Recenzija: BoJack Horseman — Konji u potrazi za srećom

Ranih devedesetih BoJack Horseman bio je zvijezda popularnog obiteljskog sitcoma Horsin’ Around o konju koji posvoji troje djece i neizbježnim ludorijama proizašlim iz te situacije. Nakon što je serija završila, slava mu je polako blijedila dok nije postao onaj na kojeg pokazuju prstom na cesti uz “hej, to je onaj konj iz Horsin’ Around”. Slično kao Dave Coulier (ujak Joey) iz Pune kuće.

Kako mu je slava nestajala, postajao je sve više jalan i ogorčen, cinik koji dane provodi džabalebareći pred televizorom na kojem su reprize njegove serije, uz alkohol, drogu i seks s jeftinim fuficama. Odlučio je okrenuti novi list (i ponovno skrenuti pozornost na sebe) unajmljivanjem spisateljice koja će ghost-writeati njegove memoare. I tu naša priča počinje.

Prva sezona objavljena je na Netflixu u srpnju prošle godine i dočekana ravnodušno, gotovo da bi se za njen prijem mogla posuditi jedna od prvih rečenica prve epizode “the show was initially dismissed by critics as broad and saccharine and… not good”. Na prvu loptu, lako ga je takvim promatrati: još jednom u nizu “odraslih” crtića, koji svoju “dubinu” traži u prikazu seksa, opijanja i drogiranja, a smjehove izvlači već mnogo puta prožvakanim sprdanjem s Hollywoodom. Druga sezona pojavila se prije nekoliko tjedana (i između sezona iznenađujuć božićni specijal koji je zapravo bio specijalna epizoda “Horsin’ Around”), potpuno neočekivano, uz sveprisutne nevjerojatno pozitivne reakcije kritike. Pošteno je reći kako su se i završetkom prve sezone reakcije promijenile na bolje, no niti blizu ovima.

Ne želim biti hipster koji će reći: govorio sam vam od početka da je serija odlična (mogao sam i tada staviti te riječi na papir kad mi je već bio tako dobar), no nisam ni mogao samo tako preći preko toga. Usudit ću se čak reći da je BoJack Horseman novi Arrested Development.

Istina je da je druga sezona vrhunska, ali samo je odlična nadogradnja na prvu. Od samog početka serija je prožeta egzistencijalističkom melankolijom, svojim šalama i gegovima ispitujući depresiju i potragu za srećom u životu. Prilično su to snažne riječi za jedan crtić o antropomorfnom konju. No potpuno stoje.

Vjerojatno će svakog, ovisno o tome u kojoj se fazi potrage za životnom srećom nalazi, doživljaji tog antropomorfnog konja i njegove vesele družine različito dirnuti, no svakog će sigurno i dirnuti i razveseliti i rastužiti, taj prilično čudan svijet Ralpha-Boba Waksberga u kojem životinje govore i u suživotu su s ljudima a u isto vrijeme i karakterizirane osobinama tipičnim za njihovu vrstu – barem većina njih – neke se i uzgajaju za hranu. Odlično je, primjerice, kako Mr. Peanutbutter (koji je pas) ima vrlo kratak attention span, prilično je naivan i uši mu se podignu kad čuje neobičan zvuk ili mu nešto zaokupi pažnju. I u isto vrijeme je prilično draga osoba, kojoj pak ponekad zamjeramo što se nađe na krivom uglu ljubavnog trokuta ili što je jednostavno bedast.

Waksberg je anonimac s jedva dvije linije u filmskom životopisu (iako, nije od jučer – član je skupine komičara koji rade kratke skečeve na webu) i time pravo čudo, ne samo zbog činjenice da je dobio priliku voditi vlastitu seriju, već zbog toga koliko je svakog lika uspio učiniti stvarnim i trodimenzionalnim.

Jednako zaslužna za privlačnost serije je i glavna dizajnerica Lisa Hanawalt, još jedno ime koje se probilo iz anonimnosti kroz bespuća interneta, čiji karakteristični radovi (ako joj ovo neće biti vrh karijere koji će pokušavati ponoviti sljedećih osamnaest godina) će sigurno krasiti mnoge buduće produkcije svojom glatkom jednostavnošću koja krije tisuće detalja.

Uzme li se u obzir njihova anonimnost, potpuno je začuđujuće što je jedan od odličnih detalja ispunjenost poznatim glasovima u sporednim ulogama: od Pattona Oswalta (pingvina – urednika u izdavačkoj kući) i Lise Kudrow (u ulozi staložene osobe, odnosno sove) preko Bena Schwartza (kojeg možda nećete prepoznati, ali kad vidite da je on zec-agent, znat ćete da to nije mogao biti nitko drugi osim Jean-Ralphia), Olivie Wilde, Naomi Watts i mnogih drugih, pa do J.K. Simmonsa (dobitnika Oscara, J.K. Simmonsa) u ulozi kornjače-filmskog producenta (koji je u prvoj epizodi doslovno progovorio tri riječi) i cameo pojavljivanja Paula McCartneya dok iskače iz torte. Da, Sir Paul McCartney je snimio tri rečenice dijaloga za scenu u kojoj iskače iz torte u crtiću o antropomorfnom konju.

Odličnost zaokružuju glasovi glavnih likova: Paul F. Tompkins u ulozi već spomenutog Mr. Peanutbuttera; Amy Sedaris kao perzijska mačka Princess Carolyn, jednako ranjiva i nesigurna koliko i promućurna; Alison Brie koja unosi srce i dirljivost u neshvaćenu intelektualku nerealiziranih životnih ciljeva Diane Nguyen; Aaron Paul koji je kao skrojen za dobroćudnog ljenjivca Todda koji uvijek vrti svoje sheme na rubovima radnje i naposlijetku, drska napuhanost BoJacka koja krije inteligenciju i empatiju nezamjenjivo pristaje Willu Arnettu.

BoJack Horseman je užitak za gledanje i dodatno ostaje svjež i nagrađuje vraćanje pogledanim epizodama.

Probajte samo i da vas na prvu ne osvoji odjavna špica. Probajte ju nakon toga i ne pjevušiti cijeli dan. Probajte.