Recenzija: Daredevil – prvi Marvelov projekt za Netflix opravdao je očekivanja

Prošlotjedni dolazak drugog dijela Avengersa u kina potvrdio mi je polagani zamor Marvelovog filmskog repertoara. Posljednje tri godine MCU-a vodile su ponovnom okupljanju svih heroja u jedan film, koji je u svojoj većoj mjeri zapravo podbacio. Marvelovi Avengersi su filmski događaj godine i kruna Marvelovog stvaralačkog ciklusa, te su kao takav šlag na kraju jedne faze i svojevrstan direktorski stisak ruke i tapšanje po guzici nakon orgijanja. Najbolji primjer ponavljanja materijala i okretanja kotačića na mjestu nije nigdje bolje vidljiv nego u poznatoj “mid-credits” sceni u kojoj, baš kao i prije tri godine, opet gledamo Thanosa koji svakim novim pojavljivanjem gubi zlosutnost koju bi trebao posjedovati.  

Ne sjećam se više gdje je krenulo nizbrdo za mene, ali jedan od takvih trenutaka bio je i kada je Joss Whedon na Twitteru objavio svoju sliku s podignutim Cornetto sladoledom, nakon što je Edgar Wright otišao iz Ant-Mana citirajući neslaganje sa smjerom u kojem Marvel vodi svoj filmski univerzum. Nedugo zatim i sam Whedon je najavio svoj odlazak i neće se vraćati u redateljski stolac u sljedećim Avengersima. I sami ste primjetili koliko malo whedonizama ima u Age of Ultronu, jel’ tako?

No, dobro. Za razliku od MCU-a, Marvelov televizijski svemir prošloga je mjeseca pokazao zašto uopće postoji. Mlitavi S.H.I.E.L.D. se previjao kroz većinu prve sezone, poboljšao početkom druge i nastavio graditi most između velikog platna i malog ekrana. SHIELD je postao bolji, ali restrikcije broadcast mreža ne dopuštaju velike izlete iz campy zabave strogo reguliranog PG-13 sadržaja. Zato imamo Netflix.

Marvel i Netflix su prije dvije godine potpisali ugovor o stvaranju pet serija sa stripovskim B junacima, obećavajući svu slobodu autorima koju inače ne bi imali na Disneyjevom ABC-u. Prvi je na red došao, a i jedan je od najpoznatijih — Daredevil. Po običaju Netflix je ponudio cijelu sezonu za streamanje jednog petka u travnju, a ja sam kroz dan i pol pogledao svih trinaest epizoda prve sezone. Kako to obično biva, pisanje teksta se malo odužilo u tolikoj mjeri da sam postao omiljena šala svojim kolegama.

Superherojska zabava planetarnih razmjera preselila se u Hell’s Kitchen, kvart u New Yorku, i dobila je jednog sasvim običnog djelitelja pravde s krpom preko glave. Ako ćemo svi biti iskreni, kostim s krpom preko glave daleko je bolji od onoga što je nosio u finalu sezone. Djelomično adaptiran i temeljen na odličnom i iznimno hvaljenom Daredevilu iz osamdesetih, autora Franka Millera (koji je doživio i fantastično domaće Fibrino izdanje), televizijski Daredevil možda je i najbolja stvar proizašla iz Marvelove tvornice novca.

Drew Goddard je jedan od najpoznatijih Whedonovih prijatelja™, čovjek koji je radio na Buffy, Angelu, Aliasu, napisao Cloverfield, Cabin in the Woods, ali i “Outlaws“, “Confirmed Dead“, “The Shape of Things to Come“. Goddard je ovdje potpisan kao scenarist prve dvije epizode, ali i kao izvršni producent i tvorac. Prvu sezonu je nakon Goddardovog odlaska vodio Steven DeKnight, još jedan iz “Joss Whedon & prijatelji” kruga scenarista. Zbog “preklapanja u rasporedu”, sada je i DeKnight napustio seriju, te će drugu sezonu voditi Doug Petrie i Marco Ramirez.

Naslovni Daredevil je Matt Murdock (Charlie Cox), odvjetnik čvrstih, moralnih uvjerenja po danu, a maskirani osvetnik po noći. Matt je ostao slijep vrlo rano u djetinjstvu nakon jedne nesreće, tako da je sama premisa maskiranog osvetnika potpuno suluda, ali i objašnjiva njegovim pojačanim drugim čulima. Klasičan stripovski setup, potpomognut gotovo nolanovskim realizmom i mračnom atmosferom koja vlada ulicama Hell’s Kitchena.

Murdock je vješt slijepac i majstor borilačkih vještina koji na redovitoj bazi dobiva više batina nego što ih zadaje. Već u drugoj epizodi Matt je razbijen i ostavljen u kontejneru za smeće gdje ga pronalazi Claire Temple (Rosario Dawson), medicinska sestra i jedan od boljih likova prve sezone. Nažalost, Temple se nakon nekoliko epizoda izgubila iz serije i njena priča je ostala nedovršena, no vijesti govore kako će se Rosario Dawson vratiti u drugoj sezoni, ali i u ostalim serijama koje nam Netflix sprema.

Murdockov partner i najbolji prijatelj, Foggy Nelson (Elden Henson), ovdje je u službi olakšavanja tmurne atmosfere i vezivno je tkivo između likova, ali i unutar radnje samih epizoda. Foggy je antiteza Mattu i jedan drugog sasvim lijepo dopunjavaju. U jednoj od kasnijih epizoda Foggy otkriva Mattove tajne i kroz cijelu epizodu vuče se nit njihovog čvrstog prijateljstva, ali i Foggyjeve razočaranosti Mattovom neiskrenošću. Matt jako cijeni svog najboljeg prijatelja i u duhu njegove zaštite ne može mu reći sve što mu se događa. Još jedan klasični stripovski trope, odrađen vrlo dobro.

Od naših glavnih junaka ovdje je i Karen Page (Deborah Ann Woll) koja je dobila posao u Nelson & Murdock, tako što im je ona ustvari bila prvi slučaj. Nedugo nakon useljenja u svoj novi poslovni prostor, Foggy i Matt upoznaju Karen koja je optužena za ubojstvo svog kolege s posla. Karen je to ubojstvo namješteno nakon što je otkrila malverzacije s pranjem novca u firmi u kojoj je radila i koja se povezuje s kriminalnim miljeom s tajnovitim Wilsonom Fiskom na čelu.

Wilson “Kingpin” Fisk (Vincent D’Onofrio) pojavljuje se na kraju treće epizode i jedan je od najboljih dijelova cijele serije. D’Onofrio pomalo čudnom izvedbom utjelovljuje Fiska, koji u jednom trenutku dekapitira čovjeka vratima od auta, a u drugom nervozno, dječje i naivno ogoljuje svoju dušu ženi koju voli. D’Onofrio je uvijek bio neobičan glumac, čovjek koji nijednu ulogu nije shvaćao olako, a i ovdje je dao svoj specifičan obol Wilsonu Fisku. Kingpin je daleko od kartonske šablone jednog kriminalnog bossa, s njim se skoro može i simpatizirati, ali svejedno je daleko od karakterizacije jednog Tonyja Soprana.

Serija prati događaje nakon bitke za New York, u jeku izgradnje grada nakon razaranja iz prvih Avengersa, a pauze nam donose standardnu flashback strukturu, koja je, ovisno o epizodama, ili odlična ili malo naporna. Zbog toga što epizode traju i do sat vremena serija malo pati od lošeg tempiranja, pa zato i same scene ponekad predugo traju. Malim kresanjem trajanja ne bi se ništa bitno izgubilo, ali to je već problem montaže. Flashbackovi također znaju potrajati i do desetak minuta u komadu, što je ipak predugo, pogotovo nakon treće sezone Arrowa i njihovih jedno ili dvominutnih kratkih crtica u Hong Kongu. No, za razliku od treće sezone Arrowa, ovdje su flashbackovi smisleniji i bolji.

Prije početka prikazivanja, D’Onofrio je izjavio kako su kaskaderi i koreografija borbi odrađeni na najboljoj razini koju je vidio u bilo kojoj seriji i bio je potpuno u pravu. Matt nije superčovjek pa se i on umara i zadiše, dobije batina i krvari, ostaje bez snage. Šaketanje na kraju druge epizode u sjajnoj sceni samo je primjer koji odaje počast odlično obavljenom poslu ljudi zasluženih za koreografiranje tih scena. Zbilja je fantastično odrađen posao i sve djeluje iznimno čvrsto i zategnuto.

Daredevil je strukturiran kao film od trinaest sati i predviđen je za binge, pa tako ni same epizode nemaju velike cliffhangere i nastavljaju se jedna na drugu kao ručak u slijedovima. Zbog činjenice da Netflix ne mora odgovarati cenzorima, ne ciljaju ga dušebrižnici Parents Teacher Councila i slične udruge zabrinute za sigurnost vaše dječice.

Uz umjetnu krv i pokoju prostotu, Daredevil je najnasilnija stvar koju je Marvel prikazao, što na velikom platnu, što na televiziji. Ima i ovdje mjesta za stepenicu više, ali lijepo je za čuti da ljudi na TV ekranima prostače kao i normalni ljudi u svakodnevnom govoru. Nikoga nikad nije ubio jedan “shit” ovdje ili jedan “fuck” tamo. Nažalost, i dalje je većina drugog dijaloga dosta umjetna i nećete izbjeći okretanje očima kada likovi počnu pričati u invokacijama, epopejama i retrospekciji.

Daredevil ne nudi novi sadržaj, sve je ovdje već viđeno, pročitano i nacrtano davno prije, ali svejedno je uzbudljivo, zabavno i dobro odrađeno. Ne postoji ovdje nikakav novi spin na staru priču, ali sadržajno je sve napravljeno zanimljivo, ugodno i jednostavno. Osim nepotrebnih zavrzlama u dijelovima priče koji me nisu baš jako interesirali, a većinom su to bili dijelovi s novinarom Benom Urichom (Vondie Curtiss-Hall), ostatak serije je funkcionirao baš kako je i zamišljeno.

Kao što sam već i napisao, epizode pate zbog svoje dužine, ali nikad ne prerastaju u naporne izazove za završetak. Taman kada me epizoda počela pripremati za drijemež presječena je odličnom akcijskom scenom ili promjenom mjesta radnje. Dijalozi jesu blesavi, ali gotovo da i ne smetaju, ipak se radi o adaptaciji stripa. Iako Daredevil nikad neće postići popularnost jednog Spider-Mana ili Kapetana Amerike, televizijski format ovdje je prednost nad megamilijunskim budžetima Marvelovog Cinematic Universea.

Više je vremena ostavljeno za izgradnju likova, atmosfere i štimunga i samim time Daredevil ima veliku prednost nad sporadičnim trenucima character developmenta Marvelovih filmskih superheroja. Daredevil nije savršen, nije ni odličan, ali vrlo je dobar i sjajna je prinova svemiru. Zbog kvalitete ovog projekta više sam uzbuđen zbog nadolazećih serija, prvenstveno Alias (A.K.A. Jessica Jones), koja će, jednako kao i Daredevil, osnovu radnje tražiti u najboljim pričama izvornika.