Recenzija: Hell on Wheels – Vestern na kotačima

Mjesecima prije premijere, Hell on Wheels bila je jedna od par novih serija koja me najviše veselila ove, ali i unazad posljednjih par godina. I to sve na temelju običnog dvominutnog trailera. Imao je sve što jedan trailer mora imati – grandioznost, napetost, dinamiku i potencijalno intrigantne likove. Zapravo, sve ono što prvim dvjema epizodama nedostaje. Iskreno, svaki put se naježim kad gledam trailer, čak i sad nakon odgledane dvije epizode pomalo razočaravajućeg uvoda u seriju.

Ogromna crvena ocjena sa strane već viče da je moj dojam serije zasad pozitivan i daleko od bilo koje definicije riječi “loše”, pa neću žuriti s pojašnjenjem…

Hell on Wheels je šesta po redu AMC-jeva originalna serija, a pišući recenzije premijernih epizoda prethodnih uradaka, Rubicon i The Killing, dosta sam se zadržavao na mreži koja ih producira, pitajući se nastavljaju li besprijekoran niz odličnih premijera. Opravdano ili ne, ali činilo mi se kao bitno za kontekst nastanka serije. Pa ću ponovo. Bio sam oduševljen ili u najmanju ruku vrlo zadovoljan premijerama njihovih serija i Hell on Wheels je u toj, vrlo respektabilnoj i sjajnoj konkurenciji, ipak na posljednjem mjestu, a američki kritičari dosta su je loše primili. Na stranu ono u što su se te serije kasnije razvile (khm, The Killing i, u manjoj mjeri, The Walking Dead), piloti su uglavnom bili vrhunski.

Hell on Wheels (još) nije vrhunska serija.

A kad smo kod vrhunskih serija, sigurno ću uzgubiti onaj preostali kredibilitet kod čitatelja čije omiljene serije još nisam okrznuo, ali… Nisam gledao Deadwood. Znam, moram. Budem. Jednostavno nije došlo na red. No, s druge strane, nisam opterećen usporedbama sa serijom koja je, kažu ljudi kojima vjerujem, jedna od pet-deset najboljih u prošlom desetljeću (dakle, ikad). Deadwood je definicija modernog televizijskog vesterna, kao što je Mad Men definicija povijesne drame 60-ih, i svaka serija koja ambiciozno pokušava zagaziti u taj teritorij proći će kroz neizbježne usporedbe. Opravdano i zasluženo ili ne.

Autori, braća Tony i Joe Gayton, relativno su nepoznat i mlad dvojac, u smislu da sigurno niste čuli za njihov raniji rad. Usto, ovo im je prvi televizijski uradak, a prethodno su napisali scenarije za par filmova.

Radnja je smještena u razdoblje nakon završetka američkog Građanskog rata, dakle potkraj 60-ih godina 19. stoljeća. Prati izgradnju prve transkontinentalne željeznice, koja će spojiti američki istok i zapad. Cullen Bohannon je glavni antiheroj serije. Bivši Konfederacijski vojnik koji je posjedovao robove, ali ih oslobodio prije Lincolnovog proglašenja njihove emancipacije. U ratu je ubijena njegova supruga, te nakon pobjede Sjevera kreće prema zapadu u potrazi za poslom na izgradnji željeznice, ali ima i druge motive… Osvetu! Anson Mount je u ovoj ulozi otprilike ono što Jim Cavizel pokušava biti u Person of Interest, a da pritom ne djeluje kao mamurna drvena letva. Hladan i staložen samotnjak koji vjeruje u svoj pištolj, više nego u išta drugo.

S druge je strane, u drugoj najvažnijoj ulozi, Thomas “Doc” Durant, pohlepni i korumpirani investitor koji preko željeznice izvlači golemi novac iz državne sise. Antagonist s kojim se Bohannon susreće u drugoj epizodi. No, podijeljen sam oko načina na koji ga Colm Meany portretira. Teatralno i možda čak neuvjerljivo. A s druge strane, volim ga promatrati u ovoj ulozi, tim više što se radi o dragom mi, prilično podcijenjenom glumcu. Možda je razlog što jednostavno ne “pušim” njegov nastup i lik to što sam ga navikao gledati kao dobričinu u ST: Deep Space Nineu?

U preostaloj bitnoj ulozi je Elam Ferguson, oslobođeni rob i Bohannonov novostečeni i atipični osvetnički partner, kojeg glumi Common, jedan od uspješnijih repera koji su se okušali u glumi. U drugoj epizodi pojavljuje se možda najintrigantniji lik dosadašnjih dviju epizoda, norveški čuvar zakona “The Swede”, kojeg glumi kanadski glumac Christopher Heyerdahl. Njegov monolog u drugoj epizodi jedna je od najboljih scena dosadašnjeg dijela serije.

Negdje otraga u zapećku je Lily Bell, udovica kartografa koji je radio na projektu željeznice. Njega su, a zamalo i nju, zajedno s čitavim selom pobili Indijanci, prilično željni da se dokopaju misterioznih karata. Još uvijek ne znam(o) koja je njihova važnost i svrha, iako očito poprilično znače i Durantu, kao ni koja je uopće svrha Indijanaca, daleko najdosadnijeg dijela radnje. Tu leži i jedan od zasad najvećih problema, a to je gotovo prazni hod u tim scenama, nefokusirana radnja koja pokušava biti na previše mjesta od jednom. I dok, primjerice, The Sweede zaokuplja vašu pažnju prilikom prve pojave, a do kraja druge epizode već imate dobru predodžbu obrisa njegovog lika, svrhe i motiv Indijanaca još uvijek su upitni. Stoga je teško uopće mariti za njihovu radnju, tim više što zasad djeluju kao obični stereotipni negativci.

“Hell on Wheels” je gradić, putujuće naselje koje prati radnike pri izgradnji željeznice; Wikipedija kaže da se radi o brzo sastavljenim kockarnicama, plesnim dvoranama, saloonima i bordelima, no u startu vidimo jako malo ili ništa od toga. A bilo bi zabavno vidjeti razne sorte ljudi bankrotirana morala koji se vuku po tim mjestima. Svejedno, ne mogu reći da sam u ijednom trenutku poželio odustati od serije. Ono što radi vrlo dobro je atmosfera, što je uvijek bila odlika AMC-jevih serija. Centralni likovi zasad funkcioniraju dobro, a serija ima jezgru i temelj.

Ovo nije dovršen proizvod, dosta toga tek polovično funkcionira i možda u startu pokušava previše za vlastito dobro, pa ispada relativno obična serija koja želi biti odvažna i kompleksna kabelska drama. Iako ima gotovo sve uvjete da postane ono što može i želi biti.