Kriminalističke priče uvijek su privlačile pažnju publike, počevši od pulp fictiona, kratkih priča, koje nemaju ništa sa Tarantinovim remek-djelom, već su to bile jeftine knjižice o detektivima i ubojicama koje su počele da izlaze 1890-ih). Nastavlja se to preko literature velikana žanra Arhrura Conana Doylea, Edgara Allana Poea, Agahte Christie itd. pa do današnjih filmova i serija. Što je to što privlači ljude da čitaju o groznim ubojstvima i zločinima? Prvenstveno uzbuđenje, koje možemo iskusiti u sigurnosti svog doma, a opet to je klasična priča o dobru (detektivima) protiv zla (ubojica). Jednostavni format, star koliko i fikcija, ali i danas jedan od najpopularnijih žanrova.
Iako ima puno sjajnih filmova na tu temu (Se7en, Silence of the Lambs…), ovdje ćemo se baviti serijama, a prvenstveno sličnostima i razlikama između američkih i europskih serija. Može se reći da su Britanci majstori za krim-priče, kada pogledamo samo njihove najveće junake: Sherlocka Holmesa, Hercula Poirota, Miss Marple… Likove za koje svako zna i koji žive u raznim formatima. Amerikanci su im počeli parirati likovima privatnih detektiva kao Philip Marlowe u noir romanima iz prve polovine 20. stoljeća. Ali da se vratimo na serije.
Jedna od najboljih britanskih krim-serija je Prime Suspect, gde glavnu ulogu tumači dame Helen Mirren. Ona glumi lik detektivke Jane Tennison, prve žene glavnog detektiva u policiji Londona, koja se suočava sa šovinizmom na poslu. Njen privatni život je u drugom planu, najvažniji je zločin i potraga za ubicom. Ipak, ono što izdvaja tu seriju od sličnih (i njenog američkog remakea snimljenog točno dvadeset godina nakon originala, koji je otkazan nakon 13 epizoda) jest karakterizacija likova i format serije. Točnije bi bilo reći da se radi o sedam mini-serija, šest od dvije epizode i jedna od tri – dakle 15 epizoda. Iako je trajala samo dvije epizode više od svog brzo otkazanog američkog ekvivalenta, serija je snimana u rasponu od 1991. do 2006. godine.
Tu dolazimo do glavne razlike između američkog i europskog (prije svega, britanskog) modela snimanja serija: velike američke mreže traže serije koje će godišnje izbacivati 20 ili više epizoda i mogu trajati u nedogled. Traže se velike franšize: CSI i njegovi spin-offovi traju već preko desetljeća, a sada već umorni Law & Order sa spin offovima počeo je pred dva desetljeća. Likovi su u pravilu sporedni i zamjenjivi, a format radnje se rijetko mijenja – prije uvodne špice dogodi se ubojstvo, detektivi dođu, istražuju i na kraju epizode uhvate ubojicu. Iako ova formula može biti solidna zabava za gledanje serije bez velike koncentracije, postavlja se pitanje koliku umjetničku vrijednost imaju te serije i tzv. rewatch value, odnosno našu želju da ih gledamo opet? Pri tome ne bismo trebali generalizirati američku hiperprodukciju, jer kabelske serije u pravilu se drže kraće formata od 13 epizoda godišnje.
Ako serije promatramo ne samo kao prostor za reklame i jednostavnu, jednokratnu zabavu, već kao umjetnička poput filmova i knjiga, onda mnoge američke policijske proceduralne serije i nemaju neku vrijednost. Sve je već viđeno, jedino se mijenjaju gradovi (iako su u većini slučajeva New York, Los Angeles ili Miami), glumci i njihovi likovi. Uvijek pravedni policajci sa nekim osobnim problemom – loš brak, alkoholizam, sukob sa organima višim od sebe, ali i genijalnost u rješavanju zločina obraćajući pažnju na najmanje detalje, pa zbog toga ljudi trpe njihovu ciničnost i egocentričnost – House, Mentalist, Castle, Monk, Psych… Još jedan problem koji imam sa tim serijama jeste fetišizacija leševa, gdje je u svakoj drugoj epizodi ubijena djevojka u bikiniju u izazovnoj pozi (naročito u CSI Miami) i gdje ljudski životi imaju malu vrijednost, pa ih već zaboravimo do sljedeće epizode i nove žrtve.
Ipak, ako je odrađena kako treba, imamo i genijalne primjere među kojima je friški Hannibal, temeljen na čuvenom liku serijskog ubojice iz knjiga i filmova. Iako sam mislio da nitko neće moći zamijeniti Anthonyja Hopkinsa, Mads Mikkelsen se pokazao kao dostojan nasljednik Oskarovca. Također, iako ima zaista brutalnih prizora ubojstava, serija zaista posvećuje vrijeme karakterizaciji likova Hannibala te Willa Grahama, profilera sa psihičkim problemima. Njih dvoje igraju igru mačke i miša, radnja se provlači (za sada) kroz cijelu prvu sezonu, sva njihova djela imaju posljedice, a likovi ih, kao i mi, ne zaborave već u sljedećoj epizodi.
Tu su i ostale odlične britanske krim-serije, Sherlock, Luther, The Fall i druge, ali u posljednje vrijeme izgleda da europska scena, skandinavski trileri ili tzv. nordijski noir preuzima titulu najboljih krim-drama od Britanaca. To su prije svega danski The Killing (Forbrydelsen) i dansko-švedski The Bridge (Broen / Bron). Obje serije su stekle izuzetnu popularnost i, naravno, dobile američki remake. Američka verzija The Killinga nas je dvije sezone “davila” sa razotkrivanjem ubojice tinejdžerke Rosie Larsen, da bi potom bila otkazana, ali i vraćena za treću, navodno dosta bolju od prve dvije. Razlika je opet u formatu, gdje je danski original imao jednu sezonu da ispriča odličnu priču bez velikog skretanja, dok američka verzija “raširena” na dvije sezone — po priznanju autora, bez izrađenog plana unaprijed. No, treba reći da su američke kabelske mreže sažetim formatom bliske Britancima, a The Killing nes(p)retni primjer kakvih imaju i Britanci.
Tu se opet postavlja pitanje: želimo li kvalitetu ili kvantitetu? Idealno bi bilo oboje, ali je to nemoguće jer svaka serija od više sezona gubi novitet i faktor iznenađenja koji nas je privukao u početku. Zato su europske serije na boljem glasu, jer dobivamo kvalitetu u malim dozama. Čak i serije s američkih kabelskih mreža, koje inače imaju daleko bolji omjer uspjeha i promašaja naspram velike četvorke nacionalnih mreža, znaju trajati u nedogled. Dexter, primjerice. Osma sezona konačno je posljednja, dok su tek njegove dvije do četiri sezone bile zbilja odlične, a ostatak postao suviše ponavljajući, a nekada kompleksnog glavnog lika – policajca i ubojicu – učinio blijedog kopijom svog starog sebe.
Većina serija koje dugo traju vremenom gube na kvaliteti ili nas zasite, ali srećom po nas postoji mnogo dobrih novih serija, koje samo trebamo otkriti. Tekst se ponajviše bavi britanskim, jer su najdostupnije zbog poznavanja engleskog jezika, te skandinavskim, koje su zbog popularnosti postale dio moderne pop kulture, iako sam siguran da ima i kvalitetnih serija iz drugih zemalja. No, ulaganjem u produkciju ipak ne mogu parirati Britancima, a kamoli američkom tržištu.
Mojih par centi (ne nuzno kao neslaganje, nego dodatno razmišljanje uz Milanov tekst):
Naravno da je britanski model manjeg broja epizoda godišnje bolji od američkog. Ali meni je glorificiranje britanske produkcije kao superiornije malo izlizano. Stvar je u tome da njihove promašaje ljudi rijeđe zamjećuju, dok su je pozornost američkih napumpana većom pozornošću koje dobivaju. Onda se u pravilu priča samo o pozitivnim primjerima poput Sherlocka, Luthera i par drugih.
Generalno gledajući, dakle ne samo kriminalistički žanr, američka produkcija briše pod britanskom. No to je očekivano zbog hiperprodukcije, većeg tržišta i neusporedivo većih budžeta. Bilo bi uopće suludo očekivati da je broj dobrih serija sa tih dvaju tržišta podjednak. Amerima prosjek ruše nacionalne mreže koje su arhaično koncipirane i trče za ispunjavanjem programa od tri sata tjedno, šest dana u tjednu, puta četiri-pet mreža. Kabelske mreže rade puno bolji posao.
Problem je u kreativnoj slobodi gdje ove velike američke mreže često vole imati suviše direktan utjecaj na produkciju i kontroliraju svaki aspekt. Jer jebiga, ipak daju 2-3 milijuna dolara ili više po jednoj epizodi. Opet, kabelske imaju bolji pristup ovome sa više povjerenja prema showrunnerima.
That being said, ovo govorim općenito, a kad je kriminalistika u pitaju, najbolji primjerci Britanaca superiorniji su naspram onih američkih, ali opet — i Britanci rade velik broj generičkih copy-paste krim-serija, makar imali manji broj epizoda. Sad, naći će se hipster koji će reći da su Danci prešišali Britance, ali opet dva (makar vrhunska) primjera nisu baš dovoljna za realnu usporedbu.
Teško se ne složiti sa Krešom…s obje strane Atlantika ima dobrih i ima loših serija,iako je živa istina da su glavni problem američke hiperprodukcije njihove nacionalne televizije koje nas bombardiraju sa bezbroj serija i jednostavno je velika većina njih unaprijed osuđena na neuspijeh i zbog termina a i velike konkurencije….onda tu imamo raznorazne The Evente ili Flashforwardse ali srećom imamo i Hannibale i Rectify…meni je osobno više krivo što se u mnoštvu američkih serija i “serija” izgube u brojkama i gledanosti neki dragulji kao što su genijalni Rubicon,nikad prežaljeni Firefly ili fantastični Carnivale.Britanci to rade,čini mi se,dosta bolje,pametnije i svijesnije…daju nam malo epizoda svojih vrhunskih uradaka ala Luther ili The Fall ali imaju i oni neuspijeha (Outcasts),samo su nama puno zaklonjeniji od američkih flopova…
Ko nije gledao, neka odgleda takođe britanski ”The Shadow Line” – izvrsna krimi drama (mislim da ima svega sedam epizoda, i mislim da je isti lik i pisao i režirao sve epizode) koja je neka mešavina The Wirea i Sopranosa i Breaking Bada (naravno, nije ni prineti njima, više kažem po tematici). Voleo bih da umem bolje da je opišem ali verujte, nećete se razočarati, naprotiv.
http://www.imdb.com/title/tt1701920/?ref_=sr_1
Mislim da govorim za sve ovdje kada kažem kvaliteta > kvantiteta.
Uz to, samo da kažem da mi se od CSI-a i sličnih serija povraća. Bones i Castle su jedino prolazne zbog relativno zanimljivih likova i Nathana Filliona. Ostalo u tekstu piše (I Krešo je nadodao sa komentarom) pa mislim da nema smisla da sve to ponavljati idem.
Normalno da ti je CSI sada takav, nakon što su paralelno godinama išle tri istovjetne proceduralne serije. Kad se 2000. (ili koje već) godine pojavio CSI na našoj televiziji, mene je oduševio. U to vrijeme nitko nije znao što je CSI. Slučajno sam gledao televiziju, počela neka serija, gledam i gledam i ono… Istog trenutka postao obožavatelj. Te neke davne godine CSI je bio nešto svježe i zanimljivo za gledati bez obzira što je u pitanju bio procedural (ako ništa drugo, u prvoj sezoni moraš upoznati likove). Osim što nema tri Bonesa, Bones je u prednosti i po tome što zapetljavaju sporedne likove, dok je kod CSI-a situacija prilično sterilna ( :D ). U svoje doba CSI je bio nadprosječno dobra serija.
U svoje doba ja bijah mlad,lijep dečko sa punoooooo kose..:)
Odlično si to rekao, “U svoje doba…”. Ali doba te serije je završilo prije nekoliko godina.
Možda je offtopic ali pošto je ovo ipak sajt za preporuke dobrih serija rekoh da preporučim jer možda nekog interesuje – odlična britanska komedija ”Moone Boy” – Chris O’Dowd (The IT Crowd) je kokreator, koscenarista i jedan od glavnih glumaca, čija je prva sezona (svega šest epizoda) nedavno emitovana u Americi (a uskoro će druga a snima se i treća). Ne pamtim kada sam gledao komediju koja je toliko odlična i toliko smešna već od prve epizode. AV Club je čitavoj sezoni dao ocenu ”A”, i ja se apsolutno slažem.
http://www.imdb.com/title/tt2319283/?ref_=sr_1
Mala primjedba. Upravo me Serijala navela da pogledam Hannibala kojeg se ovdje navelo kao primjer genijalne serije. Čak i da takva najava nije odredila najviša očekivanja, serija je ozbiljan promašaj. Teško je honorirati njene vrline uz takvu konceptualnu pogrešku kao što je odrađivanje šokantnih slučajeva u jednoj epizodi. Ono što druge serije potanko obrađuju u desetak epizoda, ovdje se samo nabacuje i brzo rješava. Kao da su bili svjesni te slabosti, odlučili su osmisliti što originalniji šok za gledatelja pa imamo niz bizarno domišljatih ubojica. Ja nisam nasjeo na taj trik. Da bi se pravo šokiralo, šok mora biti dramski pripremljen. Osim toga, šok više ne šokira ako se proizvodi kao na traci. Postaje mehanički očekivan i time se na još jedan način gubi priželjkivani efekt. Velik dio serije otpada na slučajeve koji ne mogu zainteresirati. Barem je tako bilo u prvih nekoliko epizoda prve sezone dok nisam prestao gledati upravo iz tog razloga.