Laku noć, dronjavi čovječe: pedeset godina jednog Doktora – serijala.com
Trenutno čitaš
Laku noć, dronjavi čovječe: pedeset godina jednog Doktora

Laku noć, dronjavi čovječe: pedeset godina jednog Doktora

Znam da je zeitgeist već prešao sa Doktora na onu drugu Moffatovu seriju, ali neoprostivim mi se činilo ne osvrnuti se na dva velika nedavna događaja u Doctor Whou.

Bila je zima 2007. ako me sjećanje dobro služi. Buraz i ja između predavanja, labosa i birtija na faksu smo šćućureni uz laptop sa spliterom za slušalice gledali Heroese. Bila je prva sezona, ona kada su svi bili opčinjeni serijom kao novim velikim žanrovskim remek-djelom, superiornim nasljednikom Losta. Meni je bila samo u redu. No, oko petnaeste epizode pojavio se lik Claudea, misterioznog ekscentrika koji je mogao postati nevidljiv. Glumio ga je Christopher Eccelston, nekim posebnim šarmom i ekscentričnošću. Oduševio nas je toliko da je buraz odmah krenuo IMDB-ati gdje je sve drugdje glumio i zaustavio se na unosu “Doctor Who“.

“Zašto mi to ne gledamo”, odmah me pitao. “Ma gledao bih, ali rađe bih prije pogledao sve što je bilo do tad, da mi ne promakne neka referenca na staru seriju, a tko će to sve pogledat” – jebiga, oštećen sam.

Nije me poslušao i kroz dan – dva, rekao mi je “pogledao sam prvu epizodu: jebeno je, nisi ništa takvog gledao”. Nećkao sam se još malo, ali me posjeo pred laptop i rekao “samo jednu, vidit ćeš” i pružio mi slušalice.

doctorwho

Znao sam da je Doctor Who serija za djecu o liku koji putuje kroz vrijeme u svojoj telefonskoj govornici sa smiješnim budžetom zbog kojeg su mu i alieni jednako smiješni, kada bi zapravo trebali biti strašni. Zamišljao sam to kao neku povijesnu lekciju, gdje bi Doktor uletio u neki povijesni događaj i maltene učiteljskim glasom (i tim britanskim naglaskom koji uvijek djeluje učeno) objasnio djeci “vidite, 1848. je ovdje…”.

Ovo nije bilo blizu ničemu što sam zamišljao niti ikad vidio: bilo je zabavno, dirljivo, nadrealno i totalno suludo. Nakon prve epizode samo sam izvadio jednu slušalicu iz uha i pitao “jesi skinuo sve?”.

Amy Pond, there’s something you better understand about me ’cause it’s important and one day your life may depend on it: I am definitely a mad man with a box.

Nitko nije bolje sažeo Doctora Who od Craiga Fergusona u ovom genijalnom videu:

Trijumf intelekta i romanse nad sirovom silom i cinizmom. To je sve što trebate znati o Doktoru i o seriji.

Stari serijal svoju je posljednju epizodu emitirao davne 1989. godine, sa Sylvesterom McCoyem u ulozi sedmog Doktora. Potom je 1996. uslijedio pokušaj obnavljanja serije kroz TV film američke produkcije sa Paulom McGannom u ulozi Doktora i Ericom Robertsom kao Masterom, ali Doktorove avanture su tu stale.

Dok nisu 2003. godine Russellu T. Daviesu prepustili uzde, producentu najpoznatijem kao autoru Queer as Folk, revolucionarnoj seriji u kojoj gej ljudi nisu karikature nego normalne osobe “koje vole hranu, piće i seks”. Navodno, jer mi je na listi negdje ispod originalnog Doctor Whoa, pa vjerojatno neću nikada to provjeriti.

doctorwho_eccleston

Daviesov koncept bazirao se na minimiziranju suvišnog nasljeđa i modernizaciji, ali i zadržavanju duha stare serije. Prvo je postigao uvodeći vremenski rat koji je izbrisao Daleke i Lordove vremena, ostavljajući Doktora jedinim preživjelim i uz to, odgovornim za njihov genocid; što mu je dalo i bazu za Doktorovu tamnu stranu, koju je Christopher Eccleston maestralno odigrao zadržavajući i svu manijakalnost. Njegov Doktor bio je savršen, uvijek nasmiješeni divljak u kožnoj jakni kojem ponekad jad i tuga nad prošlim vremenom i akcijama ispliva na površinu. Iako većinom s pričama smještenima na Zemlji, uspio nas je prevesti od drugog svjetskog rata do pedeset i prvog stoljeća, pričama ponekad bizarnim (“moisturize me”), ponekad dirljivim (“just this once, everybody lives”), bedastim (alieni koji prde), čak i strašnim (Daleci mi nakon njihovog prvog pojavljivanja više nisu izgledali glupavo), ali uvijek zabavnim i sa ogromnim avanturističkim duhom. I taman kada sam se navikao na njega i zavolio ga, regenerirao se u Davida Tennanta.

Pogodilo me to, pogotovo zato što sam u kratkom roku samljeo prvu sezonu, nisam vidio kako bi itko mogao biti bolji Doktor od Ecclestona. I nikada neću zaboraviti kada je on bio Doktor.

No, Tennant je Doktoru donio drugačiju vrstu manijakalne energije, mlađahost i veću opuštenost, a serija je proširila svoj spektar prema epskim pričama većim od života, dodajući nove klasične neprijatelje, čudesne destinacije i fantastične avanture, naposlijetku šireći i mijenjajući Doktorove prijatelje i suputnike. Doktorova tuga, usamljenost i tamna strana nisu bile toliko očite, iako su ponekad njegove tužne oči govorile više od riječi, a postupci znali pokazati koliki teret nosi i koliko je zapravo moćan.

Naravno, nije svaka epizoda bila vrhunska niti su svi suputnici bili jednako dobro dočekani (gledam tebe, Donna Noble), ali od druge do četvrte sezone Davies i Tennant uz ostatak ekipe ispred i iza kamere dosegli su nove vrhunce serije. Zato je krajem 2008. vijest da ju obojica napuštaju dočekana sa žaljenjem čitavog fandoma. Promjena nije spremljena naprasno, već je kroz 2009. planirano četiri specijala koja će kulminirati Doktorovom regeneracijom.

doctorwho_tennant

Prva tri specijala bila su daleko od najboljeg što Doktor može ponuditi, dodatno ometena oblakom spoznaje da oni znače i kraj za voljenog Tennanta. Njegovo dvodijelno finale Davies je začinio povratkom Mastera, Vremenskih lordova i prijetnjom uništenja čitavog postojanja i unatoč nekim problemima i razvučenosti priredio dirljiv oproštaj u prvom redu Tennantu, a uz to i posljednji pozdrav svim njegovim avanturama i suputnicima, osiguravajući da se uvijek sjećamo kada je on bio Doktor.

Za Daviesovog nasljednika odabran je Steven Moffat, autor vrhunskih epizoda u svakoj sezoni, koji nam je donio djecu s gas maskama, Madame de Pompadour, Sally Sparrow, plačuće anđele i misterioznu River Song. Problematičan je bio izbor nepoznatog, mladog Matta Smitha za novog Doktora – problematičan whovianskom fandomu koji, kao i svaki drugi, zna biti pun govana i neutemeljeno dočekati promjene na nož.

Činilo se da će biti stvarno teško premostiti sjenu Tennanta, svu lagodnu maestralnost i težinu koju je donio ulozi, pogotovo nekom dvadesetšestogodišnjem anonimusu.

Matt Smith me osvojio u prvoj epizodi. U prvih desetak minuta. Zacementirao je to govorom pred kraj iste, govorom koji nije samo nagovijestio novog doktora, već i drugačiji pristup seriji, pristup koji će malo po malo prigrliti svu povijest serijala; koji je u isto vrijeme donio najmlađeg i najdjetinjastijeg, a opet tako starog, mudrog i napaćenog Doktora; jedinstvene i odlične suputnike u Amy, Roryju, River i Clari; koji je potpuno različit od prethodne četiri sezone, a opet potpuno isti.

U tome je i beskonačna čar serije. Svaki od ova tri Doktora bio je genijalan, bio je najbolji u svojoj ulozi. Bespredmetno je igrati se favorita, igrati se tko je bio bolji, jer svaki od njih donio je veličanstvenost toj ulozi, donio je sve već spomenute karakteristike: od manijakalne djetinjatosti do dramatične težine, često unutar jednog treptaja, a ono malo što sam vidio od klasičnog Doktora pokazuje da je i svaki prethodni bio jedinstven, a opet isti lik. Nevjerojatan je to pothvat, nevjerojatno je i kako su producenti izmislili taj toliko jednostavan koncept regeneracije kojim su Doktora učinili praktički bezvremenskim. Koncept koji je samo jedan od razloga što je ove godine Doktor proslavio svoj pedeseti rođendan.

doctorwho_tennant_smith

“Never cruel nor cowardly. Never give up, never give in.”

Kao svojevrsnu pratnju pedesetoj godišnjici izdan je film An Adventure in Space and Time; kažem svojevrsnu pratnju jer je godišnjica bila samo povod analiziranju što je Doktora učinilo toliko odličnim, ekranizirajući njegov televizijski početak. Potcjenjujuće je nazivati Adventure pratećim sadržajem, jer svojom odličnošću stoji uz bok najboljim epizodama samog Doktora, prekrasno opisujući magiju kojom je obavijen.

Magiju zbog koje ga djeca obožavaju, kojom, kako je netko rekao, budi djecu u odraslima i priča odrasle priče za djecu. David Bradley je maestralno utjelovio Williama Hartnella, a Mark Gattis predivno predočio ljubav i uvjerenost koja je bila u srcu njegova stvaranja, njegove poruke i važnosti. Odlična je to povijesna minijatura o izazovima stvaranja originalne serije koju mnogi dočekuju s podsmijehom, ali ono gdje stvarno sjaji je u posebno dirljivim momentima koji su takvi upravo zbog toga što znamo što će Doktor postati i što će mu postati nasljeđe, momenti koji kulminiraju nevjerojatnom dirljivošću na samom kraju i u meni posebno dragoj sceni (oko 20. minute) u kojoj Hartnella dok uči tekst prvog scenarija čuje unuka i zadivljenim dječjim pogledom ga ispituje.

– “Susan and I are cut off from our own people, but one day we shall get back. Yes, one day”
– Who’s Susan?
– My granddaughter
– I’m your granddaughter
– Yes, yes, of course you are, darling. Well, she’s my granddaughter in the story I am doing on the television. I play a funny old man who lives inside a magic box
– Like a Jack-in-a-Box, sampa?
– A little like that, yeah. But, this is a machine in disguise. A time machine.
– Do you know how to fly a time machine, sampa?
– Oh yes, yes. Of course I do. You’ll see when I’m on the television. We’ll be going back through history to meet kings and queens, off to distant planets where The Doctor will have all kinds of adventures.
– The Doctor?
– He’s the old man I’m playing.
– A doctor? Does he make people better?

Pročitaj još

Svatko u publici zna odgovor do kojeg će i sam Hartnell doći do kraja filma, a odgovor je jednostavno “da”.

all-the-doctors-doctor-who-banner

Užasno je težak zadatak i kada se uzme u obzir stalno mijenjanje i obnavljanje serije pedeset godina pronalaziti načine da taj odgovor ostane pozitivan, smišljati nove fantastične avanture i iz sezone u sezonu, iz godine u godinu održavati magiju živom. Isto tako, ne mogu zamisliti koliki je pritisak bio na Moffatu da pedesetu obljetnicu dostojno obilježi.

Počelo je zapravo sa finalom sedme sezone, koje je i započelo ono što će postati …of the Doctor trilogija.

The Name of the Doctor, objašnjavajući Clarinu ulogu integrirao ju je (odnosno, ispravan naziv bio bi “retconnalo”) u povijest svih Doktorovih inkarnacija i zatitrao nam srca osvrnuvši se na svakog od njih. Nije bilo dovoljno što nas je uz to odvela na Trenzalore, planet na kojem je Doktorov budući grob, već nas je kraj ostavio sa slikom Johna Hurta, predstavljajući ga kao “Doktora”. Navodnici su jer ga Doktor opisuje kao inkarnaciju koja nije dostojna zvati se tim imenom, stoga nije bila niti spominjana.

Naravno, svi su ispravno pretpostavili da se radi o Doktoru koji je završio Vremenski rat uništavajući Lordove vremena i Daleke istovremeno. Pretpostavku je potvrdila središnja epizoda trilogije The Day of the Doctor, koja je opisala što se točno dogodilo taj dan, ujedinjući Hurtovog Doktora sa Smithovim i Tennantovim u odličnoj proslavi svega što volimo u Doktoru; uz grandiozan prelet TARDIS-a Londonom, trostruki doktorovski banter, doslovno recitiranje njegovog obećanja i nagovještaj svrhe njegove budućnosti: povratak kući, na Gallifrey i povratak samog Gallifreya.

Epizoda je dodatno zacementirala činjenicu da će serija objeručke prigrliti svo nasljeđe klasika, od kojeg se u početku pomalo odmaknula. Tada je taj odmak apsolutno imao smisla, kao što sada ima smisla vratiti Gallifrey i dodati još poveznica sa starom serijom. Krasan je primjer i vinjeta Night of the Doctor koja prati ovu epizodu, sa McGannovom transformacijom u Johna Hurta. U pet minuta uspjela je definirati motivaciju i nužnost da Doktor bude uključen u vremenski rat, a uz to vratiti McGanna u ulogu i povezati ga sa najnovijom inkarnacijom, Johnom Hurtom – opet, pričom za sebe. Nema dovoljno superlativa kojima se može opisati njegov doprinos, lakoća s kojom je uklopio svog, ratnog Doktora među postojeće.

doctorwho_smith

S Božićem je stiglo i finale trilogije, ujedno i finale za Smitha. Činjenica da smo znali daleko unaprijed da je to njegovo finale donijela je (kao i u The End of Time za Tennanta) vanjsku dozu pritiska koji je opterećivao epizodu.

The Time of the Doctor nije najbolje prihvaćen od strane publike, a meni nije nikako jasno zašto. Suprotno pomalo razvučenom The End of Time, bio je prilično kompaktan, i previše kompaktan za sve ideje koje je htio prezentirati, no mislim da nije zbog toga tempo epizode narušen, već upravo zbog tog vanjskog pritiska da vidimo njegov kraj. Povratak na Trenzalore, u vrijeme kada je na njemu samo miran gradić u kojem je vječni Božić kojeg Doktor planira braniti do smrti, jer jedino smrt na tom planetu i očekuje. Kroz njegovih tristo godina na planetu dobili smo letimične pojave gotovo svih njegovih neprijatelja i završetke na repove priča iz posljednje tri sezone. Sama ideja da će Doktor stoljećima ustrajati u očuvanju mira jer bilo koji drugi potez znači ili smrt nade u povratak Gallifreya ili ponovni početak Vremenskog rata toliko je inherentno doktorovska, a njegova stoljetna prisutnost kojom očarava stanovnike prekrasno metatekstualna.

Rasplet je školski primjer deus ex machine, ali koga jebeno briga? Ujedno je i poslužio da se barem sljedećih pedeset godina riješimo pitanja “što kad dođe do posljednje regeneracije”. Moffatu jedino mogu zamjeriti ponekad pretjerano, ponavljajuće teasanje (posljednji i aktualni primjer je povratak Time Lordova), ali što mu spočitavaju pretjeranu djetinjatost ne mogu. Od Daviesove epske pomaknuo je Doktora prema bajkovitoj grandioznosti, a vjerujem da će da Capaldijem napraviti novi zaokret. Hoće li biti jednostavniji, mračniji ili djetinjastiji, nemam pojma. Ali mu potpuno vjerujem. Kao i Capaldiju, koji izgleda rođen da bude Doktor, koji ima lice kao da su svih prethodnih jedanaest smiksani u jedno, koji sigurno može biti i brilijantan i djetinjast i mračan i smiješan i kao i svi dosad, magičan na svoj način. No, to je još daleka budućnost. Jer ovo je vrijeme Smithovog Doktora.

Matt Smith koji je bio brilijantan do samog kraja, u epizodi u kojoj je opet iznova pokazao koliko mu je raspon širok i koliko je posebno prekrasan njegov Doktor, starac u mladome tijelu koji je svojim jedinstvenim šarmom i energijom osigurao da nikada ne zaboravimo fez i leptir-maršne, riblje štapiće i custard.

Da se uvijek sjećam vremena kada je on bio Doktor.

8 komentara
  • svaka čast na članku, samo mali ispravak. plačući anđeli i river song su se već pojavili kad je doctor bio tennant, odnosno tu su već bili postavljeni temelji za sve što je, barem po meni prejebeno dobro, iskoristio moffat.
    i kad si već spominjao najbolje moffatove epizode, po meni tu bi definitvno trebala spadati “Let’s kill Hitler”!

    • Da, pojavili su se u Tennantovo/Daviesovo vrijeme, ali ih je sve redom stvorio Moffat tj. pojavili su se u epizodama koje je on napisao.

      Let’s kill Hitler je odlična. Ali ako si mislio na spomenuti u istom odjeljku s ovima, tamo su samo bile ove Moffatove iz Daviesovog vremena. I nije bilo mjesta za nabrajati posebne zasluge (čak ni na ove specijale nisam previše riječi trošio), ne zato što sam imao neki limit, nego kolko bi to dugačko bilo :)

        • Meni je baš obrnuti, “odrpani” zvučalo beskućnički (not in a good way), a ovo… nježnije. So there.

          Makar je jedino ispravno reć “raggedy” sa škotskim naglaskom.

Odgovori na MislavZ Otkaži odgovor

Serijala je online magazin posvećen aktualnim i popularnim televizijskim serijama, kritici i novostima.

© 2009-2020 Serijala.com, sva prava pridržana

ISSN 2459-5861