Osmišljen u književnim djelima Thomasa Harrisa, koja nisu remek-djela svog žanra, ali su i više nego potentni književni trileri, lik institucionaliziranog doktora Hannibala Lectera svoju je slavu u pop-kulturi stekao tek na filmskom platnu, i to iz drugog pokušaja utjelovljenjem kroz vrhunskog britanskog glumca sira Anthonyja Hopkinsa.
Nije uopće diskutabilno je li i Brian Cox vrhunski portretirao inteligentnog dr. Lectora (nejasna promjena spellinga načinjena za potrebe filma) u prvoj filmskoj ekranizaciji “Crvenog zmaja”, ali je lik kog je stvorio sir Hopkins zbog svog čistog demonstva (Hannibalovog, ne Anthonyjevog) koji izvire iz naoko uglađene i osobe od manira vrlo razumljivo pustio korijenje u pop-kulturi kao jedan od (ako ne i naj) pamtljivijih i boljih negativaca svih vremena.
Za stvaranje i uspjeh lika nije naravno zaslužan sam sir Hopkins, već i čitava ekipa koja je snimila “Kad jaganjci utihnu”, ali su njegove sitne improvizacije i fascinantno kratko on-screen vrijeme jasni pokazatelji veličine lika od kog se ledi krv u žilama, a čija se gotovo čitava užasnost temelji samo na predznanju gledatelja jer je vrlo malo njegovih činova viđeno.
Film je dobio i tri produžetka, odnosno nastavak, te potom dva prethodnika, koji osim što s filmske strane nisu prošli jednako dobro kao “Jaganjci”, od dr. Lectera su načinili nešto, uvjetno rečeno, običnijeg i hororskijeg serijskog ubojicu, dok je originalnu demonsku auru sačuvala jedino ponovljena izvedba sira Hopkinsa. Općenito, to nisu bili loši filmovi, ali nisu bili ni odlični.
Može se reći da je 2007. godine sve upropašteno filmom “Uspon Hannibala”, koji je brzo ishlapio iz pamćenja gledatelja i kritike. To bi, vjerojatno, bio konačni kraj franšize o utjelovljenju sotonskog Zla, da Bryan Fuller nije 2011. g. predložio i van standardnog razvojnog puta dobio priliku razviti prequel seriju za NBC i Sonyjevu televizijsku mrežu.
Početna su očekivanja publike i kritike uveliko zanemarivala Fullerov kredibilitet kao imaginativnog i sposobnog tvorca odličnih, iako nepopularnih i kratkotrajnih, serija, te slijepo predviđala propast projektu, čak i nakon objave očaravajuće dobrog popisa glumačke postave: Mads Mikkelsen, Hugh Dancy i Laurence Fishbourne, plus Gillian Anderson i još nekolicine relativno poznatih glumaca u gostujućim ulogama.
Osnovna ideja serije je bila predstaviti život dr. Hannibala Lectera prije uhićenja, njegove zločine i sve ono što je činio s ciljem izbjegavanja, iz kanona filmova je jasno, neizbježnog uhićenja. Zbog nemogućnosti dobivanja autorskih prava na sve književne predloške i likove, nego samo na “Crvenog zmaja”, Fuller je riskirao i proširio dijapazon novim likovima, te pomaknuo fokus glavnog lika na Hugha Dancyja, iako je za seriju zadržao markentinški primamljiv naslov Hannibal. NBC ju je, nažalost, loše pozicionirao u programsku šemu, kao da nije imao dovoljno povjerenja u nju, te ju samim tim djelomično osudio na propast. No, na svačije iznenađenje, serija je, s par sitnijih omaški, briljirala od prve epizode.
Osmišljena u trinaestoepizodnoj šemi, svake epizode nazvane simbolički po kulinarskim slijedovima (što je refleksija druge najveće Hannibalove fascinacije i ljubavi – one prema gastronomskim specijalitetima i kulinarstvu), serija je na neki način resetirala svog stvarnog glavnog lika zadržavši najbolje i poboljšavši ono što je bilo loše ili nedorađeno. Danski glumac, u Cannesu 2012. g. nagrađen nagradom za najboljeg glumca, koji je svjetskoj publici ostao u sjećanju kao Le Chiffre iz “Casino Royalea”, Mads Mikkelsen, ispunio je cipele sira Hopkinsa mnogo bolje nego što su početna očekivanja predviđala.
Dajući Hannibalu strani naglasak (u navrate teško razumljiv, ali jako karizmatičan), od njega je učinio još egzotičnijeg i mističnijeg lika. Metoda straha na osnovu predznanja je zadržana, pa je sve što vidimo od tog zla, čovjek besprijekorno modno osviješten, čija su odijela predmet fascinacije na internetskim stranicama poput Tumblra i Pinteresta, uglađenih manira, izrazito umjetničkog duha i bogatog kulinarskog, liječničkog, psihijatarskog i općekulturnog iskustva i znanja.
Ono što ne vidimo je kako on vješto i bezgrešno upravlja životima i sudbinama sviju oko sebe, prvenstveno kako manipulira Willom Grahamom, nadarenim empatom (ni sličan savjetnici Troi iz Star Treka). Hannibal Willa upropaštava psihički i fizički, te ovaj završi u zatvoru pod optužbom da je, radeći kao savjetnik pri FBI-u, bio nesvjesno ili podsvjesno naveden počiniti imitatorske zločine, poput onih koje je istraživao i razjašnjavao, nesvjestan da ustvari traži čovjeka kojeg je FBI unajmio s ciljem pomoći mu održati razumnost. Čovjeka koji ne izaziva sumnju, već jedino poštovanje, čovjeka koji se predstavlja njegovim prijateljem, a njegov je ultimativni neprijatelj – doktora Hannibala Lectera.
Iako se trudeći u svakoj epizodi imati “tjednog ubojicu”, ne libeći se prikazati duge i neometene kadrove, u isto vrijeme, najružnijih i najljepših uništavanja i seciranja ljudskih tijela viđenih na televiziji, jasno je da su svi oni, zajedno s epizodnim likovima, samo potrošan alat za Vraga koji polagano i neprimjetno uništava Willov život. Hugh Dancy to odlično i realno predstavlja – rijetko je na malim televizorima jedan lik tako teško propadao, a pri tom uspijevao biti privlačan gledalačkom suosjećanju.
Fishbourne u ulozi agenta Crawforda također je zaslužio pohvale za svoju ulogu, ali osoba koja donosi itekako osvježenje u tamu serije je Gina Torres, njegova žena, koja mu (začudno) glumi ženu i čiju će sudbinu Hannibal užasno morbidno, ali ne čudovišno, odrediti u prvim epizodama druge sezone.
Ono što osim artističnosti ubojstava i prezentacije trupala, s vizualne strane donosi serija jest prekrasna režija, fotografija i scenografija, prilikom koje možemo pratiti cjelosezonski prijelaz općenitog vizualnog tonaliteta s toplog ka hladnom, te od početka druge sezone, s hladnog k toplom. Glazbena podloga serije je u fantastično režiranoj harmoniji s vizualnom stranom, bazirana na klasičnoj glazbi i povremenim tematskim zvukovima koji nose različite simbolike i često su neočekivani (poput struganja PVC cijevi, klokotanja vode, trganja žica, te zvukova arhaičnih instrumenata). Općenito je serija obogaćena raznim simboličnim motivima, od onih biblijskih do onih iz moderne kulture, ali i sama svojim, odnosno motivima i asocijacijama na filmski kanon i iz njega poznate izjave.
Prva je sezona imala lagani i konstantni pad gledanosti, te pozitivne na umjerene kritike, uglavnom zamjerajuće prema morbidnosti i sve teže podnošljivoj prezentaciji Willovog prelaska u ludilo, ocrtanu naglim skokovima s mjesta na mjesto, iz trenutka u trenutak, te gubitke pamćenja i velik broj cliffhangera.
Sva napetost građena tijekom sezonedostigla je vrhunac u posljednjoj epizodi zamjenom mjesta u legendarnoj sceni: Hannibal “s ove”, a Will “s one” strane rešetaka. Na svu sreću, Fuller i njegov tim su dobili priliku realizirati i drugu sezonu svoje bolesno lijepe i strašne serije, koja će kritiku i publiku iznenaditi neočekivanim usponom u ionako visokoj kvaliteti serije.
Slijedovi su ovaj put na japanskom, umjesto francuskom jeziku, prezentacija sve genijalnija, morbidnija i sve nepojmljivija (od ljudske zjenice od trupala, preko disekcije trupla, do senatora-drveta), sporedni likovi postaju opasni u vlastitim šemama i samom Hannibalu postaje sve teže plesti svoju mrežu. Dapače, zamalo nastrada kad podcijeni svog “prijatelja” Willa.
Tu se ističu sporedni likovi dr. Gideon (fantastični Eddie Izzard), dr. Chilton (Raúl Esparza), dr. Du Maurier (Gillian Andersonkao Hannibalova odbjegla psihijatrica), te dr. Bloom (Caroline Dhavernas), koja se upušta u emotivnu vezu s Hannibalom, postajući najvažniji član pro-Hannibal tima. Podjela na pro-Hannibalovce i pro-Willovce će rezultirati strašnim i neočekivanim obratima, pa ostatak njihovog svijeta više nije siguran.
Negativci su na pravim mjestima i neki nevini životi su izgubljeni iz radoznalosti, dok se s druge strane pravda dijeli šakom i kapom u obliku groznih ubojstava, svih u čast zatvorenog Willa Grahama, za kojeg se ni sam Hannibal ne može jasno odlučiti je li mu cilj tamo ga zadržati ili ga odatle spasiti. Ipak, iznad svega još bdiju Crni rogovi i vuku konce. Iz samog otvorenja sezone jasno je da će konci pući.
Fuller je osmislio još nekoliko sezona, sedam, recimo preciznosti radi, u kojima bi prve tri činile njegovu originalnu trilogiju, sljedeće tri bile bi trilogija bazirana na književnom uzorku, a posljednja bi nas sezona upoznala s Hannibalovim krajem. Hoće li uopće doći do treće, pitanje je, no predviđati je teško zbog koprodukcijske prirode serije i suradnje NBC-a sa Sonyjem. Na domaćim AXN kanalima (Hrvatska i Srbija) druga sezona serije imala je premijeru u ponedjeljak, 7. travnja 2014. u 22:00.
Sve u svemu, vizualno, auditivno, scenaristički, tehnički, glumački, umjetnički i gastronomski, NBC-jev Hannibal odlična je serija koja ima i tendenciju poboljšavanja, pa iz epizode u epizodu nadmašuje samu sebe. Nakon završetka Breaking Bada, te odlične prve sezone True Detectivea, Hannibal je rijetka serija koja im može parirati (i, subjektivno, čak ih nadmašiti), te je trenutno jedina serija koja gotovo nikog neće razočarati, a od svakog novog gledatelja može profitirati. Stoga, gledajmo Hannibala, jer još pet sezona neće pasti s neba.
Psihološki triler
Bryan Fuller
NBC
Hugh Dancy, Mads Mikkelsen, Caroline Dhavernas, Laurence Fishburne
4. travanj 2013.
