Recenzija: 13 Reasons Why — Samoubojstvo je tek početak

Netflixova serija 13 Reasons Why prati Hannu Baker koja si je oduzela život, a uoči toga snimila na kazete 13 razloga zašto je to učinila s imenima osoba koje su doprinijele donošenju njene konačne odluke. Srednjoškolska drama je od svoje premijere obavijena brojnim kontroverzama i kritikama oko estetiziranja i romantiziranja samoubojstva.

Ova književna adaptacija je podigla mnogo prašine zbog otvaranja bolnih tema i postavljanja pitanja povezanih s nezaobilaznim aspektima današnjeg društva, posebice tinejdžera u njihovom emotivno-egzistencijalno najtežem trenutku puberteta. Priča koja potiče na raspravu o tabu temama poput stalkanja, cyber-bullinga, silovanja, samoubojstva i slično, ne doprinosi samo srednjoškolcima koje ti problemi i opasnosti najviše proganjaju, već i roditeljima, školskim savjetnicima i profesorima koji na ovaj način mogu bolje razumjeti razmišljanja mladih adolescenata i tumačiti njihove postupke, ali i vlastite pogreške.

Prije svega moramo ustanoviti da samoubojstvo nikad nije izlaz. Koliko se god život činio besmislenim i nepopravljivim u trenutku, uvijek će postojati mali tračak nade da će sutra netko učiniti da to sve nestane i da nastavimo sa svojim životom ostavljajući teške uspomene iza nas. No, ta osoba ne dođe uvijek pa moramo stvari preuzeti u svoje ruke, vjerovati u sebe, cijeniti svoje mišljenje i shvatiti da smo mi sami uvijek sebi dovoljni. Ali u slučaju Hanne Baker, školske institucije su zakazale, a njezin već slomljeni duh je bio nemoćan i preslab da učini išta da joj pomogne.

U svakoj se epizodi objašnjava jedna kazeta, tj. situacija u kojoj je netko iz škole povrijedio Hannu i time postao razlog njezina samoubojstva. Tih je trinaest razloga kroz flashbackove poredano kronološki i u gradaciji od najblažeg, običnog trača i njezine prve nesvjesne pogreške, do situacija koje graniče s kaznenim prijavama i traume koja ju je nepopravljivo oštetila zauvijek. Gledatelji koji se fokusiraju na svaki razlog kao odvojenu priču mogu reći da je Hannah bila drama queen koja se ubila radi popularnosti i publiciteta, a njezine kazete su vrsta posthumne osvete ljudima koji su joj naudili.

No, sagledavajući sve razloge u cjelini vidi se da su Hannine kazete njezin posljednji krik, prekasni poziv u pomoć kad je već sve bilo gotovo. Dok je bila živa, nitko ju nije čuo, niti primjećivao znakove koji su postepeno dovodili do samoubojstva. Nitko nije htio čuti njenu stranu priče, već su svi vjerovali glasinama i marili isključivo za svoje egoistične interese koji su skoro pa uvijek bili protuslovni Hanninina. Tek nakon otkrivanja kazeta Hannah zapravo ima glas, ljudi su je spremni čuti, a njezini ubojice pokušavaju zataškati svoje zločine i uništiti njen posljednji umirući dah. Lažući sebe, osobe s kazeta su utišavajući Hannu utišavale vlastitu savjest koja je u mnogima prouzročila još veće probleme, a izuzetcima kajanje i katarzu.

Svaki Hannin razlog je mikrosociološki problem interakcije unutar društva. Na kraju vidimo da je Hannah jedina osoba koja si je trajno fizički naudila, a svi tračevi, traumatični događaji, grižnja savjesti i javne sramote su se samo nakupljale jedna na drugu u njezinom srcu i duhu dok se sve nije srušilo i umrlo zajedno s njom. Ona je bila osjetljiva osoba, djelomično i romantična duša koja je samo htjela da ju netko voli, a to su mnogi iskoristili u svoju korist i na njenu sramotu. Makrosociološki gledano, škole nemaju dobro razvijen sustav prepoznavanja znakova depresije i suicidalnosti pa u slučajevima poput Hanne Baker, ne vide očite znakove u vidu kreativnog izražaja, ponašanja i interakcije među učenicima, već se odmah nakon samoubojstva, čina koji tako smjelo pokušavaju spriječiti, po školi pojavljuju plakati za preventivno otkrivanje i prepoznavanje problema suicidalne djece.

Ali ono što škola i sustav ne shvaćaju jest da nitko ne može natjerati tinejdžere da budu kolegijalni. Srednja škola je od samog početka jedno veliko natjecanje u uspješnosti, popularnosti i sposobnosti prilagodbe. Oni koji ne uspiju to psihički preživjeti, gotovi su jer će ih društvo pojesti, a oni će se sami stopiti s masom kao da uopće ne postoje. Hannah je htjela biti popularna, družiti se sa sportašima i biti ona cura o kojoj svi govore i oko koje vrijeme stane kad prolazi hodnikom. Nažalost, uspjela je u svemu tome, ali u negativnom svjetlu što ju je naposljetku uništilo.

Najproblematičniji dio slagalice je glavni lik Clay Jensen, koji u prvoj epizodi dobiva kazete i doznaje što mu je činiti, iako mu ništa zapravo nije jasno, a najmanje razlog zbog kojeg je zaslužio biti na tim kazetama. Za razliku od ostalih koji su sve kazete preslušali u jednom danu ili manje, Clay želi poštovati ostavštinu svoje najbolje prijateljice i odraditi sve kako je ona osmislila, ali to ga iz dana u dan sve više dovodi do ruba ludila.

Ono što Claya najviše pogađa je to što se nije uspio oprostiti sa svojom prvom ljubavi, a njihov zadnji susret je prošao hladno, bez riječi, bez emocija. Slušajući svoju kazetu, Clay shvaća svoje greške i to ga izjeda iznutra jer koliko god se kajao, ne može vratiti vrijeme, a hrabrost da joj iskaže ljubav je za oboje došla prekasno. Njegova pasivnost je polako ubijala Hannu dan za danom, a kad je konačno uspjela probiti led i reći mu što osjeća, sva prethodna iskustva su je nastavila proganjati dok nije izgubila i zadnju nadu za bolji život.

Dramska napetost se postiže izmjenjivanjem kazeta iz epizode u epizodu te se stvara neizvjesnost dok iščekujemo idućeg krivca i zadnju fatalnu snimku. U pozadini srednjoškolske drame se odvija pravnička drama jer su Hannini roditelji podigli tužbu protiv škole zbog vršnjačkog nasilja. Tu se najbolje vidi kako nikome istinski nije stalo do mrtve djevojke već do čuvanja ugleda škole i vlastite reputacije uoči upisa na faks. Njeni roditelji nakon samoubojstva jedva spajaju kraj s krajem, financijski i psihički, jer ne prestaju okrivljivati sebe što nisu vidjeli znakove unutarnje patnje svoje kćeri.

Jedna od najčešćih kritika koju serija dobiva jeste njen krivi pogled na samoubojstvo, a glavni argument je nedostatak depresije. Psihološko stanje uvelike utječe na kasnije postupke te osobe, a u ovom je slučaju primjer egoističnog samoubojstva po definiciji nedovoljno dobro prikazan. Hannah je do zadnjeg trenutka pokušavala ispraviti greške koje je napravila, uklopiti se u društvo i naći ljubav svog života, ali se svaki put razočarala te si još više naštetila. Pokušala je biti osoba na koju se svi mogu osloniti, ali je u konačnici svakoga razočarala, a najviše samu sebe. Nije se uspjela integrirati u društvo i pretjerano se usredotočila na svoje mane, dok su elementi depresije vidljivi tek u njenim zadnjim trenutcima, no i to je upitno.

Izvršna producentica serije Selena Gomez se oglasila po pitanju manjka Hannine depresije u seriji izjavivši da je cilj priče osvijestiti gledatelje o vlastitim postupcima, naglašavajući da je svaka naša riječ bitna. Nikad ne znamo koliko će naše ponašanje utjecati na druge ljude i hoćemo li uopće biti svjesni da smo krivi dok to ne bude prekasno. Također, gledajući epizode i slušajući kazetu za kazetom, gledatelji osuđuju školu, njene zaposlenike, Hannine prijatelje pa čak i roditelje, koji su svi kolektivno zakazali i pustili mladu djevojku da si oduzme život. Osuđujući njih, nismo primijetili što se zapravo događalo pred našim očima, a to je sličan raspad još jednog srednjoškolca popraćen depresijom, hladnokrvnošću i ravnodušnošću s jednako tragičnim posljedicama.

Problem tinejdžerskog samoubojstva nije samo izolirani incident, već društvena pojava nastala kombinacijom civilizacijskog pritiska, adolescencije ispunjene hormonima i u konačnici školstva. Iako je hrvatsko školstvo potpuna suprotnost američkom, gledajući provedbu nastave, američki srednjoškolci nemaju osjećaj zajedništva, integracije, unutar vlastitog razreda što je ključna pedagoška komponenta škole. Sustav na njih vrši pritisak da budu što bolji, ističu se, napreduju, ali im ne daje grupu na koju se mogu osloniti već suparničko okruženje, što može imati ili izrazito pozitivne učinke ili kobne posljedice. No, unatoč razlikama, ni hrvatski srednjoškolci ne smiju podleći tom pritisku, izolirati pojedince ili dopustiti da se njih same izolira, jer pod težinom pritiska mogu puknuti i završiti bez orijentira s jedinom utjehom u suicidu.

13 Reasons Why nije tipična srednjoškolska priča o tragičnoj ljubavi (iako tih elemenata ima), već Hannina verzija svog života koju nitko nije htio čuti dok nije bilo prekasno. Vjerovala je u pravu ljubav i pogriješila više puta, tražila je utjehu u prijateljima koji su je samo slušali radi sebe i dobrog trača, ali je svojom smrću dokazala da kazna uvijek stigne one odgovorne za nečiju patnju. Ona nije manipulatorica, niti djevojka željna posthumne pozornosti, nego osoba koja želi skrenuti pažnju na mane društva i sustava čineći svoje samoubojstvo samo početkom nečije nove priče, novog života, kojeg sama nije uspjela za sebe stvoriti.