11. Orphan Black
Orphan Black je serija koja bi nam vjerojatno prošla ispod radara, da nismo uhvatili nemali broj kritičara kako je hvali i uvrštava među najugodnija iznenađenja sezone. Na prvi pogled neugledna kanadska drama na britanskoj mreži namijenjenoj američkoj publici, zapravo je poprilično zabavna, lagana, nezahtjevna i često napeta SF-olika triler-misterija. Ponekad i blesava. Rijetko dosadna. Malo poznata kanadska glumica Tatiana Maslany je otkriće sezone kao djevojka koja otkriva da je samo jedna od nekoliko identičnih klonova. Ne samo da ima zadaću glumiti karakterno vrlo različite varijacije “sebe”, već često glumi jednog klona koji oponaša drugog. Orphan Black, odnosno njeni autori, imaju dovoljnu dozu samosvijesti da seriju ne shvaćaju potpuno ozbiljno, pa sve to skupa ispada vrlo interesantno i zabavno, sa zdravom dozom humora.
Ovakvh SF-iziranih trilera imali smo na lopate posljednjih godina, no rijetki su autori imali pojma što bi sa likovima i radnjom izvan osnovne premise i jedosatnog pilota. FlashForward, Event, Revolution i kompanija imali su interesantne premise, no brzo bi se počeli raspadati, a njihova radnja pucati po šavovima — neki prije (Revolution), neki kasnije (FlashForward), neki odmah (Event). Orphan Black dobro koristi limitirani broj epizoda da ispriča očito unaprijed posloženu i pripremljenu priču bez improviziranja u hodu.
10. Legit
FX nam je vrlo draga mreža, a pogotovo se to odnosi na njihovu crnohumornu i provokativnu humorističnu postavu koju čine, između ostalih, Sunny in Philly, The League i Louie — a sada i Legit (Anger Management Charlija Sheena ćemo ignorirati kao jeftini opurtunistički ćorak). Ako ste pogledali barem jedan isječak stand-up nastupa Jima Jefferiesa, jasno vam je da se ovaj australski komičar dobro uklapa među FX-ovu škvadru poput luka uz ajvar i ćevape. K’o piva i nogomet. Kurve i japanski biznismeni. Uglavnom, Jefferies Legit poprilično bazira na svom stand-upu, a stand-up po vlastitom životu.
Ostaje nejasno je li Jefferies ovdje hiperbolizirana ili pomalo senzibilizirana verzija sebe. Serija počinje njegovim nastojanjem da se, nakon dokazivanja na komičarsko-karijerističkom polju, dokaže i kao osoba — postane “legitiman”. Što mu u pravilu ne uspijeva toliko čestojerbo ga u tome sprečavaju šovinističko-napušansko-zabušantski korijeni, ali hej, barem se trudi. Jefferies je politički nekorektan, vulgaran, provokativan i duhovit, iako Legit možda (zasad) ne dostiže daleko ambicioznijeg Louisa CK-a u Louieju ili najbolje dane philadelphijskih propaliteta. Svejedno je dobar dodatak FX-ovom nizu.
9. Family Tree
HBO nije podržao Family Tree velikom promotivnom kampanjom kakve obično imaju za svoje originalne serije, no to ni u kojem slučaju ne oduzima od kvalitete serije. Nastala kao ko-produkcija HBO-a i BBC-a, Family Tree je komedija u čijem je središtu Tom Chadwick (Chris O’Dowd), tridesetogodišnji Britanac, koji nakon gubitka i posla i djevojke kreće u istraživanje svojeg obiteljskog stabla.
Autor serije, Christopher Guest (Best in Show, This is Spinal Tap), uspio nas je kroz osam epizoda i vrlo zahvalnu tematsku podlogu upoznati s čitavim nizom uvrnutih likova, od Tomove sestre koja ne može živjeti bez svog plišanog majmuna na ruci i njihovog oca koji zna napamet sve epizode katastrofalnih britanskih sitcoma, sve do galerije američkih likova koje Tom upoznaje u svojoj nakani da istraži svoje obiteljsko stablo. Tomova priča o pronalasku samog sebe kroz istraživanje obiteljske prošlosti ostala nam je u sjećanju kao izuzetno originalna te se nadamo da će se HBO i BBC ugledati na model Episodesa (ko-produkcija Showtimea i BBC-a) i dati seriji priliku da zaživi usprkos slaboj gledanosti.
8. House of Cards
Mnogo toga rečeno o House of Cardsu uopće nije bilo radi kvalitete trinaest epizoda prve sezone. Netflixov način distribucije serije prošli smo temeljito i zapravo se složili da je to budućnost medija, sviđalo nam se to ili ne. Potpuno je jasno da ćemo serije konzumirati u ovakvim “šleperima” epizoda, te da će duljina, način i funkcija gledanja ovisiti isključivo o nama. No, bez obzira na veliku buku oko ove serije, donekle je zanemareno bilo koliko je ona ustvari bila dobra.
Mi smo se nakon odgledane sezone složili da je House of Cards vrlo dobar, ali ne i odličan, a nekim članovima redakcije u određenim dijelovima graničilo je s genijalnim. Bilo kako bilo, Kevin Spacey, David Fincher i društvo dobili su drugu sezonu, koja se vrlo vjerojatno upravo i snima, a mi čekamo hoće li Beau Willimon i njegovi scenaristi ispeglati one zgužvane dijelove koji nam nisu baš toliko smetali, ali svejedno. Za prvu seriju (ne baš, ali nećemo cijepidlačiti sad), Netflix ima pogodak.
7. The Fall
“Nakon The Fall, Rectify će vam tempom nalikovati na Scandal”, pisao je AV Club. BBC-jeva kriminalistička drama sa Gillian Anderson i Jamiejem Dornanom u glavnim ulogama sve je samo ne tipična i jednostavna. Ubojicu gledatelji otkriju u prvoj minuti, a ono što slijedi je pet epizoda intimne, polagane, turobne i često psihički nelagodne introspekcije u život i um serijskog ubojice i detektivke koja ga traži. “Sjajno je” zvuči kao potpuno krivi epitet. “Tmurno je” bio bi puno bolji. Najtmurnije ikad. Pet epizoda nije mnogo, iako se nerijetko vrlo teško gleda, a BBC je seriji već uručio narudžbu druge sezone.
6. Hannibal
Nismo očekivali mnogo od Hannibala, adaptacije bestseler romana Thomasa Harrisa, koji se tokom produkcijskih dana činio kao brzo i jeftino iskorištavanje popularne licence. Pomalo smo sumnjali u Bryana Fullera, showrunnera i autora adaptacije, koji nas dosad nijednom nije iznevjerio. I sramimo se zbog toga. Hannibal je, poput danskog glumca Madsa Mikklesena koji preuzima naslovnu ulogu, itekako dostojan kultnih prethodnika kojima radnjom zapravo prethodi. Fuller je uzeo lik Willa Grahama, brilijantnog, ali psihički nestabilnog FBI-jevog profilera te ga upario sa podjednako brilijantnim kanibalističkim ubojicom, njegovim psihijatrom Hannibalom Lecterom. Razočarat ćete se ako gledanju serije pristupate s očekivanjima tjedne Lecterove koljačine, jer serija taj dio očito čuva za kasnije sezone, a Hannibalove kanibalističke sklonosti tek nagovještava — često vrlo suptilno, ali vrlo jezivo. I Hugh Dancy, kao Will Graham, i Mikklesen kao Hannibal, sjajni su u svojim ulogama.
Povrh toga, Fuller je stvorio i upečatljiv vizualni stil kroz koji oslikava Grahamove poprilično poremećene i uznemirujuće vizualizacije zločina te njegovo psihičko slamanje kroz 13 epizoda prve sezone. Čak i kada su neki samostalni slučajevi — svejedno bitni za radnju — bili nešto manje zanimljivi, Dancy, Mikklesen i popratni vizuali bili su perfektni. Fulleru ide i priznanje što je Hannibala prikazao inteligentnim i spretnim, bez da Jacka Crawforda, Willa Grahama i ostalu FBI-jevu ekipu učini slijepima i naivnima, nakon što ih je ovaj čitavu sezonu ismijavao kopirajući zločine drugih ubojica te ih ponekad servirao na pladnju – doslovce.
5. Les Revenants
Malo je teže zapaziti neku francusku seriju, pogotovo na vrijeme prilikom originalne premijere. Serije sa ne-engleskih govornih područja, uz nedavni izuzetak onih skandinavskih, ipak su manje eksponirane od britanskih, a pogotovo američkih. Francuska zombie-drama Les Revenants, odnosno The Returned, debitirala je još prošlog studenog, no nešto više pozornosti dobio je nedavnim emitiranjem na britanskom Channel 4. Les Revenants je fantastično režirana i odglumljena osmodijelna, jednosatna triler-drama sa nadnaravnim elementima, pravi užitak za svakog ljubitelja spore, inteligentne misterije sa melodramskim i horor elementima, koja sadrži nekoliko WTF trenutaka po epizodi.
Prati grupu ljudi koji su se vratili nakon smrti, a njima, kao ni njihovoj okolini, nije jasno ni kako ni zašto. Sve što znaju je da nisu ostarjeli ni dana od svoje smrti, da nikako ne spavaju, da se ničega ne sjećaju i da nisu svjesni vremena koje je prošlo. Smještena u francuskim Alpama koje tvore fantastičan setting i odličan izbor lokacije radnje, jer je tako europski, tako funkcionalan i moderan, pravo modernizirano ruralno sklonište za francuski viši srednji sloj sit gradskog smoga i gužve, čiji pripadnici samo žele mirno i ugodno živjeti sa svojim obiteljima.
4. Utopia
Kad serija nosi svoje uzore ovako na rukavu kao što to ova serija radi mogu se dogoditi dvije stvari. Potpuni promašaj ili zakucavanje iza leđa. Srećom, Utopia pada u ovaj drugi koš, a britanski Channel 4 je u prošloj sezoni imao jednu od najboljih, najčudnijih i najzanimljivijih novih serija. U kratkim crtama naš Nikola je u siječnju napisao: “Utopia je 50-minutna britanska dramska serija koja u središtu zbivanja ima istoimeni strip iz 1985. godine, oko kojeg se prepliću brojni geekovski mitovi. Autor stripa je preminuo u umobolnici pod nerazjašnjenim okolnostima, a postoje teorije kako radnja stripa predviđa neke poprilično dramatične buduće događaje te kako postoji mitski drugi dio koji skriva odgovore na mnoga neodgovorena pitanja.”, i zbilja ništa više o seriji ne bi ni otkrivali, osim da radnja odlazi u neke pravce rijetko kad viđene na malim ekranima. Utopia je čudna, bizarna, uznemirujuća i brutalna, ali sve funkcionira. Ono što nikako i nikad ne izostavljamo kad pričamo o ovoj seriji je kako ona prekrasno izgleda. Svaki kadar, svaka scena, svaka boja i svaki lik toliko su detaljno organizirani da je potpuno jasno sad zašto je televizija dostigla (a i u mnogim dijelovima prestigla) film.
3. Top of the Lake
Sundance Channel je ove godine prikazao svoju prvu originalnu mini-seriju, ali i seriju — obje imamo na ovoj listi. Top of the Lake je ona serija sa prefiksom mini, iako ima jednu epizodu više nego Rectify, do kojeg dolazimo kasnije. Jane Campion je novozelandska redateljica i scenaristica, jedna od tek četiri žene koje su dosad osvajale Oskara za režiju, autorica serije koja je napisala svih sedam epizoda te režirala većinu. Top of the Lake je senzibilitetom upravo ono što biste očekivali od kanala koji je nastao na temeljima istoimenog festivala nezavisnog filma. Vrlo atmosferična, tempom vrlo spora — studiozna je vjerojatno prigodnija riječ — kriminalistička misterija koja se polako, ali pametno odmotava kroz sedam sati trajanja, dok hipnotičku atmosferu i vizuale upotpunjuje prekrasna novozelandska brdovita zabit.
Elizabeth Moss ovom ulogom puca na glumački Emmy koji joj dugo izmiče, kao mlada i predana detektivka opterećena vlastitom prošlošćukoja vrlo osobno uzima slučaj nestale djevojčice. Campion se u seriji bavi i feminističkim temama — slavi ih kroz lik naslovne detektivke koja se nalazi u izuzetno patrijarhalnoj okolini, ali i pomalo ismijava, odnosno kritizira kroz grupicu izmanipuliranih žena koje žive u nekakvoj zajednici na rubu kulta. Sedam lijepo zaokruženih sati (mini-)serije koja je sve ono što je The Killing mislio da jest, u apsolutno pozitivnom smislu.
2. The Americans
Već smo se naveliko raspisali o Amerikancima i njihovoj originalnoj premisi koja stavlja ruske špijune u Americi kao protagoniste i tjera američku publiku da navija za njih. Uživali smo gledajući Matthewa Rhysa i Keri Russell u glavnim ulogama, no nerijetko su ih sporedni igrači Noah Emmerich i Margo Martindale uspijevali zasjeniti. Ova kompleksna igra mačke i miša zaslužuje pohvale i za svoju glazbenu podlogu, kao i za vrlo elegantno dočaran SAD u ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Više od špijunskih zapleta, važniji su bili temelji odnosa dvaju glavnih likova, prisilno uparenih u brak iz špijunskih koristi, no granice tog “poslovnog” braka bile su dobrano zamućene već prije pilota, da bi njihov odnos konstantno kroz prvu sezonu bio razvijan i istraživan. Gledanost je do kraja sezone pala na poprilično nisku razinu, čak i za FX-ov standard, no — srećom za nas — mreža je već puno ranije dala zeleno svjetlo za novu sezonu koja stiže u siječnju. Jedna od najboljih debitantskih sezona u posljednje vrijeme.
1. Rectify
Vrlo kasno u trećoj epizodi prve sezone Sundanceove prve serije, Rectify, Daniel Holden (Aden Young) sjedi na podu svoje sobe ispred televizora i igra Sonic the Hedgehog na SEGA-inoj konzoli iz svoje mladosti. Sam, u mraku sobe, Daniel sjedi s blagim osmijehom na licu, a suza mu kreće iz oka niz obraz. Taj trenutak je toliko kratak, minoran i suptilan, da bi bez pozadinske priče bio potpuno zanemariv i trivijalan. No, iza nas su tom momentu skoro pune tri epizode priče, a glavni “junaci” serije uvukli su nam se već duboko ispod kože. Nismo još imali pravu recenziju nove Sundanceove serije (u pripremi je već neko vrijeme), ali Rectify nas je u svojih šest epizoda jednostavno oduševio.
Pokojni Roger Ebert usporedio je The Tree of Life s vrstom molitve, Rectify je odgovarajući primjer za televiziju. Mirna, emotivna i dirljiva priča o bivšem zatvoreniku, optuženom za ubojstvo i silovanje, koji biva pušten na slobodu nakon 19 godina — iako još nije u potpunosti oslobođen krivnje. Sumnjičavi pogledi puni prijezira prate ga na svakom koraku njegovog rodnog gradića, zatucane selendre kojoj ne fali religijskih fanatika, što čovjeku koji je dva desetljeća odsječen od civilizacije još više otežava povratak u društvo…
