U današnjem svijetu raznovrsne televizije teško je reći da jedna stvar dominira cijelim programom jer u moru policijskih procedurala, sitcoma svih vrsta te originalnog i adaptiranog sadržaja nije tako lako dobiti presjek mainstreama, a ni gledanost nije dobro mjerilo za kvalitetu serije.
Kad su Vampire Diaries i True Blood došli na televiziju, dali su gledateljima nešto novo, drugačije producirano, u čemu se moglo uživati te se dobro zabaviti ako voliš takav žanr. Ali nekoliko godina kasnije takve i slične serije se ne mogu natjecati s drugim velikim igračima u televizijskom svijetu pa razvijajući spin-offove s nemaštovitim imenima i uvodeći šokantne promijene u glumačkoj postavi pokušavaju dokazati svijetu da su i dalje žive i relevantne.
Vampire su potisnuli zombiji, pogotovo dolazak The Walking Deada čija gledanost raste iz sezone u sezonu pa je logična ideja bila napraviti još jednu seriju koja će u idealnom slučaju biti popularna kao njezin izvornik jer je dobro gledana televizija danas uspješan biznis. Prije Fear The Walking Deada, televiziju su poharale neke malo ozbiljnije, ali i neke malo zabavnije zombie serije, od fantastičnih francuskih Les Revenantsa, preko poneke kopije, do veselog CW-og iZombiea.
Zahvaljujući popularnosti originala, Fear the Walking Dead je imao najgledaniju premijeru u povijesti kablovske televizije sa nešto više od 10 milijuna gledatelja, ali je nakon pilota gledanost serije je počela drastično opadati. To je jedan od najboljih dokaza kako su očekivanja i hype važan faktor za gledanost jer ako gledatelji vide da to nije ono što su očekivali i što im je bilo reklamirano, odustaju i sele se na druge kanale. Ali budući da kablovskim mrežama gledanost nije toliko bitna, Fear je već prije premijere dobio obnovu za drugu sezonu sljedeće godine.
Glumačka postava je vrlo dobra, ali određeni glumački talenti ne dolaze toliko do izražaja zbog ustajale obiteljske drame i izlizanih zapleta. Jedna od takvih talenata je Kim Dickens (Deadwood, Treme) u ulozi Madison, majke dvoje tinejdžera koja je prije radnje serije postala udovica te stupila u ljubavnu vezu sa Travisom (Cliff Curtis) koji je razveden i ima sina nad kojim dijeli skrbništvo. Pojavljuju se i Alycia Debnam-Carey (The 100) te Elizabeth Rodriguez (Orange is the New Black) čiji su likovi u spomenutim serijama puno bolje razrađeni i odglumljeni nego u ovoj adaptaciji. Iz nekog razloga se među glumcima pojavljuje i Rubén Blades, panamski pjevač salse i latinoamerički jazz glazbenik čija uloga ne može biti trivijalnija jer se ubacila samo da gurne radnju naprijed. Usporedno tome, Walking Dead je u svojoj prvoj sezoni predstavio puno veći i zanimljiviji broj likova nego što se to učinilo u Fearu, gdje su likovi samo tu da bi pružili neku prividnu dubinu i na najjednostavniji način objasnili početak apokalipse.
Još jedan negativan dio Feara je problem s kojim su se susrele i ostale serije sličnog žanra. The Walking Dead, The 100, Defiance, Falling Skies i slične pripadaju post-apokaliptičnom žanru gdje je radnja jasno postavljena, a određena se apokalipsa (nuklearni rat, zombiji, invazija vanzemaljaca) dogodila prije radnje same serije te se ista fokusira na character development. Apokaliptična je priča tako stavljena u drugi plan pa se na neki način odvija u pozadini iako je to i dalje glavna tema serije. Za razliku od navedenih serija, Fear the Walking Dead i recimo Under the Dome te The Strain imaju teži posao prikazivanja stvarne apokalipse i postepenog raspada društva i cijelog sistema, što je glavni razlog zašto su im priče tako mlake i nepovezane.
Lakše je razvijati radnju oko likova koji su već naviknuti na atmosferu i situaciju u priči, nego još dodatno graditi njihove karaktere i raditi svojevrsni breaking bad koji nastaje pod utjecajem nekog traumatičnog iskustva. Andrew Lincoln i Melissa McBride su tako uradili odličan posao u Walking Deadu pokazavši kako život u određenoj sredini može drastično promijeniti osobu, pogotovo ako se svaki dan mora boriti za goli život. Ovaj spin-off nema takvih situacija. Nakon samo tri epizode postavljene su sigurnosne zone po Los Angelesu gdje vojska maže građanima oči i govori im kako je sve u najboljem redu. The Strain je po mom mišljenju bio nerealističan u tom dijelu, dok se u ovoj adaptaciji priča više okrenula na ljude nego na apokalipsu, ali na neuspješan način. Za primjer, The Leftovers je bio daleko bolji u tome.
Nakon toliko negativnih komentara, što na kraju valja u Fear the Walking Deadu? Ako ste vjerni gledatelj matične serije te vas i dalje zanima kako je zapravo započela apokalipsa polumrtvih šetača koja je za manje od 60 dana uništila i promijenila cijeli svijet, onda je ovo idealna serija za vas. Ako zažmirite tu i tamo na neku rupu u radnji, nećete nešto posebno propustiti, a isto će biti i ako u potpunosti zaobiđete seriju jer Fear ne donosi ništa novo u već poznati svemir već samo živi na reputaciji svog izvornika pružajući tu i tamo neki zabavni uvid u epidemiju.
Kao što se dogodilo s vampirima, i zombiji će uskoro polako početi nestajati u pozadinu i postati onaj dio programa koji je još uvijek tu i služi za popunjavanje rasporeda dok je gledanost još solidna. Ali, tko će naslijediti zombije? Jesu li hakeri novi zombiji? Možda doznamo i prije nego što smo mislili.
Horor, drama
Robert Kirkman, Dave Erickson
AMC
Kim Dickens, Cliff Curtis, Frank Dillane, Alycia Debnam-Carey, Elizabeth Rodriguez, Mercedes Mason, Lorenzo James Henrie, Rubén Blades
23. kolovoza 2015.
Četiri epizode su pogledane za recenziju
ova gornja csi look-a-like fotografija mnogo govori: čovjek je zagrlio svoju ženu, pokraj njih je mladi zgodni par koji su zagrljeni, u pozadini je još mlađi par, nisu zagrljeni ali vjerovatno rade na tome, dok je skroz iza stariji obiteljski par, koji se negrle sad toliko ali imaju kčerku koja je rezultat nekadašnjeg grljena i oni sad nju grle i mnogo vole…znači obitelj na prvom mjestu onda sve ostalo, to je vjerovatno formula u apsolutnim svim serijama gdje se obrađuju patetični obiteljski problemi u svim mogučim situacijama – bio to serijski ubojica dexter, bili to gangsteri sopranosi, bio to meth kingpin u breaking badu ili štagod- nebitno- ok, drame moraju biti dramaste, sve to stoji – ali ovo treba biti horor prvobitno, za boga miloga, kako je moguće da je netko uspio to prodati kao sapun – dali ću ja doživjeti da će stavljati drame i u porniče uskoro?
prvo bi mislio da je to samo za tupavu američku publiku ali francuski les revenants nije puno drugačiji kao ni britanski in the flesh; efekt horora se gubi sve je nešto sapunjasto. ako smijem citirat dobar stari klišej – isto sranje drugo pakovanje – kao i walking dead i fear the walking dead.
neznam zašto jer strip je jako kul; ne toliko koliko je zombi strip nego sam duh postapokalipse, gdje kad netko nađe kutiju sa konzerviranom hranom koda je našao škrinju sa blagom – takvi detalji mnogo znače za samu postapokaliptičnu atmosferu.toga nema u seriji.npr. jedan sociopatski jednooki latinos zvan guverner je strah i trepet, jahač apokalipse, utjelovljenje zla – taj kad bi se pojavio glavni likovi bi padali mrtvi ko muhe, žene bi im bile silovane, sve zalihe hrane uzete, svako utočište spaljeno i smrvljeno do temelja – ali apsolutno svaki put kad bi se pojavio – u seriji je prikazan kao neka plačipičkica koja cvili za svojom čerkicom i obiteljskim životom što je nekad imao…neželim ni spominjat sve serijske ubojice, pedofile i ostalje ljudske predatore koji nepostoje u seriji jer za to nema vremena, samo puno plakanja, grljenja i još plakanja.
kao što se porno sadržaji obilježavaju sa xxx, ja bi ovakva smeča obilježio sa sss – suze, sapun i sranje
gledala epizodu i pol, prva epizoda mi je bila zabavna, ali toliko smiješno neprirodno se svi ponašaju i reagiraju, jedini normalno reagira mali zgodni junkie zato jer je jedina karakterizacija da je junkie. fali ta postapokaliptičnost, da, slažem se sauronom ali meni je drag walking dead i tamo mi ima, pored sve drame, tog osjećaja izgubljenosti i smaka svijeta, zombiji su stalno iza ugla tj. iza drveta, i ona uvodna glazbica je jeziva i provlači se kao atmosfera serije… ovdje ništa. dobra recenzija! :)