Ne vjerujem u termin trash film. Kao ni u guilty pleasure niti hate-watching. Prije svega zato što su podcjenjivački prema filmu ili seriji koje njima opisujete, i još bitnije, jer se time sramimo vlastitog ukusa. Zašto različite serije ne bi mogle biti dobre ili odlične iz drukčijih razloga?
Slično tome, ne volim ni žanrovska grupiranja poput “to je dobar SF” ili “dobar vestern” – znači li to da je dobro samo ako ga gledamo u usporedbi s drugim SF-om, ali zapravo nije? Zašto bi onda gledali seriju ako vam nije dobra? Ili ako je, zašto joj umanjiti vrijednost takvim grupiranjem?
Zašto uopće sve to spominjem? Zato što je vjerojatno svatko od vas tko možda nije ni gledao, već samo čuo za Evil Dead trilogiju, čuo i epitet “trash” vezan za te filmove. Ako pak niste ni čuli za Evil Dead do sad, bez brige, ovo je recenzija za vas – još jedna od stvari koje mi sve više smetaju je i “pa kako TO nisi gledao? MORAŠ TO ODMAH GLEDATI”, no i to je dio neke druge priče, kao i elaborat o svim ovim gore navedenim postavkama.
Za Evil Dead prvi put sam čuo od kolege iz srednjoškolske klupe, kada je sa žarom u očima pričao kako mu je frend nabavio kazetu s filmom Zla smrt i kako je to nekad bilo smatrano ful strašnim filmom, a sad je presmiješno i jebeno za gledat napušen. Naravno da su mi se oči bile zacaklile u tom trenu, moguće je i da je to bila jedna od onih situacija kada sam hinio da zapravo znam o čem se radi (znate o čemu pričam). Kako je to bilo još prehistorijske 1999. – prije ADSL-a, torrenta, Wikipedije i Youtubea, prošlo je još neko vrijeme dok nisam stvarno i pogledao to čudo (na žalost, nikada ne na VHS-u, već je u pitanju bio neki loš DivX rip kojem je VHS vjerojatno bio izvor).
Oduševio me u potpunosti, tada iz razloga vjerojatno istih kako mi je i prijatelj bio opisao, a u narednih petnaestak godina i nekoliko gledanja trilogije mišljenje mi se izmijenilo i čak bih rekao evoluiralo do trenutnog stadija kada odgovorno mogu tvrditi da je svaki od tri navedena filma remek-djelo, a i remake/reboot/nastavak iz 2014. je prilično dobar. Prvi, The Evil Dead iz 1981., sjajan je horor pun gorea uz trunku crnog humora (plus jedna prilično bizarna scena silovanja); njegov nastavak, Evil Dead II iz 1987 fantastično je podebljao udio komedije u krvoproliću i naposlijetku, Army of Darkness iz 1992. odlična je slapstick komedija. No, vratimo se gdje je sve počelo.
Krajem sedamdesetih grupica entuzijasta u Michiganu ujedninjena ljubavlju prema opusu Three Stoogesa, okupljena oko Sama Raimija i njegove Super-8 kamere, snimala je kratke komične filmove naslova Booby Bartenders, Shemp Eats the Moon, The Great Bogus Monkey Pignut Swindle i naposlijetku, It’s Murder! Kako su posljednjim filmom zaključili da im je jedna strašna scena funkcionirala bolje nego većina komičnih, okrenuli su se proučavanju niskobudžetnih horora, zaključivši da im je to najbolja opcija za probijanje u svijet profesionalnog filma. Uz Sama u ekipi su bili njegov kolega s faksa Rob Tapert i prijatelj iz djetinjstva Bruce Campbell. Bruce je već ranije napustio faks, a u životno definirajućoj odluci slijedila su ga i ostala dvojica: ili će uspjeti kao filmaši ili će završiti u masi radničke klase. Sljedeći kratki film, Clockwork, slapstick je zamijenio uznemirujućim trilerom i dalje definirao smjer u kojim će ići svojim radovima.
Ekipa je skupila tisućinjak dolara i uložila ih u kratki film Within the Woods koji je trebao poslužiti kao pokazna prezentacija potencijalnim ulagačima u dugometražni. Sam, Bruce i Rob kupili su lijepa odijela i aktovke kako bi se činili ozbiljnim filmašima i agresivno krenuli prikazivati Within the Woods svakom za koga su mislili da bi im mogao financijski pridonijeti. S mukotrpno skupljenih sto tisuća dolara dio kojih su užicali od rodbine a u nekim slučajevima za novac su morali i doslovno moliti, krenuli su u produkciju filma radnog naslova Book of the Dead.
Snimanje na lokaciji u Tennesseeju bilo je dugo i mukotrpno, najmanje zbog Raimijeve sklonosti fizičkom maltretiranju Campbella. “Tužna vježba dvanaest-tjedne agonije” po Bruceovom opisu uključivala je ozljede gotovo svih glumaca, nelagodu nošenja jeftinih bijelih “demonskih” leća kroz koje nisu vidjeli ništa, nemoguće skidanje tone ljepljivog karo sirupa koji je glumio krv i na kraju postepeno spaljivanje svog pokućstva u kolibi kako bi se zagrijali. Svu tu patnju Bruce u detalje opisuje u svojoj vrlo zabavnoj autobiografiji, koju svakako preporučam ako vas taj svijet imalo zanima.
Uz sve te nedaće, Campbell ipak zaključuje da je u tih dvanaest tjedana uspio naći i zabavne trenutke. Opisuje u detalje i Samovu genijalnu inventivnost improviziranjem pomagala kojima su mijenjali opremu koju si nisu mogli priuštiti — tako su umjesto Steadicama kameru pričvrstili na sredinu dugačke fosne s kojom su dva tipa trčala kroz šumu; umjesto korištenja tračnica, dasku bi namazali vazelinom i kamerom klizili po njoj ili ju pak montirali na bicikl.
Rezultat toga su kadrovi i sada jedinstveni, nezamjenjivo svojstveni Raimiju, nezaboravno efektni svojom zaštrašujućom, uznemirujućom ili samo uzbudljivom kinetikom. I najviše od svega, ono što iz tog filma zrači, bez obzira na jeftinoću i očitu borbu koju je čitava ekipa prevladala, jest prije svega ljubav. Slično kao i u genijalnom Bad Tasteu Petera Jacksona, iz svakog kadra Evil Deada, iz svake leteće glave, svakim šikljanjem krvi izvire ljubav prema filmu i strast prema tome što rade.
Sa završetkom filma problemi nisu završili — sljedeća zapreka bila je pronalazak distributera. Raimi ga je bezuspješno pokušavao prodati svakom tko je imao ikakve veze s filmskom industrijom, dok nije naletio na Irvina Shapira koji ga je ugurao na festival u Cannesu (van konkurencije), gdje ga je vidio Stephen King i o njemu napisao oduševljenu recenziju. Distributeri su se nakon toga našli prvo u Velikoj Britaniji, nakon toga i u SAD-u da bi na kraju film od kino prikazivanja zaradio gotovo osam puta više od svog budžeta, a zatim postao kultni naslov na videu te do danas zadržao naklonost kritike (sa 96% ratingom na Rotten Tomatoesima) i skupio hordu fanova.
Raimi je nakon uspjeha Evil Deada osigurao studijsko financiranje za film na kojem je u međuvremenu radio zajedno s braćom Coen; film krajnjeg naslova Crimewave bio je katastrofalan promašaj, za što Campbell i Raimi krive uplitanje studija. (Ja ga se sjećam kao prilično simpatično bedastog)
Očajni nakon te katastrofe, Sam i Rob posljednju slamku spasa svojih karijera vidjeli su u pravljenju nastavka Evil Deada. Još tokom prvog filma Raimi je planirao nastavak smjestiti u srednji vijek, kamo bi poslao Asha kroz portal. To se na kraju dogodilo tek u trećem filmu, dok je drugi direktan nastavak originala – odnosno, počinje desetminutnim, malo izmijenjenim sažetkom originala i direktno nastavlja priču, ovaj put s naglaskom na komediju, gotovo kao parodija originala. Samo s puno većim budžetom i ozbiljnijom produkcijom. Dvojka je postala omiljeni dio serijala, s vrhuncem u sada legendarnoj “who’s laughing now” sceni, okrunjenoj Bruceovom fantastičnom fizičkom komičnošću.
Film je odmah postao, i do danas ostao, popularan u svojoj niši, uz to postavivši temelje za daljnju karijeru sve trojice. Nekoliko godina kasnije trilogiju su zaključili možda i najpopularnijim nastavkom, barem po broju citiranih one-linera, Army of Darkness; Ashevu komičnu borbu protiv deaditea u srednjem vijeku kamo ga je portal usisao na kraju Evil Deada 2.
Iako su nastavile različitim putevima, karijere su im zauvijek ostale isprepletene: Sam je diversificirao svoj redateljski opus, okrenuvši se drugim ljubavima, od stripova počevši s Darkmanom (koji je i nastao samo zato što 1990. nije mogao osigurati prava na Shadowa ili Batmana), zatim preko vesterna (simpatičnim The Quick and the Dead) i odličnih trilera (A Simple Plan i The Gift) osiguravši dovoljan holivudski renome da mu bude povjeren Spider-man. Povjerenje koje je potpuno opravdao, učinivši ga tada najuspješnijim filmom baziranom na stripu, koji je uz X-Men lansirao današnje superherojske blockbustere.
Rob se, uz remakeove i adaptacije horora koncentrirao na TV produkciju, najznačajnije radeći na Herculesu i Xeni, a u novije vrijeme Spartacusu — gdje je opet surađivao i sa Bruceom i Samom, a usput i upoznao buduću ženu, Lucy Lawless.
Na kraju, Bruce je postao kralj B filmova i napisao roman o svom prokletsvu nemogućnosti izdizanja iz te pozicije. Od Evil Deada na dalje konstantno radi i na televiziji i filmovima, od cameo pojavljivanja do glavnih uloga. Pomalo samosažalijevajući je na nedavnom panelu o Ash vs. Evil Dead, izjavio da svaka serija u kojoj je on glavni umre nakon jedne sezone, dok one gdje je druga violina opstaju čitavo desetljeće – aludirajući time na odličan SF vestern The Adventures of Brisco County Jr. (i Jack Of All Trades) s jedne strane i simpatični Burn Notice s druge. No, gdje god se pojavi, uvijek zrači nekom pozitivnošću, nekim benignim švalerskim optimizmom. Ne čudi ni što na svakoj geekovskoj konvenciji na koju ga pozovu časkom ispuni dvoranu. Od mnogih njegovih krasnih uloga moram istaknuti ostarjelog Elvisa u sjajnom, potcjenjenom Bubba Ho-Tepu, gdje zajedno s Ossiejem Davisom u ulozi tipa koji si je umislio da je JFK lovi egipatsku mumiju koja penzionerima u staračkom domu siše duše kroz šupak. I ako itko tvrdi da je taj film išta manje od genijalne meditacije o starosti i prolaznosti života, ne zna što priča.
Moram spomenuti i još dvije stvari koje su konstanta u Samovom i dijelu Bruceovog opusa: Oldsmobile Delta 88, Ted i Ivan Raimi. Ivan je Samov stariji brat, inače doktor osteopatije(!) i čest koscenarist; dok je njihov mlađi brat Ted glumac, u Samovim filmovima redovito onaj kojem se događa i više sranja od Brucea. Delta je Samov stari auto koji se – krajnje simpatično – pojavio u apsolutno svakom njegovom filmu, uključujući The Quick and the Dead.
Fandom je ponekad, zapravo često užasna stvar (kaže vam osoba s članskim brojem 10 u hrvatskoj Star Wars udruzi), jer, bez obzira na sve druge njihove odlične (i manje odlične) radove, fandom je zapeo na Evil Deadu, zahtijevajući još. Fandom čije je cijenjenje njihovog rada dovelo do toga da Bruce svoja pojavljivanja na konvencijama mora započeti karakterističnim okretom preko glave i uzrekom “Hail to the king, baby” jer zna da je to neizbježno. I ne radi to cinično, jer zna da zbog njih (nas) sad ne radi kao prodavač klima uređaja, ali mi smo ti koji bi mu trebali reći hvala i prestati. Slično njemu, i Raimija konstantno (dakle, trideset godina) opsjedaju pitanjima “kad će novi Evil Dead” iako je davno prestao biti definiran svojim prvim filmom.
Tako je trojcu prije nekoliko godina za oko zapeo mladi urugvajski redatelj Fede Alvarez, kojem su povjerili rad na novom, izdvojenom poglavlju trilogije koje se može promatrati i kao reboot i kao nastavak, Evil Dead iz 2013. godine. Film je uspio nešto nevjerojatno – zadržati i duh prva tri filma i biti stilski različit, mijenjajući slapstick s ekstremnim goreom, a protagonista iz trapavog slučajnog heroja Asha u mladu djevojku koja nadvladava osobne i doslovne demone.
Fandom je prilično dobro prihvatio film, ali to nije bilo ono što su željeli. Kako je Campbell rekao na predstavljanju na njujorškom comic-conu, serija s Ashom i to na kabelskoj gdje se ne moraju bojati cenzure jedino je što će nas zadovoljiti. I tako je kao krajnji fanservice nastao Ash vs. Evil Dead.
Sam, Rob i Bruce produciraju seriju za Starz, baziranu na idejama Sama i Ivana, naravno, sa Bruceom ponovno u ulozi Asha, trideset godina nakon događaja u prva tri filma. Sam se za pilot vratio u redateljsku stolicu, a upravljanje serijom prepustio mladom Craigu DiGregoriu, scenaristu-producentu s Da Ali G Showom, Reaperom, The League, Chuckom, Ugly Americansima i Workaholicsima u životopisu. Radi uštede budžeta, u ulozi Michigana je Novi Zeland.
Asha dočekujemo kako živi u prikolici koju dijeli s gušterom Elijem, pripremajući se za izlazak nadljudskim naporima zatežući steznik, pospremivši dva kondoma u džep i ulazeći u Deltu 88. Grozno lošu scenu seksa u ženskom zahodu obližnje birtije prekine mu vizija deaditea, te se prisjeti kako je par dana ranije, dok je napušen pokušavao zadiviti drugu gospođicu čitajući joj “poeziju” iz Necronomicona vjerojatno slučajno vratio zle mrtve u svijet.
U proteklih trideset godina Ash je postao popriličan šupak, toliko da ga jedva spašava Bruceova karizma i threestoogesovski gegovi. Ne radi više u S-martu, već u dovoljno sličnoj varijanti supermarketa i nije se maknuo od pozicije “stock boya”, gdje džabalebari koristeći naivnog mladog Pabla da ga pokriva dok kasni ili ne dođe na posao, ili jednostavno spava negdje u skladištu. Trideset-godišnji *arrested development* zbog tadašnje traume djeluje i pomalo meta, kao i njegova nevoljkost da prihvati ulogu heroja. Ali.
Scena u kojoj prihvati tu ulogu besmrtnošću odgovara njegovoj fami i ako već niste pustili suzu kada nogom okine mehanizam kojim sačmarica izleti iz skrovišta u podu, montiranje motorke na ruku leteći u slow-motionu ne može vas ostaviti suhog oka.
Jednako tako, scena u kojoj upoznajemo policajku dok s partnerom odgovara na poziv o obiteljskom nasilju prekrasno je izvedena, gdje Raimi pokazuje koliko mu je nedostajao njemu karakteristični humoristični gore – od putujućeg kadra kroz šumu do okretanja glava, letenja tijela i puzanja po stropu, mrskanja udova i rascopavanja tijela u svoj predivno krvavoj raskoši. Superefektno je osvijetljenje baterijskom lampom ostavljenom da se okreće po podu i zalupljivanje prozora nevidljivom silom kojima toliko odlično kombinira istinsku jezu s komičnošću. Odlično je i što generalno nisu podlegli CGI-u (šteta što u Ashevoj borbi s lutkicom jesu, umjesto stop-motiona), već se većina efekata temelji na maskama, trikovima kamere i tonama tekućih supstanci koje mijenjaju krv.
Očito je gledajući premijeru serije da je i njima Evil Dead nedostajao, da su se odlično zabavili vraćajući se korijenima, kao kad se odrasli nostalgično još jednom odluče poigrati svojim starim igračkama. Iako je to utješno, jasno je i da nitko od njih nije imao naročitu želju to ponoviti, izbrisati jedinstvenost svakog pojedinog filma, ali podlegli su fanovima.
Nastavak sezone prati Asha sa dvoje potrčka, Pablom i Kelly, dok putujući Michiganom pokušavaju zaustaviti prijetnju zlih mrtvih, a s druge strane osramoćenu policajku Andreu pronalazi Ruby, sestra od Annie iz ED2 koja je uvjerena da je Ash pobio njenu obitelj i zajedno s njom traži Asha sa željom za osvetom.
Čim je Raimi odstupio od serije, epizode su počele biti sve manje interesantne, premda ponekad efektne (demon kojeg su prizvali u knjižari zanimljivo je modeliran), do posljednje trenutno prikazane, šeste epizode, koja je seriji ponovno pronašla neki žar, možda zbog u odličnom centralnom dijelu koncentrirajući se na krvavi pokolj deaditeova.
Uskoro nas čeka i povratak u kolibu (jer kako bi bez toga mogli proći), a makar su ostale još samo četiri polusatne epizode do kraja sezone, obnovljena je i za sljedeću, tako da ćemo se još dulje vrijeme družiti s Ashom i njegovom družinom. I znate što? To uopće ne zvuči loše.
Da, razvodnjeno je, gotovo na granici fan-fictiona, ali filmove nije izbrisala i oni još uvijek stoje i govore za sebe, a ako već sad provodite vrijeme gledajući na Youtubeu isječke iz njih, pogledajte rađe seriju, jer unosi dovoljno novog duha u već viđene fore, kratka je i prilično zabavna s Ashevim novim besmrtnim podvizima i one-linerima.
Ako barem prva dva Evil Deada niste gledali, neće vam biti problem pratiti seriju. Ali nemojte. Pogledajte njih*. Pa zatim i The Adventures of Brisco County Jr. Nakon toga obavezno i Bubba Ho-Tep. Onda, ako vam se to sve svidi, pročitajte i Bruceovu autobiografiju. Kada poslije svega toga uhvatite vremena, bacite oko na seriju.
* sva tri filma su na Youtubeu:
- Evil Dead
- Evil Dead II
- Army of Darkness (sa S-mart završetkom)
ali, a) ja vam to nisam rekao i b) kupite ih, sigurno postoje negdje jeftino.
https://www.youtube.com/watch?v=unnLg1TPCYM
Žanr: horor komedija
Autor: Sam Raimi & Ivan Raimi & Tom Spezialy
Mreža: Starz
Glume: Bruce Campbell, Ray Santiago, Dana DeLorenzo, Jill Marie Jones, Lucy Lawless
Datum premijere: 31.10.2015
Šest epizoda pogledano je za recenziju
Odlična recenzija! Stvarno si se potrudio oko pisanja jer 2500 riječi nije malo, ali si zato vrlo lijepo uveo neke filmske neznalice poput mene u Evil Dead svemir.
Naravno, ako gledamo seriju po njenoj kvaliteti općenito i uspoređujemo ju s ostalima, trash je lol
Ali svaki dio nje je urnebesan, lud, ubrzan i potpuni je kaos! Ash vs Evil Dead će nas nasmijati i svojim dijalogom i radnjom i naglim potezima u seriji koji će kod mene uvijek dobiti istu WTF reakciju.
Današnjoj je televiziji falilo ovako nešto :)
Hoćete li raditi recenziju serije “The Last Panthers”? Ipak se dešava na ovim prostorima.
http://www.imdb.com/title/tt4075386/
Ne vjerujem.
Prvo bi nas trebalo nagovoriti da pogledamo…
Dobar članak, stvarno se autor potrudio. Ali po meni si trebao i spomenuti meni najbolji one-liner:”Give me some sugar, baby”:)))
Kad će izaći lista najboljih serija za 2015-te i hoće li konačno Person of Interest ući u top 10 ove godine? :D
Mislim da pocetkom sijecnja.