Recenzija: Fear the Walking Dead — Kako su šetači zauzeli televiziju

U današnjem svijetu raznovrsne televizije teško je reći da jedna stvar dominira cijelim programom jer u moru policijskih procedurala, sitcoma svih vrsta te originalnog i adaptiranog sadržaja nije tako lako dobiti presjek mainstreama, a ni gledanost nije dobro mjerilo za kvalitetu serije.

Kad su Vampire Diaries i True Blood došli na televiziju, dali su gledateljima nešto novo, drugačije producirano, u čemu se moglo uživati te se dobro zabaviti ako voliš takav žanr. Ali nekoliko godina kasnije takve i slične serije se ne mogu natjecati s drugim velikim igračima u televizijskom svijetu pa razvijajući spin-offove s nemaštovitim imenima i uvodeći šokantne promijene u glumačkoj postavi pokušavaju dokazati svijetu da su i dalje žive i relevantne.

Vampire su potisnuli zombiji, pogotovo dolazak The Walking Deada čija gledanost raste iz sezone u sezonu pa je logična ideja bila napraviti još jednu seriju koja će u idealnom slučaju biti popularna kao njezin izvornik jer je dobro gledana televizija danas uspješan biznis. Prije Fear The Walking Deada, televiziju su poharale neke malo ozbiljnije, ali i neke malo zabavnije zombie serije, od fantastičnih francuskih Les Revenantsa, preko poneke kopije, do veselog CW-og iZombiea.

Zahvaljujući popularnosti originala, Fear the Walking Dead je imao najgledaniju premijeru u povijesti kablovske televizije sa nešto više od 10 milijuna gledatelja, ali je nakon pilota gledanost serije je počela drastično opadati. To je jedan od najboljih dokaza kako su očekivanja i hype važan faktor za gledanost jer ako gledatelji vide da to nije ono što su očekivali i što im je bilo reklamirano, odustaju i sele se na druge kanale. Ali budući da kablovskim mrežama gledanost nije toliko bitna, Fear je već prije premijere dobio obnovu za drugu sezonu sljedeće godine.

Glumačka postava je vrlo dobra, ali određeni glumački talenti ne dolaze toliko do izražaja zbog ustajale obiteljske drame i izlizanih zapleta. Jedna od takvih talenata je Kim Dickens (Deadwood, Treme) u ulozi Madison, majke dvoje tinejdžera koja je prije radnje serije postala udovica te stupila u ljubavnu vezu sa Travisom (Cliff Curtis) koji je razveden i ima sina nad kojim dijeli skrbništvo. Pojavljuju se i Alycia Debnam-Carey (The 100) te Elizabeth Rodriguez (Orange is the New Black) čiji su likovi u spomenutim serijama puno bolje razrađeni i odglumljeni nego u ovoj adaptaciji. Iz nekog razloga se među glumcima pojavljuje i Rubén Blades, panamski pjevač salse i latinoamerički jazz glazbenik čija uloga ne može biti trivijalnija jer se ubacila samo da gurne radnju naprijed. Usporedno tome, Walking Dead je u svojoj prvoj sezoni predstavio puno veći i zanimljiviji broj likova nego što se to učinilo u Fearu, gdje su likovi samo tu da bi pružili neku prividnu dubinu i na najjednostavniji način objasnili početak apokalipse.

Još jedan negativan dio Feara je problem s kojim su se susrele i ostale serije sličnog žanra. The Walking Dead, The 100, Defiance, Falling Skies i slične pripadaju post-apokaliptičnom žanru gdje je radnja jasno postavljena, a određena se apokalipsa (nuklearni rat, zombiji, invazija vanzemaljaca) dogodila prije radnje same serije te se ista fokusira na character development. Apokaliptična je priča tako stavljena u drugi plan pa se na neki način odvija u pozadini iako je to i dalje glavna tema serije. Za razliku od navedenih serija, Fear the Walking Dead i recimo Under the Dome te The Strain imaju teži posao prikazivanja stvarne apokalipse i postepenog raspada društva i cijelog sistema, što je glavni razlog zašto su im priče tako mlake i nepovezane.

Lakše je razvijati radnju oko likova koji su već naviknuti na atmosferu i situaciju u priči, nego još dodatno graditi njihove karaktere i raditi svojevrsni breaking bad koji nastaje pod utjecajem nekog traumatičnog iskustva. Andrew Lincoln i Melissa McBride su tako uradili odličan posao u Walking Deadu pokazavši kako život u određenoj sredini može drastično promijeniti osobu, pogotovo ako se svaki dan mora boriti za goli život. Ovaj spin-off nema takvih situacija. Nakon samo tri epizode postavljene su sigurnosne zone po Los Angelesu gdje vojska maže građanima oči i govori im kako je sve u najboljem redu. The Strain je po mom mišljenju bio nerealističan u tom dijelu, dok se u ovoj adaptaciji priča više okrenula na ljude nego na apokalipsu, ali na neuspješan način. Za primjer, The Leftovers je bio daleko bolji u tome.

Nakon toliko negativnih komentara, što na kraju valja u Fear the Walking Deadu? Ako ste vjerni gledatelj matične serije te vas i dalje zanima kako je zapravo započela apokalipsa polumrtvih šetača koja je za manje od 60 dana uništila i promijenila cijeli svijet, onda je ovo idealna serija za vas. Ako zažmirite tu i tamo na neku rupu u radnji, nećete nešto posebno propustiti, a isto će biti i ako u potpunosti zaobiđete seriju jer Fear ne donosi ništa novo u već poznati svemir već samo živi na reputaciji svog izvornika pružajući tu i tamo neki zabavni uvid u epidemiju.

Kao što se dogodilo s vampirima, i zombiji će uskoro polako početi nestajati u pozadinu i postati onaj dio programa koji je još uvijek tu i služi za popunjavanje rasporeda dok je gledanost još solidna. Ali, tko će naslijediti zombije? Jesu li hakeri novi zombiji? Možda doznamo i prije nego što smo mislili.