Recenzija: Downton Abbey – Britanska povijesna drama

Downton Abbey vratio se drugom sezonom na britanski ITV1, kao trenutni Guinnessov rekorder, kritički najhvaljenija serija prošle godine prema podacima Metacritica, servisa koji agregira ocjene i recenzije kritičara. Titulu naslijeđuje od svojih prethodnika, redom Mad Men, Sons of Anarchy te Modern Family. Metacriticova metodologija dodjeljivanja ocjena ponekad je sumnjiva, no – među američkim kritičarima nadmašila je američke serije. Znači li to da su Britanci nadmašili Amerikance u svijetu serija?

Downton Abbey, klasična britanska drama, vraća nas u prošlost, točnije u prvoj sezoni pred sam početak Prvog svjetskog rata, dok nam u drugoj približava rat, njegove posljedice i probleme koji su zahvatili Downton i njegove stanare – one s vrha društvene ljestvice, Upstairs i one ispod njih, Downstairs. U središtu priče nalazi se aristokratska obitelj Crawley, njihovo osoblje te ljubavni, društveni i osobni problemi s kojima se bore, a koji sve snažnije dolaze do izražaja pod utjecajem okolnosti. Lady Mary Crawley (Michelle Dockery) i dalje se nosi s činjenicom da je Matthew (Dan Stevens) na bojištu u Francuskoj i da su im životi krenuli svojim putem. Njena sestra Sybil (Jessica Brown Findley) željna promjena i većih prava žena u društvu okreće se pomaganju ranjenicima, a glava kuće Robert Crawley (Hugh Boneville) pokušava se nositi s činjenicom da neće aktivno sudjelovati na bojištima. Osoblje cjelokupnu situaciju proživljava na svoj način, osjećajući bitne promjene koje je ona već počela ostavljati, između ostalog, posebice na društvenom planu. Sveukupno gledano, odlazak u rat primarna je želja svih Britanaca i nitko ga nije pošteđen jer su u suprotnom stavljeni na stup srama.

Na prvi pogled čini se da je riječ o još jednoj običnoj drami, no Downton Abbey pokazao je da su Britanci majstori kad je ovaj žanr u pitanju. Iako su uglavnom poznati po adaptacijama britanskih romana, i to u slučaju BBC-eve produkcije, Oskarom i Emmyjem nagrađen Julian Fellowes i ostatak ekipe uspjeli su vlastitim trudom prikazati međuljudske odnose i dati isječak stvarnosti fiktivnog Downtona prvog djela 20. stoljeća. Susannah Buxton odlično je odradila svoj posao kostimografkinje, za izvrsnu glazbu i uvodnu špicu zaslužan je John Lunn (Marchlands, The Turn of The Screw), a glumačka postava uvjerljivo nas je odvela stotinjak godina u prošlost. S gotovo svih strana serija je doživjela pohvale, uključujući i četiri Emmyja, među kojima treba izdvojiti onoga za najbolju mini-seriju. Usuđujem se reći – sasvim opravdano.

Dijalozi među glumcima često imaju duhovitu i ironičnu notu koja je, primjerice, bila prilično izražena u odnosu Mary i Edith, a što je doduše u drugoj sezoni nažalost nekako neobjašnjivo nestalo. Samom pojavom Matthewa i Mary podsjećamo se na dobre stare romane i vječne (nesretne, pa onda sretne) ljubavne zaplete i rasplete, najavljuje se i još jedna potencijalna gay romansa što je novost u ovakvim dramama. Serija sigurno nije skrojena prema svačijem ukusu. Ako ste ljubitelj drame, zasigurno ćete biti oduševljeni, no u suprotnom dojam neće nužno biti takav. Ovdje nema nasilja i mrtvih tijela (ako isključimo pokoju ratnu scenu), nema detektiva, vampira i vještica ili nadnaravnih pojava, već pratimo jednu realnu, možemo reći i toplu priču s velikim naglaskom na portretiranju likova i njihovog karaktera. Tu su i već spomenute neizostavne ljubavne zgode koje, na svu sreću, nisu niti sladunjave niti iritantne, već je sve prikazano onoliko koliko treba. Vjerojatno bi neki mogli ovu seriju nazvati i malom sapunicom, no Downton Abbey puno je više i vrijednije od toga. Možda nije striktno najbolja serija, ali ako samo uzmemo u obzir što nam sve televizijske mreže plasiraju, Downton je ipak jedan sasvim drugačiji svijet koji je preporučljivo istražiti.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=EOM3y4P8TEM[/youtube]