Pogledajmo ponovno – serijala.com
Trenutno čitaš
Pogledajmo ponovno

Pogledajmo ponovno

Jučer sam se i previše raspisao, pa danas za promjenu slijedimo kovanicu koja bi, između ostalog, i svim serijama trebala biti vodilja: show, don’t tell.

Jack oživljava obješenog Charlieja (1×11 – All the Best Cowboys Have Daddy Issues)

Bila je to epiozoda puna dramatičnih i WTF momenata, od samog početka gdje smo saznali da Ethan nije bio u avionu, do epiloga s otkrivanjem hatcha u zemlji. I kulminacijom u ovoj sceni. Zanimljivo da je kasnije Abrams tu scenu gotovo potpuno copy/pasteao u Mission Impossible 3 (a i Giacchino muziku).



Boone umire / Aaron se rodio (1×20 – Do No Harm)

Jukstapozicija. Riječ koju (kako god to glupo zvučalo) sam i naučio zbog Losta i njihova omiljena stilska figura, ovdje možda i najljepše ilustrirana, uz predivnu Giacchinovu muziku.


Isplovljavanje splavi (1×23 – Exodus, Part 1)

Efektivnost scene je opet najvećim dijelom Giacchinova zasluga (čini se da će se ovaj članak pretvoriti u odu njemu i muzici), a manjim i predobrom kamerom pri isplovljavanju. Nije li lijepo vidjeti koliko su naivno i optimistično likovi djelovali? I da smo mi znali da neće uspjeti i da vjerojatno nikad neće otići s otoka.


Ovo nije vaš otok (2×11 – The Hunting Party)

This is not your island. This is OUR island. And the only reason you’re living on it is because we LET you“

OMG. Drugi put smo vidjeli Mr. Friendlya, a ovaj put uspio je biti i strašniji nego kad je oteo Walta. Da bi se samo dvadesetak dana kasnije dobacivao loptom s Jackom.


Prve scene druge i treće sezone (2×01 – Man of Science, Man of Faith; 3×01 – A Tale of Two Cities)

Znam, već ste ih tisuću puta vidjeli. Pogotovo onu bolju, uvodnu iz druge sezone. Obje nas na isti način mindfuckaju, i čak nakon tolikih gledanja ne ostavljaju ravnodušnim.

Malo trivie: umjesto Downtowna Petule Clark u A Tale of Two Cities, u pozadini je trebala svirati This Must Be the Place Talking Headsa, koja tekstom i više odgovara sceni, no zbog problema s pravima nisu ju mogli koristiti. No, Downtown je postao integralni dio scene, tako da to nije više ni jako bitno.



Ekova smrt (3×05 – The Cost of Living)

Prerano je otišao, nismo se tome nadali (pogotovo nakon što je preživio imploziju Swana i napad medvjeda), ali Adewaleov težak karakter nadvladao je potrebu da on ostane u seriji (bizarno je što je on sada izrazio želju da se vrati). Šteta, jer planirano je bilo da postane Lockeov rival za duhovno vodstvo na otoku. No, nema smisla razmišljati o tome, tada vjerojatno ne bismo imali onaj tužan flashback na kraju, monstera u najeksplicitnijem brutalnom modu i ovaj odličan monolog:

Yes, I am ready. I ask for no forgiveness, Father, for I have not sinned. I have only done what I needed to do to survive. A small boy once asked me if I was a bad man. If I could answer him now, I would tell him that when I was a young boy, I killed a man to save my brother’s life. I am not sorry for this. I am proud of this. I did not ask for the life I was given, but it was given nonetheless, and with it, I did my best.


Room 23 (3×07 – Not in Portland)

Naziv je to sobe na Hydra otoku u kojoj su vrijeme provodili prvo Walt, pa Karl na sesijama ispiranja mozga. Soba koja još uvijek nema gotovo nikakvog objašnjenja, nego samo možemo gledati i čuditi se koji je to.


Locke uništava podmornicu (3×13 – The Man from Tallahassee)

Opet su protagonisti (Jack prvenstveno) mislili da imaju izlaz s otoka, mi smo se samo pitali kako će ih spriječiti, a John Locke nam je dao elegantno rješenje.


Sawyer ubija Anthonya Coopera (3×19 – The Brig)

Sawyerovo pismo bilo je jedno od najranijih misterija (jedno od onih na koje se duugo referenciralo kao jedno od onih koje nikad neće objasniti), no prvo smo otkrili njegov sadržaj (zadovoljavajućim rezultatom, za razliku od Kateinog aviona), kasnije se špekuliralo i o tome da je Lockeov otac originalni Sawyer, a ovom odličnom scenom i čitava priča se zatvorila u fini paket bez ikakvih rupa ili viškova. Odlično je kako su se i ovdje potrudili pokazati kolika je Cooper sotona bez ikakvih pozitivnih osobina.


Mali Ben sreće Richarda u džungli (3×20 – The Man Behind the Curtain)

Richarda, koji očigledno nije ostario u zadnjih tridesetak godina. I vodio s njim vrlo interesantan razgovor (Stvarno si vidio majku? Je li umrla na otoku?), no kako je peta sezona pokazala, ni on nije sveznajuć, a ni neki vremenski putnik.


Locke vidi Jacoba u kolibi (3×20 – The Man Behind the Curtain)

Naslov epizode (referenca na čarobnjaka iz Oza), pa onda i početak ove scene, sugerirali su da je Ben Jacoba samo izmislio, a on je u biti taj koji vuče konce. Onda je krenuo onaj bizarni dio. Dvije sezone kasnije, znamo sa sigurnošću da Jacob nije izmišljen, ali i da Ben stvarno jest koristio Jacobovo ime za svoje planove, no što se to točno desilo u kolibi i je li to uopće bio Jacob, nemamo pojma.


So It Begins (mobizoda)

Nije regularni dio serije, no za razliku od ostalih mobizoda koje su bile bezvezne do simpatične, ova (posljednja u nizu) ostavila nas je bez teksta.


Hurley objašnjava seriju (5×02 – The Lie)

Jeste li ikad pokušali nekom neupućenom objasniti Lost ukratko? Nije samo smiješno jer zvuči retardirano kad to ispričate kao Hurley, nego vjerojatno je barem pola vas ispričalo nešto slično ljudima koji su onda (pretpostavljam) zauvijek odustali od gledanja, bez obzira na vaše “ali stvarno je odlično!” nakon svega toga. Pa, njihov gubitak.


Lockeova smrt (5×07 – The Life and Death of Jeremy Bentham)

I’m a failure. I couldn’t get any of them to come back with me. I can’t lead anyone.

Ako itko ikada pita zašto su Terry O’Quinn i Michael Emerson dobili Emmye, ova scena dovoljna je da ih natjerate da pitaju “a zašto ih nisu dobili više?”.

Locke je imao svojih uspona i padova tokom serije, no ovo mu je daleko najniži moment, tim tužniji i retrospektivno, jer ostatak pete sezone nadali smo se da ipak nije mrtav. Još kad smo vidjeli da uopće nije bio poseban, već je ta posebnost umjetno stvorena… kome ga ne bi bilo žao.

S druge strane, Benu je ovo najcrnji i najnegativniji potez, nakon kojeg više stvarno nemate pojma što taj čovjek misli. I, zašto se predomislio kad je čuo Eloiseino ime?


Chang prokuži Hurleya (5×15 – Follow the Leader)

Nema se što puno reći na ovu scenu.


Najbolja scena u čitavoj seriji (4×11 – Cabin Fever)

Za ovu scenu tek, ne postoje riječi.


Naravno, moglo bi se još neizmjerno puno sličnih momenata nabrojati, ali i ovi će vam dovoljno poremetiti produktivnost i učiniti dodatno nestrpljivima.

Još 36 sati i 44 minute.

2 komentara
  • Jao jao jao. Super tekst. Evo da se quotam za 5×07, odnosno 5×16-17:

    “Prva stvar koja mi je pala napamet kada je Ilana otvorila kutiju i kad je Locke ispao iz nje je to da je na kraju jadni Locke ispao naivna, tuzna budala od covjeka koji je mislio da ima vaznu sudbinu, a zapravo je nitko i nista.”

    i onda naravno dolazimo do toga zasto mali Locke nije “prepoznao” kompas kada ga je Richard posjetio:

    “Cak i Richardu nije bilo jasno zasto mladi Locke (onaj kojemu je ponudio predmete, pa nije prepoznao kompas, ovo-ono) nije bas nesto specijalan. Razlog je u tome sto Locke uopce nije poseban, on je samo izigrana figura.”

    Izigrao ga je Man in Black da nade svoj loophole da ubije Jacoba. Zasto ga je tako morao izigrati ne znamo jos, ali vjerojatno ce sve biti jasnije vrlo skoro. :D

Odgovori na (dš) Otkaži odgovor

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861