejedno vrlo dobrih nastupa, ponajprije Kate Mare kao nadobudne novinarke koju Frank u početku manipulira u svoju korist te Coreyja Stolla, kao u potpunosti izmanipuliranog političara i guvernerskog kandidata problematične prošlosti i sadašnjosti. Njihove scene gotovo uvijek su interesantne, za razliku od onih Frankove supruge Claire Underwood, čija priča nema naročitu poantu, osim da možda pojača mržnju prema Franku koji i nju često promatra kao običan pijun u svojoj igri šaha.

Sve ovo ne znači da House of Cards ima malo toga za ponuditi, dapače. Uz sve mane koje gore možda djeluju prenaglašeno i smetaju možda samo meni, priča većim dijelom jest intrigantna i drži vas taman dovoljno da ne odustanete, a opet nedovoljno da s guštom progutate svih 13 epizoda. Opet, barem je to bio moj dojam. I djelomično zato ova recenzija kasni (ali samo djelomično). Priča uzima vremena i prema kraju sezone postaje intrigantnija i zanimljivija; a koncipirana je kao tek prvi i uvodni dio jedne cjeline, sa klimaksom u samom finalu.

David Fincher je u prvim dvjema epizodama posložio vizualni stil serije i ona zbilja izgleda prekrasno. Grandioznost i teatralnost Franka Underwooda upotpunjena je jednako upečatljivim kadrovima, a redatelji koji su slijedili nakon Finchera – Joel Schumacher među ostalim – nastavili su započeto. Na svaku epizodu utrošeno je oko pet milijuna dolara i to se vidi.

Format zanimljiviji od sadržaja

Mogao bih se vratiti na onaj niz uvodnih pitanja i zavrtjeti se oko filozofiranja o modelu emitiranja i utjecaju na budućnost televizije, no ostavit ću to za neki drugi, nadam se skorašnj(ij)i članak. Amazonov agresivni, ali zasad ni približno razvikani proboj na isto tržište, friški instant-uspjeh Veronice Mars čiji će film financirati fanovi te ubrzano opadanje gledanosti velikih četiriju nacionalnih američkih mreža bude nadu u neku ne tako daleku budućnost kada će televizijski program biti jednostavnije dostupan na internetu. Iako vjerojatno ne u ovoj našoj zabiti.

Zanimljiva je i ta priča oko utjecaja na diskusiju o samom sadržaju serije – bilo sa kritičke strane, bilo sa strane publike. Jedini način da danas potpuno sigurno izbjegnete bilo kakve spoilere je da pustite bradu i prihvatite amiški način života bježeći od interneta i kontakta sa civilizacijom; House of Cards sporim gledateljima – i onima koji će seriju tek otkriti – daje malo vremenskog lufta da budu u toku. Koji je prihvatljiv period suzdržavanja od spoilera? Sa “tradicionalnim” rasporedom imali smo jednu epizodu tjedno za raspravljanje. Tjedan dana nakon premijere ove serije, odnosno istovremenog kraja, svatko je bio na svojoj točki gledanja serije. Meni je, recimo, trebalo dobrih mjesec dana. Što zbog manjka vremena, što zbog činjenice da me serija nije tjerala na gledanje one famozne “još samo jedne epizode” koja se proteže u sitne sate.

A kritičari? Netflix je, pomalo bizarno, za potrebe recenziranja kritičarima slao samo prve dvije epizode serije. Internet je medije i novinarstvo pritisnuo u smjeru stalne žurbe za čim bržom objavom informacija, često na štetu ispravnosti, sadržajnosti i stručnosti. Pa tako i kritiku. Sat vremena stara informacija već je prožvakana i sagledana sa svih kuteva, a koliko recenzija objavljena mjesec dana nakon kraja sezone (makar kraj bio istovremen s početkom) relevantna, koliko će uopće biti čitana…? Za nas je to nešto manje bitno, ali svjejedno se pitam koliki smisao ima ovaj tekst sa dva mjeseca odmaka.

Na kraju, serija ima aspiracije veličine, ali ih ne dostiže često. Dobra je, ali ne i odlična. To je zrela, ozbiljna i vrlo dobro izvedena dramska serija, iako je sadržajem House of Cards je daleko od revolucije. Bez Spaceyja i Finchera, uz podnednako dobre, ali manje zvučne supstitute, bez hypea prve skupe i ambiciozne serije koja je nastala van okvira tradicionalne televizije… bila bi to tek jedna u nizu dobrih, ne i vrhunskih kabelskih serija.

http://www.youtube.com/watch?v=ULwUzF1q5w4