Recenzija: Girls (Djevojke) – Nešto novo, nešto posebno

Hung je nakon tri epizode postao slabašna dramedija s vulgarnom premisom, ekscentričnim likovima i minimalno interesantnom radnjom. Bored To Death nije bio ništa više od simpatične i sulude, ali i zaboravljive komedije. How To Make It in America uspio je kvalitetno dočarati njujorški stil života, ali nije imao vremena predstaviti kvalitetne likove te je zapamćen kao kopija Entouragea. Sam Entourage nakon nekoliko sezona pretvorio se u definiciju repetitivnosti čija je jedina svrha bila biti ispušni ventil za beskonačne monologe Jeremyja Pivena. Od završetka Sex and The Citya te nakon lansiranja Entouragea i Curb Your Enthusiasma, HBO se poprilično loše snalazio kad su u pitanju bile humoristične serije.

Zadnjih su se godina uglavnom fokusirali na dramske serije, uspjevši se izvući iz post-Sopranos suše, suše koju mnogi odmah povezuju s draguljem zvanim John From Cincinnati. Predstavili su nam vrhunska ostvarenja kao što su Treme, Boardwalk Empire i Game of Thrones. Nakon što su ponovno zasjeli na vrh televizijske produkcije, okrenuli su se komedijama i ovog nam travnja predstavili dvije serije koje tematski, stilistički i vizualno ne mogu biti drukčije – Girls i Veep. Uz Game of Thrones, nedjelje su na HBO-u bile večeri koje se ne propuštaju, a s tri serije koje međusobno dokazuju svestranost moderne televizije, stvorili su jedan od najboljih blokova u svojoj povijesti.

“Serija je seksistička!”, “Kakvi su ovo rasisti, nema niti jednog crnca u seriji!”, “Sve su uloge poslužene djeci holivudskih imena.” – sve su to optužbe koje su od strane gledatelja pljuštale po seriji Girls tijekom njezinog emitiranja. No, i prije nego što je serija prikazana na HBO-u, kritičari su bili složni – kabelski je div uspio stvoriti nešto jedinstveno i dosad neviđeno. Dakle, tko je sad tu u pravu? Za autoricu, scenaristicu, režiserku, te ujedno i glavnu glumicu u seriji – Lenu Dunham – rečeno je da je “jednako jedinstven i osvježavajuć talent kao i Louis C.K.” (Hollywood Reporter). Ta je izjava onoliko točna koliko ne može biti dalje od istine. Tematika C.K.-jevog stand-upa i skečeva u njegovoj nama omiljenoj seriji Louie neusporediva je s tematikom koje se dotiče Lena Dunham. On je ćelavac u krizi srednjih godina, razveden i s dvoje djece koji zbija šale na svoj račun (i radi to briljantno, nemojte me krivo shvatiti), a Dunham pokušava gledateljstvu prenijeti svoj pogled na svijet, svoje frustracije, svoje patnje, ali i ono što ju ispunjava. Kako je njezin lik, Hannah Horvath, i rekao u pilotu: “I may be the voice of my generation. Or at least a voice, of a generation.” No, jedno je sigurno, C.K.-a i Dunham povezuje jedna stvar – a to je jedinstvenost i briljantnost njihovih umova.

Nije se mnogo znalo o Girls prije nego što je počela s emitiranjem. Televizijskim fanaticima koji vjerno prate događanja na mrežama uglavnom je za oko zapelo ime Judda Apatowa (Knocked Up, Superbad), koji je jedan od izvršnih producenata serije. Pročitavši da “serija prikazuje četiri prijateljice u cvijetu mladosti koje se pokušavaju nositi s nemilosrdnim njujorškim stilom života”, reakcije bi uglavnom bile: “Ah, očajni HBO pokušava oživjeti Seks i grad.” I ovdje leži najveći problem serije. Za koji ona nije ni kriva – očekujući četiri prepotentne divljakuše koje vladaju cementnom džunglom zvanom Manhattan, mnogi bi gledatelji pogledali pilot i u nevjerici razočarano obznanili: “Kakvo je ovo sranje?” Koliko god naziv serije bio neoriginalan, on ne može biti točniji. Girls se bavi upravo djevojkama – pravim djevojkama, ne holivudskom plastikom koja tjera mladež oko cijelog svijeta na masakriranje svoga tijela i psihe. Lena Dunham ne srami se svojih oblina i neobičnih tetovaža i potpuna je suprotnost jedne “Samanthe” ili “Carrie”.

Miskoncepcije i očekivanja su zajebana stvar. Kada vaš um jednom zacementira što očekuje od filma, serije, čega god drugog – teško će prihvatiti i naviknuti se na nešto drukčije. A s Girls ne možete predvidjeti što će vam servirati, a upravo je zato posebna i nezamjenjiva serija. Pilot, kao najslabija epizoda prve sezone, dosta je različit od ostatka serije iz jednostavnog razloga što ima jedan tipični, linearni tok radnje, s uvodom, zapletom, vrhuncem i raspletom koji predstavlja vrata u um gospođice Dunham. Kao osobi koja još i nema previše iskustva s vođenjem jedne serije, nakon pogledane druge epizode, pa treće epizode, postalo mi je jasno da Lena Dunham dijeli još jednu karakteristiku s Louisom C.K.-em – kako serija odmiče, postaje sve bolja i bolja. U deset kratkih epizoda, stvorila je jedan brutalno realističan svijet i upoznala nas s četiri djevojke i njihovom okolinom, te je teško zamisliti da, ukoliko ovog trenutka sjednemo na let za New York, nećemo u Brooklynu sresti Shoshannu na drogama ili Jessu u Central Parku kako čuva djecu.

Jasno mi je da se ne može svima dopasti ova serija. Kada bismo svi imali jedan jedinstven ukus, onda mašte i umjetnosti ne bi ni bilo. Svi bi sjedili ispred televizora i gledali jedno te isti generički sitcom u trideset sedmoj sezoni emitiranja s jedno te istim predvidljivim “zapletom” i “urnebesnim” dosjetkama. No, mnogi odbacuju ovu seriju zbog iskrivljene slike i loših očekivanja. Ženski će spol odmahnuti rukom i reći: “Daj ti meni šesnaesti nastavak filmskog Seks i grada.”, dok će muški spol automatski izbrisati seriju iz kratkoročnog pamćenja kada shvati da je riječ o pravoj seriji koja se zove Girls, a ne o softcore porniću (iako bi mnogi mogli pružiti valjani kontra-argument za ovu tvrdnju, to se mora priznati). Aaron Sorkin je sa svojim Newsroomom ovoga ljeta stvorio pomutnju među televizijskim kritičarima i brojnim gledateljima. Od “Soli nam pamet, preserava se”, sve do “Serija je genijalna, upijam svaku izrečenu riječ koja glumcima izađe iz usta”.

Lena Dunham je, s druge strane, bez pomutnje na vrlo suptilan način uspjela prokomentirati današnje društvo i modernu mladež. Naravno, Sorkin komentira američko društvo u cjelini, a Dunham se ipak ne bavi globalnim problemima. No, oboje imaju jedinstvenu moć vladanja riječima kao magijom, da vas iznenade svakom rečenicom koju napišu. Kada gledate seriju ne znajući što će glumcima iduće izletjeti iz usta, kada vas uvijek iznova iznenade svojim komentarima, kada ostanete zadubljeni u vlastitim mislima nakon što krene završna špica – onda znate da gledate nešto posebno. Zato nisam u ovoj recenziji ni spominjao tko je tko u seriji, gdje radi i s kim je u vezi. Jer to nije njezina bit. Lena Dunham možda nije to imala na pameti kada je pisala pilot, no kao što je to Hannah Horvath rekla svojim roditeljima za sebe, ova bi serija mogla postati glasom jedne generacije.