Netflix je prije tjedan dana svojim korisnicima istovario trinaest epizoda svoje najnovije serije, Bloodline. Jako volim način na koji Netflix isporučuje originalni sadržaj svojim gledateljima i koliko ne ovisi isključivo o marketinškoj kampanji prije premijere – već o kvaliteti tog istog sadržaja, word of mouthu i reakcijama gledatelja i kritičara.
Netflix se ne oslanja na reklame, iako i one, naravno, postoje, već preciznim algoritmima predviđa navike i ukus svojih korisnika. Dobar primjer je popularnost Fincherovih filmova i Kevina Spaceyja koja je, manje-više, dovela do stvaranja House of Cardsa. Iako se to možda čini matematički hladno i bigbrotherovski, Netflix ovisi o tim istim korisnicima, pa je i jasno zašto ih želi zadovoljiti.
Njihova najnovija serija, Bloodline, je priča o obitelji s odličnom glumačkom postavom, sjajnim mjestom radnje, gotovo opipljivo vlažnom i teškom atmosferom, ali krajnje dosadnom i osrednjom konačnom izvedbom.
U Bloodlineu pratimo obitelj Rayburn. Robert i Sally Rayburn (Sam Shephard i Sissy Spacek) glave su bogate obitelji s Floride i vlasnici su popularnog hotelskog resorta na Florida Keysima, mjestu koje je tipičan primjer močvarnog, vrućeg, vlažnog, pjeskovitog i sparnog mjesta kakvog zamišljate u glavi kada pomislite na Floridu.
Radnja u Bloodlineu započinje obiteljskom proslavom, ali i krunidbom jedne velike, dugogodišnje karijere Roberta, Sally i cijele obitelji kojoj će zajednica dodijeliti čast imenujući jedan brodski mol po njima. Obitelj Rayburn i njhovi prijatelji su se okupili u spomenutom resortu kako bi prisustvovali događaju, napili se, zabavili i prisjetili starih vremena.
John (Kyle Chandler), Meg (Linda Cardellini) i Kevin (Norbert Leo Butz) Rayburn su braća i sestra koja uživaju u sjeni svojih roditelja, oni su miljenici obitelji koji su ostali u zajednici koju su njihovi roditelji pomogli stvoriti. John je šerif, dobroćudan, karakteran i nepokolebljiv brat, uloga kao stvorena za velikog Kylea Chandlera koji je karijeru stvorio igrajući autoritativne figure s licem kojem bih vjerovao i da je ministar financija Republike Hrvatske.
Linda Cardellini glumi Meg Rayburn, uspješnu, ali pomalo sjebanu odvjetnicu koja se ne može držati svoje riječi, te vara svog dečka/zaručnika s kojim je provela velik dio života. Kevin je najmlađi brat koji ima problema s alkoholom i kratak fitilj, čuva jednu tajnu od ostatka obitelji, ali ipak nije ni blizu Dannyju (Ben Mendelsohn), najstarijem bratu koji na obiteljsku veselicu dolazi kao jedini član obitelji koji nije dio zajednice i živi negdje izvan nje. On pije, drogira se, nema posao, nema perspektive, ima loše prijatelje, daddy-issues. Sve po PS-u.
Danny je najkompleksniji lik u tri epizode koje sam pogledao, a većina stranih medija opisuje ga kao crnu ovcu obitelji Rayburn. Mislim da je to vrlo dobar, ali vrlo generalan opis najzanimljivijeg lika u seriji koja je prepuna odličnih glumaca, ali krajnje stereotipnih šablona. Teško je gledati seriju u kojoj postoji ogroman talent u glumačkoj postavi i kako ih se slabo upotrebljava.
Mjesto radnje je Florida Keys, najjužniji dio države i poluotoka Floride, prekrasan koraljni arhipelag s kristalnim, plavim morem, sparnim vremenom, pjeskovitim plažama, vrućim vjetrom na kojem se lelujaju mnogobrojne palme i klima uređajima koji se ne gase. To je idilično mjesto koje skriva i ne spominje svoje močvare i krokodile kao i likovi svoje tajne. Mjesto radnje itekako utječe na atmosferu serije, uz izolirani, hladni i snježno bijeli (i bolji) Fortitude – Florida Keys je jedno od posebnijih mjesta radnje neke serije, daleko udaljeno od ulica New Yorka i Los Angelesa.
Bloodline je autorsko djelo braće Kessler i Daniela Zelmana, ljudi koji su radili i na FX-ovom Damagesu. Jednom davno, kolega Marko je za Damages rekao kako ih nije popušio. Davno je Damages završio, a još davnije je emitirana prva sezona, jedina i koju sam gledao. Marko je, ako me sjećanje dobro služi, pogledao tek nekoliko epizoda i bio je frustriran pretencionošću serije koja je upakirala veliko govno u lijepi omot i stavila crvenu mašnu na to. Nije fer ocjenjivati autore i njihove projekte prema prijašnjim ostvarenjima, ali kada je riječ o ovoj trojici i Bloodlineu teško je odvojiti jedno od drugoga.
Prva stvar koja će vam upasti u oko je gotovo identična struktura epizoda s misterioznim flashforwardima koje su autori izlizali već u prvoj sezoni Damagesa, pa mi nije shvatljivo zašto bi to isto radili i na svojoj novoj seriji. Ono što je još gore, a ne sjećam se je li Damages i to koristio, je voice-over koji nam tupi kako su likovi u ovoj seriji “dobri ljudi, koji su učinili loše djelo”.
Misterij koji je prezentiran u toj budućoj radnji namjerno je dezorijentirajući i, ako ste gledali Damages, ali i bilo koju seriju J.J. Abramsa — podložan je nekontroliranoj lakoći okretanja očiju. Možda je to samo do mene, ali Bloodline krivo i jako loše koristi taj mehanizam. Odličan primjer mehanizma, jedan koji sam nedavno ponovno pogledao, je možda i najbolji primjer — “Out of Gas“. No, autorski trojac je zapeo za to i čini mi se kako neće tako brzo odustati od toga što rade. Tokom tri epizode Chandler nam je objasnio koliko su likovi dobri, glavni poster serije velikim slovima nam također jednako trubi, ali u ovom trenutku prilično je suvišno, loše i zamarajuće.
Bloodline na papiru izgleda vrlo dobro, postava je zaista sjajna, ali krajnji produkt je prilično dosadan. House of Cards, Netflixova važnija serija, također je drama koja želi biti prestižna, a da pritom nije čak ni vrlo dobra drama, ali nikad nije bila ovoliko monotona kao Bloodline. Tri epizode nije puno, ali donekle je reprezentativno i smatram da je dovoljno za početni sud. Pogledat ću sezonu do kraja, nažalost zasad je ne bih nikome posebno preporučivao, ali gajim nadu da će se do kraja sezone popraviti. Šteta Coacha.
https://www.youtube.com/watch?v=tRnS8FkcXNk
Drama
Todd Kessler, Glenn Kessler, Daniel Zelman
Netflix
Kyle Chandler, Ben Mendelsohn, Sissy Spacek, Linda Cardellini, Sam Shephard
20. ožujak 2015.
Tri epizode pogledane su za recenziju.
Meni je ovo serija godine, a još što šta kvalitetno tek treba da izadje.
U Bloodline-u sam uživao u svakoj sekundi. Neverovatno napisano i još bolje primenjeno. Glumačka postava rasturila. Oduševljen sam.
Kakav ti je bio Damages? Meni je ovo baš jako dosadno i prežvakano, a jako sam se veselio.
Pogledao sam tri sezone, dalje nisam išao. Prva mi je bila dosta dobra, ali je negde sredinom druge sezone, od one večere sa Ellen, sve krenulo nizvodno. Trecu sezonu sam gledao tek da odgledam i onda odustao.
Bloodline u prvoj sjajan, ne bih rekao da je dosadan pošto je jako napet, ali ima te osvrte i prikazivanje likova na neobičan način. Ne znam, možda ja nisam u pravu, samo pišem onako kako sam doživeo seriju. Uživao sam u detaljima.
I Danny je najbolje napisan i prikazan lik na televiziji unazad nekoliko godina.
Ja sam odustao nakon premijere druge sezone; iskreno se ne sjećam više što se dogodilo tada da mi je prelilo čašu, ali nije mi se dalo pratiti dalje. Prva sezona ima nekih sasvim u redu trenutaka, dan-danas se sjećam jednog od flashforwarda potpuno izbezumljene Patty na plaži, nekakav živčani slom je bio u igri, ali možda i nije.
No, sve skupa mi je bilo bezveze i usiljeno, tako da mi je ovo samo nastavak jedne te iste formule koja mi jednostavno ne paše.
Joj ne, ne! :D Nisam pročitala recenziju – samo naslov ali čekam Kylea Chandlera i ne prihvaćam mogućnost razočarenja! :D
Btw pitanje koje nije upućeno meni ali zanimljivo ste razgovarali o tome u podcastu: Damages je meni bila odlična prva sezona, sad ne znam jel i dio druge, sjećam se da kad se Timothy Olyphant pojavio otpisala sam kući propalo :) Nije bilo još njegovo vrijeme :)
Ako ti se sviđao Damages moglo bi ti i ovo biti dobro. Ili barem bolje nego meni. Chandler je odličan, kao i inače, ali kao što je i Marko rekao za Damages – nisam popušio.
inb4 roko
Nadao sam se da je nekakav novi Rectify ili Leftovers, ili u najmanju ruku The Affair, ali prilično over the top kao i Damages
Pogledala 2 epizode, slažem se s recenzijom. :( Ma, nije tako loše, gluma je odlična, lijepi kadrovi, ali ta obiteljska drama i ta priča, tjoj… blijedo. Najbolje u seriji zasad su mi krajolik, Kyle Chandler… i obline one plavuše što je gađala Dannyja kamenčićima… :D
Dobro, Danny, ajd, dobar lik, jedini iole razvijen lik, tormented, kako će se sve još odigrati i što ćemo otkriti, ako smo zainteresirani… meni je on žrtva u svemu tome, nije devijantan; devijantniji su roditelji, koji su takvi bezveznjaci, zaokupirani time kako su super i taj njihov resort, imaju para ko blata, da ne bi slučajno netko uništio idilu, krivo postavio zavjese ili neplaniran sjeo za obiteljski stol.
Šteta Coacha, da, (i ovo da je ministar financija mi je super fora :D) ali neka ga je, neka ima posla, gledat ću zbog njega i ja. I zbog postera, koji im je super i špica im je super. Btw Fortitude mi nije dobra špica, niti Affair! (to žensko podvriskivanje mi nekako nije za uvod u ozbiljnu seriju). Sjećam se u Damages da mi se sviđalo kako je bilo zaokruženo na kraju prve sezone, ali bilo je tu i akcije i Glenn Close nije dala zajebavat. :D
Mislim da ovu seriju neću bingeat, to je način da se dobro iskoristi njena atmosferičnost i lijep način snimanja… jednom-dvaput tjedno epizoda uz čašu vina :D (crnog – bloodline), taman zaboraviš na mane i onaj nerazvijeni dijalog iz prošle epizode…
Evo jedna dobronamjerna kritika: ako želite biti site čija se kritika shvaća ozbilljno, klonite se recenzija nakon tri odgledane epizode serije. Jedno od osnovnih pravila ozbiljne kritike je da djelo koje kritiziraš sagledaš u cijelosti, prije nego daš svoj sud. Recenzija nakon tri epizode je otprilike kao recenzija filma nakon 20 minuta ili računalne igre nakon prvog levela. Nemojte to raditi. Neozbiljno je.
Naravno, postoje i tzv. recenzije u tijeku, ali tada se to posebno naglasi i ne daje se konačna ocjena. Ne može ovo biti recenzija serije, ne može to biti naslov, ne može recenzent dati konačnu ocjenu serije ako je po vlastitom priznanju mišljenje temeljio na tri epizode. To tako ne funkcionira.
Ako želite biti kritičari serijala i baviti se tim poslom (pa makar on bio i hobi), onda se pomirite s time da i loše stvari morate pogledati u cijelosti kako biste stvorili sud. To je posve uobičajena i normalna praksa u svakom mediju koji drži do sebe. Recenzenti računalnih igara odigrat će i vrlo lošu igru do kraja, a filmski kritičari odgledati i najgori trash film do posljednje minute kako bi na koncu barem dobili zadovoljštinu time što će pokopati film/igru i dati lošu ocjenu.
Sviđa mi se Serijala kao koncept, makar se s vama često ni ne slažem, ali to nije bitno. Bitno je da ovakve stvari stvarno ruše ukupan dojam sitea.
Vjeruj mi, prolazili smo ovakve rasprave par puta, ali probat cu jos jednom napisati sto sam pisao, bez da budem previse defanzivan…
(Dario ce ti se vjerojatno javiti sa svojim kutem gledanja, ali htio bih odgovoriti na komentar jerbo je korektan).
Mislim da su recenzije nakon 2-3 epizode u redu. Odnosno, standardna su praksa u bilo kojem stranom mediju, pa i ovdje.
Većina kritika Bloodlinea koje ćeš naći na Metacriticu pisano je nakon, mislim, četiri epizode. Mislim da sam vidio da su toliko dobili unaprijed. Za House of Cards su im slali dvije epizode. No, nebitno.
Problem je sljedeći: imaš na jednoj strani ograničene vremena, ponekad i volje ako se radi o seriji koja ti se manje sviđa. S druge strane imaš svrhu sajta kao servis za preporuku serija čitateljima. Znaju ljudi pitati kad će recenzija ovog, kad će recenzija ovog.
Na stranu sad Bloodline, koji je izasao u komadu citavom sezonom, uzmi primjer bilo koje druge serije. Mi kao sajt jednostavno moramo imati recenziju Better Call Saula, Gothama, Farga, nove HBO-ove velike serije itd. Pisati to nakon četiri mjeseca je… Jako kasno. U idealnom slučaju bile bi to recenzije nakon prvih par epizoda te recenzija nakon kraja sezone. Samo sto je to trosenje resursa koje nemamo, pa nije ni realno.
Ja bih rekao da su 2-3 epizode dovoljno reprezentativan uzorak. Za procijeniti potencijal, koncept, realizaciju. Kazem, to su onda recenzije prvih 2-3 epizoda, a ne serije kao takve.
Bottom line: recenzije prvih triju epizoda su upravo to. Recenzije prvih triju epizoda.
Dio oko shvaćanja ozbiljnosti… Gle, ja sebe osobno ne smatram kritičarem (a još manje novinarem). Prvo, pretenciozno mi je to; drugo, mislim da nije svaka budala sa blogom kritičar. Ali u najširem smislu
U ovom slučaju, kada je cijela sezona serije dostupna, malo mi se ruši gornja argumentacija tako da, u redu, recenzija nakon jedne sezone ima više smisla, nego nakon prvih triju epizoda. Ali primjerice, ja bih isto tako uzeo tri epizode kao fer uzorak i napisao recenziju nakon toga, jer ne bih planirao gledati ostatak sezone. Jer nemam vremena za nešto što mi se ne sviđa (a ovo nije profesionalan sajt, pa mi nitko nece ni platiti to vrijeme).
Doduse, Dario je napisao da ce pogledati sezonu do kraja, ali dao bih se kladiti da nece, jer ga poznajem i jer to svaki put veli kad mu nesto preporucimo. Pa je pitanje bi li te recenzije bilo. Then again, on je hate-watchao Newsroom, a jos nije pogledao Hannibala ili Americanse, recimo, tako da je za mene izgubljen slučaj :)
Manje bitno, ali za kraj: analogija sa filmom je pogrešna. Apsolutno je suludo napisati recenziju filma nakon pola odgledanog. Ali film je — uvjetno rečeno — laše recenzirati jer izlazi kao završena forma. Serije traju godinama. Osim toga, to je sat i pol vremena, a ne trinaest sati (plus ostalo sto sam gore pisao).
Hvala na korektnom odgovoru. Ima nešto i u tome što si rekao da je previše čekati 13 ili 22 epizode da se napiše recenzija, mene je u komentaru valjda ponijelo to što su sve epizode Bloodlinea dostupne odmah pa ih je odmah i moguće pogledati.
Tu bi malo trebalo mozgati kako pristupiti tom problemu i vjerujem da ste i sami o tome razgovarali. Možda bi zaista trebalo naglasiti negdje da je riječ o djelomičnoj recenziji, pa iz takvih možda i ukloniti konačnu ocjenu i zamijeniti je s “preporučamo” i “ne preporučamo”, a zatim po završetku sezone (ili gledanja, whatever comes first) napraviti po potrebi update recenzije i dati neku ocjenu.
Anyway, dosta smo se raspisali :) Baš trenutno gledam Bloodline (trenutno tek dvije epizode odgledane), pa mi je vjerojatno zato i zapelo za oko, a još više zbog toga što se (barem trenutno) uopće ne slažem s recenzijom :)
Eto, dodao sam informaciju o broju epizoda pogledanih za recenziju. Ovu i par prethodnih.
Pohvalno :) Eto, barem sitnica koja daje do znanja što je recenzirano.
tl;dr
Djelomicno se slazem i mislim da bi mogli u info box dodati opasku tipa “xy epizoda pogledano za recenziju” sto bi malo otklonilo konfuziju i pojasnilo kontekst kada netko pola godine kasnije naleti na tekst.
Ali 2-3 epizode su standardni uzorak za kritiku serije u drugim (stranim) medijima i na kraju krajeva, mislim da su reprezentativne za ocjenu potencijala i realizacije zamisljenog koncepta serije. Vidi se puno iz toga — ali da, serije se često poboljšaju ili raspadnu u narednim epizodama.
Komentar ti je u redu, ali to što si napisao je djelomično netočno, a s naše strane gotovo neizvedivo. Krešo je napisao većinu toga što sam i ja mislio, pa će ovo manje-više biti suvišno.
Nećemo se kloniti tekstova i osvrta nakon tri epizode jer nemamo toliko vremena, a ozbiljna kritika radi po apsolutno jednakim pravilima. Je li to najbolje rješenje? Ni blizu, ali je najprihvatljivije. Recenzija serije nakon tri epizode je upravo to, recenzija serije nakon tri epizode – kao što je i navedeno na kraju teksta. Čak sam i napisao da je to neki početni sud. Ako te brine ocjena sa strane – to je samo broj. Kada bismo čekali da nešto završi onda bi krajem ove televizijske sezone radili recenziju Law and Ordera, koji je počeo prije petnaest godina. Nikoga neće biti briga.
Zanimljiva je analogija s filmom i igrom, ali to mi baš i ne stoji ovdje.
nakon treće epizode sam mislila odustati , i u tom bi se trenutku u potpunosti složila sa autorom recencije. da, odlična ekipa, krajolik itd., priča bi mogla biti interesantna ali je finalni proizvod ispao ubitačno dosadan. ali me neka znatiželja spriječila u tome, i nakon što je jedan od glavnih likova poslan na drugi svijet, s razlogom, očito, ne samo da bi se otvorila radnja i prebacila na najstarijeg brata, kao fokus cijele priče, već valjda i zbog neke, recimo to tako, pravde, obzirom da preminuli nije bio neki svetac, zagorčao je poprilično život drugim likova. premda, svi redom imaju mrlje na duši, nisu bezgriješni, čak ni mogući financ ministar hehe, u određenom trenutku opako pukne, što samo znači da je jako tanka linija koja dijeli dobro od zla. u prvi mi je tren bilo žao jer je glumac odličan, i jedan od razloga zašto sam krenula gledati, no njegov odlazak ni malo ne nedostaje, priča se razvija i prestaje biti ubitačno dosadna, pomalo se u potpunosti otkrivaju likovi i sve dobiva neki smisao, iako i dalje daleko od odličnog, ali puno gledljivije.
ocjena 3.
Nakon ove “recenzije” i cinjenice da mi KC lagano ne lezi ovo sam ostavio sa strane. Damages nisam nikad gledao ali prema napisanome ovo je trebalo biti bzvz. Istina, prvih par epizoda je dosadno lagano ali to je obicno tako, polako, ugrijavanje za odlican nastavak. U svakom slucaju, vrijedno gledanja i vise od ove sestice.
Ja sam upravo pogledao pet epizoda i moram zamjeriti recenzentu na “dosadi” kao jedinoj opservaciji o seriji. Subjektivna reakcija nije kritički osvrt. Stoji li sama za sebe, time ne iskazuje niti minimum poštovanja prema onom na što se reagira. Ili se možda hoće reći da je serija toliko dosadna da je dosadno pisati o njoj. No onda je bolje ne pisati ništa. Ipak je ovo mjesto gdje se daju preporuke za gledanje. I zato ću za kraj reći samo još ovo; ljudi, pogledajte barem pet epizoda koliko sam ja zasad pogledao. Zanimljivo je! Ako ništa drugo, glumačke izvedbe su toliko moćne da gledatelj mora biti u zaista lošem stanju ako se kraj njih dosađuje .