Mad Men i Girls — različite, a iste

Mad Men (AMC) i Girls (HBO) na prvi pogled ne mogu biti različitije serije. Prva je karakterna drama o životu u 1960-ih sa fokusom na muškarce koji rade u oglašivačkoj industriji i traže svoje mjesto u urbanoj džungli New Yorka, a druga karakterna dramedija o životu u 2010-im sa fokusom na djevojke koje su tek završile fakultet i traže svoje mjesto u urbanoj džungli New Yorka. Ali osim mjesta radnje, ima još sličnosti. Naglasak je na onom “karakterne”, obzirom da su likovi najvažniji u objema serijama.

Kad me neko pita o čemu se radi u Mad Menu, i dam im samo kratki opis tipa “oglašivači u Americi 1960-ih” ili za Girls “dvadeset-i-nešto-godišnjakinje u New Yorku”, obično slijedi pitanje zašto bi uopće to trebali gledati? Kako bih se uopće mogao emocionalno povezati i identificirati sa likovima? Iskreno, prije gledanja Mad Mena (kojeg sam pogledao prvi put prošle godine prije pete sezone kao 20-godišnji student prava) isto sam se jedva natjerao da pogledam prve epizode.

Da, sve je to bilo lijepo, sjajni setovi, dobra gluma, ali kad će se nešto zapravo dogoditi? Ipak, kritike su bile sjajne, Breaking Bad koji nam je donijela ista mreža koju obožavam, pa sam odlučio da mi ipak dam šansu do kraja prve sezone. I onda je došla sedma epizoda. Roger Sterling odlazi na večeru kod Dona i Betty i pijan se nabacuje Betty. Sutradan na poslu, Don i Roger rješavaju razmirice i u sljedećoj epizodi sve je ok. Ipak, nešto me je tu pridobilo. Kakve sličnosti imam ja kao 20-godišnji student i jedan alkoholičarski šovinist te frustrirana domaćica iz 60-ih?

Zato što kod njih ima mnogo više od toga. Prije svega djeluju kao ljudi koji su zaista mogli živjeti tada. Počeo sam se suosjećati sa Betty, zarobljenom u naizgled rajskom, ali zapravo paklenom zatvoru predgrađa. Čak i sa Rogerom, zarobljenom u dosadnom braku bez ljubavi i poslu koji je naslijedio od oca. Emocije su ono što je važno, a Mad Men nas tjera da se povezemo sa likovima na emocionalnom nivou i važnije je što likovi misle i osjećaju (mada to prokleto dobro kriju) dok se nešto događa, nego što se događa.

A onda su došle epizode kada smo otkrili istinu o Donu, čovjeku koji uporno bježi od sebe i nađe se ponovo zarobljen, pa zatim u četvrtoj sezoni opet bježi od svega i ženi mladu tajnicu. Kriza srednjih godina? Ne, krize imamo u svakom dobu. Uvijek želimo nešto više, nešto bolje, čak i kada je ono što imamo  nešto za što smo mislili da želimo. Do kraja prve sezone sam bio kupljen i nijedna me serija nije tako udarila u srce i glavu, kao posljednja scena u finalnoj epizodi prve sezone, “The Wheel”.

Tu dolazimo do Girls. Serija za koju sam u početku mislio da ce biti kopija Seksa i grada nije me bas privlačila, ali sam joj dao šansu jer ipak je to HBO. Negdje do treće epizode je trebalo da me serija “kupi”. Lako je osjećati prezir prema Hannah, Marnie, Jessi, Donu, Betty… bogatim, privilegiranim ljudima koji naizgled imaju sve. Ali je li dovoljno imati sve – pod tim mislim na onim materijalnim, što je osnova Američkog sna – da bi bili sretni? Naravno, ne možemo usporediti problem jedne Hannah koju ostavlja dečko i djeteta koje gladuje u Africi. Ipak, to ne znači da je trebamo mrziti. Da, Hannah je opsjednuta sobom, ali nismo li svi, barem malo? Koliko često vidimo u novinama loše vijesti o gladi, smrti, bolesti, shvatimo da je to loše, ali ih odmah zaboravimo jer nas muče posao, ljubav, škola i ostalo. Svaka čast Leni Dunham koja se u svakoj epizodi ogoli (i doslovno i emocionalno), da nam pokaze da nismo sami u svim svojim problemima.

Još jedna sličnost između Mad Mena i Girls jest način na koje su snimljene. Pri tom ne mislim na tehničke detalje, jer njih ne razumijem, mada obje sjajno izgledaju – grandiozni setovi 60-ih i urbani New York, odnosno Brooklyn, čine da osjećamo kao da smo tamo i skoro da osjetimo miris cigareta. Ne, mislim na to što su snimljene kao mini-priče, isječci iz života tih likova. Te serije nisu grupirane samo u sezonu, epizodu, već i u samu scenu. Svaka scena je drugačija i varira od smiješne do skoro tragične. U jednom momentu se gledajući Mad Men smijem na sav glas, iako je ozbiljna drama, a u drugom zamišljeno gledam u televizor.

Česta kritika usmjerena prema Girls je da nije smiješna. I ne treba biti. To nije sitcom, kao što ni Mad Men nije samo drama. U jednoj sceni se opraštamo od Joan koja je dala otkaz i place, jer će od samostalne žene postati samo domaćica udana za doktora, a u sljedećoj tajnica kosilicom prelazi preko noge čovjeka u agenciji, i ja ostajem šokiran tim prelaskom i onim što cine da osjećam u tom trenutku dok gledam. Ali zar nije i život takav? Naš život ne pamtimo po danima, godinama i ostalom, nego po malim događajima koji su nama veliki, ili scenama, kao i ono što je prikazano sa likovima u Mad Menima i Girls.

Zar život ne čini gomila scena, isječci iz naših života, koji su jedna velika cjelina. Zato su scene bitne u ovim serijama. Recimo, u jednoj epizodi Joan siluje njen zaručnik u Donovom uredu. Scena je kratka, ali mučna, i ako bi je preskočili ne bi se puno toga izgubilo u toj epizodi ili seriji, ali pomaže da razumijemo zašto je Joan shrvana što kasnije napušta agenciju i postaje žena tom čovjeku. Čovjeku s kojime ostaje i poslije svega, jer je oduvijek mislila da je karijera samo stepenica do braka sa uspješnim muškarcem. Za razliku od Peggy.

Ili u Girls, peta epizoda druge sezone, u kojoj imamo tzv. “bottle epizodu”. Samo dva lika u jednom settingu, Hannah i doktor kojeg je tek upoznala provode dva dana zajedno. Kada sam pričao s nekim o toj epizodi, do sada meni omiljenoj iz serije, dobio sam pitanje zašto volim tu epizodu kada ne pomiče radnju nimalo u naprijed, već u stranu? Pa ipak ta epizoda nije tzv. filler, jer vidimo da Hannah i pored svoje ciničnosti želi iste stvari kao i svi – brak, dijete, dom – ali što će biti kada to dobije? Hoće li se pretvoriti u jednu Betty Draper? Jesmo li ikada zaista sretni ili samo trebamo shvatiti da prava sreća ne postoji, da je to još jedan od ideala koji nam nameću marketinške agencije da bi samo kupovali? Ili smo samo sebični, tipična ljudska bića koja ne znaju cijene ono što imaju, pa uvijek želimo nešto bolje, a to nam je uvijek pred nosom i tek kad ga izgubimo, to shvatimo.

Zato pomaže što imamo ovakve serije, koje ne traže da se isključite na pola sata ili sat, već da se uključite i suosjećate sa likovima. Kad je posljednji put to neki film učinio ili knjiga, ako ne računamo neke klasike? U svima nama čuče Don koji želi da pobjegne od samog sebe, frustrirana Betty, Pete željan dokazivanja, Hannah opsegnuta sobom ili Marnie koja ne zna što želi, ali zna što ne želi. Naravno, obje serije imaju pred sobom još tko zna hoće li ostati na ovoj razini, ali za sada su Mad Men i Girls jedne od najboljih televizijskih serija trenutno. Zato se svako može uživjeti u svijet hipsterki iz Brooklyjna, šovinista 60-ih, dilera metha ili izmišljene srednjovjekovne zemlje sa zmajevima. Likovi su ono sto je važno i u svakom od njih možemo vidjeti sebe.