Kriminalističke priče uvijek su privlačile pažnju publike, počevši od pulp fictiona, kratkih priča, koje nemaju ništa sa Tarantinovim remek-djelom, već su to bile jeftine knjižice o detektivima i ubojicama koje su počele da izlaze 1890-ih). Nastavlja se to preko literature velikana žanra Arhrura Conana Doylea, Edgara Allana Poea, Agahte Christie itd. pa do današnjih filmova i serija. Što je to što privlači ljude da čitaju o groznim ubojstvima i zločinima? Prvenstveno uzbuđenje, koje možemo iskusiti u sigurnosti svog doma, a opet to je klasična priča o dobru (detektivima) protiv zla (ubojica). Jednostavni format, star koliko i fikcija, ali i danas jedan od najpopularnijih žanrova.
Iako ima puno sjajnih filmova na tu temu (Se7en, Silence of the Lambs…), ovdje ćemo se baviti serijama, a prvenstveno sličnostima i razlikama između američkih i europskih serija. Može se reći da su Britanci majstori za krim-priče, kada pogledamo samo njihove najveće junake: Sherlocka Holmesa, Hercula Poirota, Miss Marple… Likove za koje svako zna i koji žive u raznim formatima. Amerikanci su im počeli parirati likovima privatnih detektiva kao Philip Marlowe u noir romanima iz prve polovine 20. stoljeća. Ali da se vratimo na serije.
Jedna od najboljih britanskih krim-serija je Prime Suspect, gde glavnu ulogu tumači dame Helen Mirren. Ona glumi lik detektivke Jane Tennison, prve žene glavnog detektiva u policiji Londona, koja se suočava sa šovinizmom na poslu. Njen privatni život je u drugom planu, najvažniji je zločin i potraga za ubicom. Ipak, ono što izdvaja tu seriju od sličnih (i njenog američkog remakea snimljenog točno dvadeset godina nakon originala, koji je otkazan nakon 13 epizoda) jest karakterizacija likova i format serije. Točnije bi bilo reći da se radi o sedam mini-serija, šest od dvije epizode i jedna od tri – dakle 15 epizoda. Iako je trajala samo dvije epizode više od svog brzo otkazanog američkog ekvivalenta, serija je snimana u rasponu od 1991. do 2006. godine.
Tu dolazimo do glavne razlike između američkog i europskog (prije svega, britanskog) modela snimanja serija: velike američke mreže traže serije koje će godišnje izbacivati 20 ili više epizoda i mogu trajati u nedogled. Traže se velike franšize: CSI i njegovi spin-offovi traju već preko desetljeća, a sada već umorni Law & Order sa spin offovima počeo je pred dva desetljeća. Likovi su u pravilu sporedni i zamjenjivi, a format radnje se rijetko mijenja – prije uvodne špice dogodi se ubojstvo, detektivi dođu, istražuju i na kraju epizode uhvate ubojicu. Iako ova formula može biti solidna zabava za gledanje serije bez velike koncentracije, postavlja se pitanje koliku umjetničku vrijednost imaju te serije i tzv. rewatch value, odnosno našu želju da ih gledamo opet? Pri tome ne bismo trebali generalizirati američku hiperprodukciju, jer kabelske serije u pravilu se drže kraće formata od 13 epizoda godišnje.
Ako serije promatramo ne samo kao prostor za reklame i jednostavnu, jednokratnu zabavu, već kao umjetnička poput filmova i knjiga, onda mnoge američke policijske proceduralne serije i nemaju neku vrijednost. Sve je već viđeno, jedino se mijenjaju gradovi (iako su u većini slučajeva New York, Los Angeles ili Miami), glumci i njihovi likovi. Uvijek pravedni policajci sa nekim osobnim problemom – loš brak, alkoholizam, sukob sa organima višim od sebe, ali i genijalnost u rješavanju zločina obraćajući pažnju na najmanje detalje, pa zbog toga ljudi trpe njihovu ciničnost i egocentričnost – House, Mentalist, Castle, Monk, Psych… Još jedan problem koji imam sa tim serijama jeste fetišizacija leševa, gdje je u svakoj drugoj epizodi ubijena djevojka u bikiniju u izazovnoj pozi (naročito u CSI Miami) i gdje ljudski životi imaju malu vrijednost, pa ih već zaboravimo do sljedeće epizode i nove žrtve.
Ipak, ako je odrađena kako treba, imamo i genijalne primjere među kojima je friški Hannibal, temeljen na čuvenom liku serijskog ubojice iz knjiga i filmova. Iako sam mislio da nitko neće moći zamijeniti Anthonyja Hopkinsa, Mads Mikkelsen se pokazao kao dostojan nasljednik Oskarovca. Također, iako ima zaista brutalnih prizora ubojstava, serija zaista posvećuje vrijeme karakterizaciji likova Hannibala te Willa Grahama, profilera sa psihičkim problemima. Njih dvoje igraju igru mačke i miša, radnja se provlači (za sada) kroz cijelu prvu sezonu, sva njihova djela imaju posljedice, a likovi ih, kao i mi, ne zaborave već u sljedećoj epizodi.
Tu su i ostale odlične britanske krim-serije, Sherlock, Luther, The Fall i druge, ali u posljednje vrijeme izgleda da europska scena, skandinavski trileri ili tzv. nordijski noir preuzima titulu najboljih krim-drama od Britanaca. To su prije svega danski The Killing (Forbrydelsen) i dansko-švedski The Bridge (Broen / Bron). Obje serije su stekle izuzetnu popularnost i, naravno, dobile američki remake. Američka verzija The Killinga nas je dvije sezone “davila” sa razotkrivanjem ubojice tinejdžerke Rosie Larsen, da bi potom bila otkazana, ali i vraćena za treću, navodno dosta bolju od prve dvije. Razlika je opet u formatu, gdje je danski original imao jednu sezonu da ispriča odličnu priču bez velikog skretanja, dok američka verzija “raširena” na dvije sezone — po priznanju autora, bez izrađenog plana unaprijed. No, treba reći da su američke kabelske mreže sažetim formatom bliske Britancima, a The Killing nes(p)retni primjer kakvih imaju i Britanci.
Tu se opet postavlja pitanje: želimo li kvalitetu ili kvantitetu? Idealno bi bilo oboje, ali je to nemoguće jer svaka serija od više sezona gubi novitet i faktor iznenađenja koji nas je privukao u početku. Zato su europske serije na boljem glasu, jer dobivamo kvalitetu u malim dozama. Čak i serije s američkih kabelskih mreža, koje inače imaju daleko bolji omjer uspjeha i promašaja naspram velike četvorke nacionalnih mreža, znaju trajati u nedogled. Dexter, primjerice. Osma sezona konačno je posljednja, dok su tek njegove dvije do četiri sezone bile zbilja odlične, a ostatak postao suviše ponavljajući, a nekada kompleksnog glavnog lika – policajca i ubojicu – učinio blijedog kopijom svog starog sebe.
Većina serija koje dugo traju vremenom gube na kvaliteti ili nas zasite, ali srećom po nas postoji mnogo dobrih novih serija, koje samo trebamo otkriti. Tekst se ponajviše bavi britanskim, jer su najdostupnije zbog poznavanja engleskog jezika, te skandinavskim, koje su zbog popularnosti postale dio moderne pop kulture, iako sam siguran da ima i kvalitetnih serija iz drugih zemalja. No, ulaganjem u produkciju ipak ne mogu parirati Britancima, a kamoli američkom tržištu.
